PLODINE...

Evo mene, nakon dva tjedna...
Bilo je već i vrijeme. Klima se promijenila, danas razmišljam kako bi bilo dobro da se malo temperira u kući. Iz bokserica sam uletila u pidžamu i preko lancuna navukla deku. A da ne govorim kako sam pred jutro potražila toplinu mog Paje, koji mi je preko noći "maznuo" deku, jer mu se nije dalo ustati po svoju. Onda sam se ja ustala, vratila moju, pokrila njega, otišla pokriti dijete (sva se skupila u malu hrpicu), popiškila se, smazala kolač i vratila se...
Kako sam za sat vremena morala ustati, sama sam sebi obečala da ću to nadoknaditi poslijepodne. Tako je to uvijek, onda kad se dovuče to nesretno poslijepodne, ja se muvam amo-tamo i - ništa.
Tako je bilo i danas. Susjeda mi sinoć rekla da se u industrijskoj zoni otvara novi robni centar "Lidl", danas u 14.00. Malo mi bilo čudno, no dobro. Onda moj Pajo danas uletio i rekao da je čuo da se otvara, ali ne "Lidl", nego nešto - nije zapamtio... Teško je s ljudima koji sve znaju, samo što ne pamte bit stvari. I tamo negdje oko četiri poslijepodne, pojavilo se sunčeko i - predložim ja juniorki da biciklima skočimo do tog novog shoping centra, neznamo kojeg, ali, glavno je da smo nazočni prvi dan. I to onako - samo gledamo i ništa ne kupujemo, jer se ne mislim vraćati s vrećicama na guvernalu, koje šamaraju amo-tamo i zavlače mi se u žice kotača...
I krenule mi... kod suda prva prepreka, tamo asfaltiraju već peti dan i još nisu ni na polovici (s tim da su predhodne radnje obavljali već dobra tri mjeseca). Tu skrenusmo lijevo, a tamo cesta koja se koristi sve te dane dok se ovo radi, bila je i prije loša a sad su je skroz razritali. I tu počinje kolona. Nema šanse da dođemo do glavne ceste. Vratimo se mi ulicu prije i uletimo nekako na glavnu... Kako je na putu do cilja prijelaz preko pruge, tamo zastoj. Švercale smo se po nogostupu, gdje se ne volim voziti, jer moram trpiti gunđanje pješaka, koji obično hodaju da ne gledaju pred sebe, pa su im svi krivi, ak se zaletavaju (jučer sam zadnji čas zakočila ispred ženske, koja je ljuljajući se na štiklama, i gledajući oko sebe, umjesto ispred sebe, naglo skrenula pred mene. I nije ni skužila da sam ja skrenula u stranu, a ona se odljuljala dalje. A ja da nisam zakočila, ravno bih u staklo od "Bille"). Nakon pruge sam počela shvaćati da se ta ogromna kolona automobila slijevala ususret novom centru. Na skretanju je prometna policija regulirala promet. A onda jao si ga tebi. Po onoj uskoj cestici (usput tu se nalaze Getro i KTC i neki drvni centar, a i nekoliko firmi) se izmiješali automobili, motociklisti, kamioni,kombiji, biciklisti i pješaci, koji su po običaju - najzbunjeniji i najviše smetaju. A ovi su mazali posred ceste, jer su sa strane grabe, pune vode. Juniorka se jadna snalazila kako je znala, jer je još uvijek ne puštam da se vozi po cesti. Pere mala, i po grabama i po blatu, obilazi i zaobilazi...( neka se dijete uči u najgorim situacijama). I konačno - sviježe asfaltirano parkiralište, s bijelim strelicama (još uvijek ima onih koji idu u pravcu obrnutom od strelica) i natpis na krovu zgrade - PLODINE (po mom mišljenju prilično glupavo ime, no zvuči domaće - kupujmo hrvatsko). I pred mene neka debela (oko 1.90 i sa bar stotinjak kila), iznervirana što se njezin šofer ne snalazi s parkiranjem, izletila iz auta i meni na put. Tu sam počela psovati nešto u smislu - seljačina koje su sve, baš danas došle u shoping (normalno, ja tu ne spadam). A onda nešto pozitivno - parkirališta za bicikle - slobodna i tu smo zariglale naša dva zmaja.
