eviltwin

svaki dan napiši nešto
to dugo nisam ispoštovao
možda je danas pravi početak
ovo je dosadno dosadno dosadno
nema veze
manje je više
loše je dobro

Borili smo se kao jedan, ali neprijatelj je bio brojčano nadmoćan.

gledam i tražim od tisuća redaka
ne nalazim nijednu pjesmu

sve je to - ništa
u natječajnoj se komisiji slažu
sve je to banalno, kažu

Decenijama docnije, piše u okviriću u gornjem lijevom kutu prve sličice na prvoj stranici stripa. Na sličici su leteći automobili u trodimenzionalnom svijetu, lebdeće ceste koje zapravo nisu ni potrebne kao podloga, nego samo kao, ni horizontalna, ni vertikalna, nego nekakva 3-D signalizacija, da se zna gdje je koridor i kuda se smije voziti, kako ne bi došlo do sudara. Do sudara, vidjet ćemo kasnije (docnije) u stripu, ipak dolazi.

Ali, nećemo sad o tome.

Trenutak je da, kada naš junak otvori strip i pročita prvi okvirić i pregleda prvu sličicu i nesvjesno baci oko na sljedeće sličice, koje će tek malo kasnije kako treba pročitati, bude prekinut u toj ugodnoj radnji. Jutro je, kraj sebe ima šalicu kave, koju sam ja zaboravio skuhati, pa je sada nemam tu kraj sebe i fali mi i zato je dajem našem junaku. Dok njemu dajem jednu ugodnost koja meni nedostaje, čini mi se to nepravedno, pa mu trebam, mislim, dati i kakvu neugodnost koje na ovoj strani nema.

Zato naš junak, pa tako ni mi, još neće saznati kako ipak dolazi do sudara u inače sjajno organiziranom prometu decenijama docnije.

(Tutorijal 2: u pravokutnim okvirićima napišeš didaskalije ili remarke!)

Prvo proliješ crnu boju posvuda, onda uzmeš bijelu olovčicu i nacrtaš čiča glišu, onda dodaš kapu i dobiješ Vanjku, onda nacrtaš nekog drugog čiča glišu ili kukca ili zvijer ili planinu ili kesu ili neko drugo biće ili ništa, onda dodaš balončiće, punom crtom ako crtani lik govori naglas, a oblačičasto ako govori u sebi, onda nešto napišeš u balončić/oblačić, ali obavezno rukom.

Cvrči cvrči cvrčak čovječe četvrta sezona cvrčče!
Cvrčče je vokativ od cvrčak :-)

Ispod umivaonika u kupaonici pronašao sam kesu iz dućana. Sutradan sam formalno odjavio prebivalište iz tog grada. To se slučajno poklopilo. Na slici je ta prava kesa. Vanjka je crtani lik, ali kesa je fotografirana i u formi kolaža ubačena na sliku.

Tvornički radnik Pjotr Pavlovič jednog je dana stavio svoj tvornički posao u mirovanje jer je dobio bolje plaćeni posao konobara u hotelu u Sočiju. Pjotr Pavlič jednog je dana iz osobnih razloga prestao dolaziti na posao u hotel. Ponovo je aktivirao posao u tvornici i istog dana ga opet stavio u mirovanje. Nakon toga mu je hotel šest mjeseci isplaćivao punu plaću, a po isteku šest mjeseci će optirati za povlaštenu penziju ili povratak na rad u tvornicu. Ako optira za tvornicu i požali, u bilo kojem trenutku opet se može odlučiti za povlaštenu penziju.

U Lisinskom je otkriven azbest. Slučaj je doveo do ozbiljnih posljedica, pa je tako izašlo na vidjelo i da je Dražen Siriščević direktor Lisinskog, a Željko Mavrović predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza.

Verzija 1.01

Vanjka je osjetio da vrijeme nestaje u stvarima na koje nije pozvan. Prije puno vremena primijetio je da riječ "koje" treba nastojati izbaciti. Činilo se da ona nije prirodna i da svaki put, kad nemate ideju kako nešto reći bez nje, to ni ne treba reći. Ovo je dosadno.

Učinilo mu se da, želeći da jedna sitnica iz domaće zadaće preraste u seminarski rad, a iz seminarskog rada u znanstveni članak, gubi ono što stvarno zna raditi. Ili?

Čuo je da ima svoj glas.

Pušili smo travu na balkonu Lisinskog. Zvuči nestvarno, ali je istina. Međutim, još je više nestvarnih stvari koje zvuče kao istina.

