Marketing
ROĐENI TALENAT...
Vrijeme - šugavo. Rekli na prognozi da se taj sustav oblaka trebao razbit' na Alpama, ali se - očito -nije. Za tu konstataciju nije potrebno gledati prognozu, dovoljno je zirnuti kroz prozor.
Jučer sam kopala po kasetama camcordera, da vidim što je za prebaciti na video, što na DVD. I imala sam što vidjeti. Otkrila sam svoj novi talenat (uz ostale, koje sam već odavno otkrila), a to je - prirođeni smisao za snimanje, pogotovo po jarkom suncu. Kad snimam u zatvorenom prostoru, koristim naočale s dioptrijom pa je stvar pod kontrolom. A vani, nosim naočale za sunce, a svijetlo mi smeta da ne vidim ekran... Tako da sam imala što vidjeti.
Prije dva tjedna bili smo u Virovitici na plivačkom natjecanju. Nakon tjedan dana zime, osvanulo sunce, tako da smo, mi roditelji, bili kao na tavi, bauljali smo po tribinama.
Kad su počele utrke po disciplinama, ja se bacila na posao. Činilo mi se tada dobro, no rezultat na ekranu TV-a me, blago rečeno razočarao (da ne govorim kakve sam kritike dobila od svoje obitelji - zakonitog i juniorke). Prvo - svečani defile,
u kojem je našu djecu najteže pronaći, jer nemaju klupske majice, nego svako svoju, u drugoj boji. Dakle, gdje su najšareniji, to su naši (Bog poživio sponzore). Onda tražim "okom" kamere, svoju juniorku na startu, onako otprilike, usput sam "prošetala" po okolnom drveću (normalno od sunca ništa ne vidim, znoj mi curi do guzice).
Ovaj put sam popratila cijelih 50m dobro, ali druga trka me smotala. Klinke plivale štafetu i ja požurila s kamerom naprijed i čekam jednu našu koja pliva leđa. A ona se zapetljala u prugu i jedva iskobeljala, tako da sam je badava čekala. Onda je umjesto da rub bazena dotakne s prstima, izišla s - cijelim laktom. Nadalje, zamijenila sam prugu s juniorkom, s prugom prije nje i cijelo vrijeme snimala pogrešnu stazu (?!).
Kao šećer na kraju, nisam prekinula snimanje, držala sam kameru u ruci i razgovarala. Tako sam, na posebno umjetnički način snimala nečije stopalo 
(da bar znam čije), tako precizno i detaljno, da se vidi udareni mali prst i zlatne dlačice. Usput i mravčeki koji puze po tribinama i mrvice hrane.
To otprilike traje dobrih dvadesetak minuta (još sam se tamo čudila da mi je nekako malo minuta ostalo do kraja kasete).
Normalno, svi su me popljuvali (naričito moj zakoniti, koji se cijelo vrijeme nije maknuo ispod suncobrana u kafiću). Sam završetak ispao je dobro jer je sunce već malo zašlo za drveće pa je bilo Ok.
Bez obzira na sve, morala sam sama sebi priznati da nije sve za svakoga, iliti svatko za sve. No, kome bi moji prigovarali i kome bi se smijali. Ali najbitnije u svemu da se ja sama sebi najslađe smijem.
I na svoj račun mogu se šaliti do besvijesti, a to mi daje i pravo da mogu ismijavati i druge, a da mi nitko ne može prigovoriti.
Ostajte mi dobro, pusa svima 
Post je objavljen 23.08.2006. u 14:14 sati.