A onda - juriš na bunker... Nigdje se ne vidi gdje je ulaz, a gdje izlaz, uđeš u rijeku ljudi i nose te... Odmah na ulazu, neki klinac, malen kao prst, flisnuo na pod, klizajućim stilom, zbog čega je od razljućene mame, zaradio pljesku po guzici. O kolicima nisam ni razmišljala, jer slobodnih vjerojatno nije ni bilo, a i bez njih je bilo - tijesno. I krenule smo od tegli s cvijećem, frižidera sa smrznutom hranom,mesnice, gdje se u redu čekalo carsko meso po 24 kn i kulen po 40 kn. Trpaju ljudi k'o da je sutra smak svijeta ili barem serija zračnih uzbuna. Smijemo se juniorka i ja, baš nam je dobro, komentiramo face kupaca, stvarno je posebna grimasa i grč na licu ljudi koji zvjeraju oko sebe po policama i grabe, pa onda trpaju u kolica (ako ih usput ne izgube ili im ih ne otpelja netko zabunom, što se meni dogodilo nekoliko puta). Što se cijena tiće, sad su vjerojatno najniže, bit će samo veće, a i sad su veće nego u Kauflandu, Billi i KTC-u. Ili bar slične u najboljem slučaju. Zirkam po tuđim kolicima i u svakim - bar jedan paket od deset rola toaletnog papira (tek sam poslije čula da je paket bio po 3 kn, a ja nisam kupila ni jedan, koju šansu za uštedu sam propustila). A onda mala izjavila da je žedna. Strogo sam joj zabranila da čak i pomisli da nešto uzme, jer se dužina reda za blagajne, izjednačila sa dužinom reda s policama, pa više ni razgledavati nisi mogao. Morale smo se vraćati nazat i ja sam počela gestikulirati rukama i skoro upikla nekog klinca noktima u oko. Mala se odvalila smijati, jer se klinac stalno izmicao pred noktima, a ja ga nisam ni primjetila, "mama pazi!" - rekla mi je, a ja na to - "što ga nisu ostavili kod kuće" (s bakom i djedom, ali vjerojatno su i njih poveli sa sobom). I na jedvite jade izašle smo na ulaz, gdje su one sprave pištale k'o lude, jer su ljudi masovno izlazili na ulazu. Tu nas je čekala kolona - ponovno. I mi uletile iza šlepera, pa kud on, tu i mali Mujo. Stao on, stale mi... Kad, glas iza leđa - "ajde, makni se s tim biciklom, da prođemo!". Nisam mogla vjerovati da sam to čula - pješak me tera da mu se maknem s ceste, da bi on prošao. Okrenula sam se i vidjela debeljka moje dobi sa, predpostavljam ženom, koju je držao za ruku (zajedno su zauzeli cijelu desnu stranu ceste). Ja sam, predpostavljam, trebala skrenuti skroz desno u grabu punu vode, da bi on sa svojom dragom mogao obići kamion s lijeve strane, po suhom. Ko iz topa sam ispalila - "ja sam na cesti, a ti si pješak, pa idi livadom". Mala mi veli "ma daj ga pusti", a ja sam ga usput još počastila s par pogrdnih izraza - seljačino, kretenu, hodaš k'o ovca po cesti...(moj Pajo mi kaže da sam postala bezobrazna i da će me još netko namlatiti !? Ha ha, neka samo proba, baš bi mi dobro došlo, malo bi se ispucala).
I konačno smo došle do Getroa, gdje smo kupile ledeni čaj i one fine rum-kokos kuglice od čokolade. Sjele smo se ispred i smijale (maloj je bilo dosta pet-šest bombona, pa da joj sve bude smiješno). Getro prazan, a njihovo parkiralište puno automobila, a njihovi vlasnici - u Plodinama. Pa muževi čekaju žene, koje su prije sat vremena otišle i još se nisu vratile iz pohoda. Pa svađe, popucale ručke od vrećica, cendrava djeca, jedna mala kikićka se zavukla iza stalka za bicikle i zaglavila se... a mi dvije jedemo rum kuglice i cerimo se. Usput smo ponovno vidjele onog "mog", što me terao da se maknem s ceste. I konačno smo krenule, kažem ja maloj - "što misliš da me sad zaustavi pajkan, pa da mu sav taj rum iz bombona puhnem u facu...".(ne moram ni reći da je to juniorki bilo posebno smiješno). Onda smo se dovukle do glavne ceste i poprečnim putem kući. Home, sweet home...
Kad smo stigle, moja susjeda se upravo spremala (jedva dočekala muža s autom, s posla) i obavjestila me da ide u - Plodine. Zlurado sam se nasmijala i rekla da ću ja ići - drugi tjedan... Kad se nakon dva sata vratila, rekla mi je - "dobro da nisi išla, gužva je za poludit'"...