Vanjkin stric i strina još tamo u Kislovodsku imali su mršavo prase. Imali su i šest debelih, ali Vanjki je najdraže bilo mršavo prase, toliko da mu je dao ime, iako u onom kraju nije običaj prasadi davati imena, za razliku od ovaca i pogotovo krava. Ime mu je dao po stricu, iako je i stricu i strini milije bilo svih onih šest debelih prasaca nego Konstantin Pavlovič ili od milja Kosja Pavlič. Strica se Vanjka nikad nije usudio zvati tako skraćenim imenom, pa je možda Kosji zato i dao to ime i često, kad je imao što neugodno raspraviti sa stricem, radije je na istu temu popričao s Kosjom Pavličem. Takvi su razgovori redovito bili uspješniji i veseliji, a i rečenice su bile kraće, jer je umjesto "poštovani gospodine striče Konstantine Pavloviču" (na što je redovito trebalo čekati po nekoliko mučnih minuta na odgovor poput "izvoli, sinko") dovoljno bilo reći "hej, Kosja!" da mršavi praščić veselo poskoči, namigne i cikne "hej, Vanjka!".

More se prelilo skroz preko rive i dalje. Vanjka je bio daleko, ali je to mogao vidjeti zahvaljujući televiziji. U tom se trenutku zbog nečeg sjetio Kosje Pavliča.



U pozadini se čuje: The Flaming Lips - Yoshimi Battles the Pink Robots Pt. 1. i Pt. 2. i sve drugo iz tog mp3 foldera (oh-oh-oh-what is love and what is hate
and why does it matter)

Poslije je Vanjka ostao sam. Puno je gledao televiziju, a onda je ugasio. Bilo je to nezgodno, jer su ga počele proganjati misli, a misli traže svoje, za razliku od ljubavi. Iako je gledao neke filmove od poštovanog Lyncha i poštovanog Altmana, misli su govorile da cijelo vrijeme nije vidio zapravo ništa, a da sada vidi sve, ali, nenaviknut, to ne razumije. Srećom, u podrumu je imao nekakva vina, pa je opet pobjegao od misli. Pobjegao je u Lodz. Kroz Lodz su cijelo vrijeme jahali kozaci, prema istoku, stalno prema istoku. Imali su iste onakve kape. U američkim filmovima vino su obično romantično pili parovi. U ruskim fimovima Rusi su s gomilom drugova, ili potpuno sami, pili vodku. Vanjka je romantično pio vino sam sa sobom. Misli su mu rekle da treba pisati, svaki dan bar po malo, makar i loše. On im je rekao: baš neću. I počeo je crtati: baš crtati.



Ovaj post posvećen je muhi, mravu i ofci. Muha mi je umrla na monitoru, mrav je ovog ljeta poželio opet vidjeti Vanjku, a ofca je u Varšavi. To je u blizini Lodza. Ili je Lodz u blizini Varšave. Ili nisu uopće blizu. Ali razumijete.

Sanjao sam Leonarda Cohena kako bježi od policije. Policija nije znala da je on Leonard Cohen, muzičar, samo su znali da ga trebaju uhvatiti. Nije bilo sigurno ni kako točno izgleda. Zato ih je, čak i kad su ga dostigli, uspio zavarati, pjevajući "Democracy is coming to the USA" s nekim djevojkama i mladićima koje je zatekao na pikniku. Ljudi koje je susretao nisu ga poznavali, ali su mu bili nekako skloni i solidarno zavaravali policiju, nekoliko je puta ismijavši. Leonard Cohen imao je oko sedamdeset godina. Ipak, bio je u dobroj formi, pa je nekoliko puta plivajući, odnosno trčeći, umakao policiji. Nisam siguran za što je bio optužen, kao niti je li počinio djelo za koje ga se teretilo.

Vanjka je kuhao kafu na starom rešou u studentskom domu ekaterinburškog univerziteta, paviljon 8, soba 204. U hodniku su imali zajedničku čajnu kuhinju, ali tamo mu je svaki put neki Čerkez s kata objašnjavao razliku između turske i turkmenske kave, pa je Vanjka radije ostajao u sobi. Iz tranzistora su treštale narodne melodije Pridnjestrovlja. Komadići rđe plivali su na površini kafe. Između dva stakla dvostrukog prozora šetao je neki kukac. Kako li se tamo zavukao, to je potpuno nemoguće! Vanjka nije tražio racionalno objašnjenje, nego je pomaknuo kukicu koja drži dva stakla zajedno i oslobodio kukca. Ovaj je imao dvije podjednako dostupne mogućnosti: odletjeti van ili uletjeti u sobu. Nekoliko trnutaka je ostao na mjestu (a u priču su se opet uvukli trnuci, opet greškom!), a Vanjka je zamišljao kako je kukac pomalo zbunjen stečenom slobodom i u shizofrenoj poziciji da treba birati između dvije situacije, a obje sasvim nepoznate. Kako se odlučuje? Kako, kako se odlučuje?

Vanjki je patuljak jednom obećao da će letjeti iznad Crnog mora. Obično tako bježi od nekog, ali ovaj put je lijepo. Srećom, vezao je kapu uzicom.

Vanjka je sjeo za stol i dva sata gledao naprijed, čekajući da iza ekrana izviri Muza. "Muza-guza", automatski mu je palo na pamet, a kratki niz asocijacija završio je s Moravijinom knjigom "Automat", koju bi zasigurno, da nije imao samo izdanje u tvrdom uvezu i prevelikog formata, uvijek držao presavijenu i zgužvanu u džepu i rado je vadio u prilikama kad treba izvući neki zgodan citat koji ovako čupa iz glave, po sjećanju.

