SJAJ U TRAVI

Danas sam sama. Ne volim biti sama cijeli dan, iako mi neki puta dobro dođe. Uzmem knjigu, crtam ili jednostavno - ljenčarim. Mala jučer otišla u Đakovo, na državno prvenstvo u plivanju. Bilo je frke oko prijevoza (frajeru koji ih je vozio s autobusom su rekli da treba krenuti u 8, a u stvari tamo je trebalo biti u 8, a krenuti u 5). Tako je to kad se preko tri mobitela i tri osobe dogovaraju polasci. Šefica - tajkunka, se jadna ustrčala sa svojim Audijem 6 i na kraju nas Čazmatrans spasio, a taj vic je koštao 5000 kn. Fala bogu, ne nas, ali djeca nisu stigla na prvi dio dopodnevnog natjecanja. Pa poslijepodne juniorke nisu prozvali za štafetu (a prijavljene su), pa su na kraju morale plivati same i - osvojile 3. mjesto. E toliko o tome.
Bez juniorke je pusta kuća, nitko ne lupa vratima, nitko ne navija muziku, ne rade televizori u svakom kutu kuće, mir božji, no smeta me ta tišina.
Tako sam jutros, otišla u Billu, vratila se i kuham ručak i - upalim TV.
A kad tamo - početak filma "Sjaj u travi", Elie Kazana, s Natalie Wood i Warrenom Beattyjem. Taj film sam gledala nebrojeno puta, ali uvijek ostavi na mene poseban dojam. Problemi tinejdžera u doba sloma burze u Americi, u biti nisu ništa drugačiji nego problemi ovih "naših" - danas.
Natalie Wood mi je posebno draga glumica, možda zato što sam je uvijek smatrala poput rođake, zbog crnih, velikih očiju (kako je moja mama znala reći - "kao da je sa Žalčevog brega", koji je kod Krašića. Od tamo je moja mama porijeklom i sve žene, računajući i nju, moju tetku, sestru i nećakinje, mene i naposljetku - moju juniorku - imaju isto takove crne, velike oči. Eto zato Natalie posebno volim).
Ona, cijeli film nosi tim predivnim očima i u njima se ogleda sva ljubav koju osjeća za Buda, sva tuga zbog raskida s njim, sreća...Na žalost i sama je nesretno završila.
Elia Kazan je majstorski stvorio film, koji nikada nije dosadan, vrijedi za bivše, sadašnje i buduće generacije.
Posljednjas scena, kad Deanie dolazi k Budu i upoznaje njegovu obitelj je najupečatljivija. Ona, sva u bijelom - njegova žena, trudna i sva uprljana, kao i Bud, pa Budovo dijete, koje stišće k sebi...U tom kontrastu, toliko je osjećaja i topline, boli, da se rasplačem svaki, ali baš svaki put, s gorčinom... Zato što je sve moglo ispasti drugačije...ali nije, kao i u bezbroj situacija u našim životima i sudbinama.
Toliko za danas...