- Gdje je opet Vanjka, đavo ga odnio!
- Upravo tako!
- Ha?
- U prošloj epizodi!

Vanjka se nakon višemjesečnog neopravdanog izostanka vratio u predavaonicu, otvorio bilježnicu i počeo crtati ovčice na livadi. Livadu nije crtao, jednostavno - papir je predstavljao livadu. U džepu je stiskao glavicu češnjaka.

Vanjka mi je ispričao kako je prvi put čitao "Vraga" Cvetajeve kad je još bio dijete, da nije razumio ništa, ali nikad ga nije zaboravio. Kasnije ga je čitao više puta, ali nije puno više razumio. Čini mu se da je stvar u tome da ga je uvijek čitao kao dijete, kao prvi put, možda zato što je Cvetajeva u priči dijete, a možda ga i piše kao da je još (ili opet) dijete. U razumijevanju mu nisu puno pomagale ni predvidljive opservacije iz pogovora, da "opredeljenje za Đavola bilo je u Cvetajeve-deteta opredeljenje za prkos, za pobunu..." - Vanjka misli da je to možda prva priča koje se domogao, a u kojoj se ništa nije dogodilo. Vanjka mi je ispričao kako je u Vladivostoku rekao Ruslani: "Hajde da se igramo - ti budi Cvetajeva, a ja ću biti Vrag." Oboje su se vragolasto smiješili. "A kako se to igra?", upitala je, djetinjasto kolutajući očima. Vanjka je odnekud izvukao crvenu džepnu knjigu i pročitao: "Ništa se nije dešavalo. On bi sedeo - ja stajala. I ja sam ga - volela."

credits: vidi ovdje

Slučajno obrisani komentari:

Vanjka je tog dana odlučio izbjeći sve lokalitete, jer je primijetio da ga sumrak uvijek zatekne na raskršćima, a dosadila mu je metafora raskršća, iako je bio upravo na raskršću, metaforički govoreći, ali na raskršću na kojem je postavljen znak obaveznog smjera (ravno, desno ili lijevo - zapravo je svejedno, bitno je tek da je smjer strogo zadan, pa je mogućnost izbora na takvom metaforičkom raskršću samo prividna) i onda mu se učinilo da je to zgodna metafora za čitav život - prividno se nešto bira, a samo te vuku znakovi obaveznog smjera, kojima je naravno moguće prkositi, ali to obično bude neuspješno ili vodi nesreći - i koliko god je pokušavao pobjeći od te proklete metafore, stalno joj se vraćao, kao da je na kružnom toku, pa nikako nije mogao doći ni do točke, a sve bi u tom trenutku dao za jednu malu slijepu uličicu u kojoj bi mogao, zapravo morao, zastati, odmoriti, samo malo, a onda se sjetio jednog spasonosnog zakutka u Ekaterinburgu, svom Ekaterinburgu od kojeg je htio pobjeći, pa je i pobjegao, još dok se Ekaterinburg zvao Sverdlovsk, pobjegao je na jednu malu južnjačku obalu, u jedan ružni lučki grad koji se tada zvao Kardeljevo, na sasvim sličan način na koji se i Sverdlovsk zvao Sverdlovsk, a u krajnjoj liniji i Ekaterinburg Ekaterinburg, pa je tiho kotrljajući u glavi imena sada dalekih, hladnih i pospanih gradova, koje je tog dana tako htio izbjeći, lagano zadrijemao, u čemu mu je svakako pomoglo i potmulo kotrljanje centrifuge stroja za pranje rublja dvoja zatvorena vrata dalje

- Kad ćeš već nešto napisati?
- Definitivno ću napisati novi post, definitivno hoću, definitivno, hoću, da.
- Ni ne čitaš ništa!
- Ne čitam, ali definitivno hoću, opet, kasnije.
- O čemu ćeš pisati?
- O brdu!
- Elbrusu?
- Ma ne. O nesretnom stoput izgorjelom brdu iznad mog sela.
- Ali što se još dogodilo u Vladivostoku? Zašto o tome ne pišeš?
- Budi strpljiv.

Kad je Vanjka na nagovor ipak otišao u Aziju, u Vladivostoku je upoznao Ruslanu. Kasnije je bio tako zbunjen da nije znao prepričati njihov prvi razgovor. Ali znao je ispričati da je Ruslana na vladivostočkom željezničkom kolodvoru prodavala novine. To je činila da bi imala novca za studij na jednom od šest sveučilišta u Vladivostoku, Dalekoistočnom nacionalnom univerzitetu. Mora da je zastao pred kioskom i zatražio novine i mora da joj je ime bilo ispisano na pločici, iznad lijeve...no, sise. Bila je zakopčana do grla, ali gore je to bilo dosta tijesno, pa se između dva gumba, puceta, botuna, uf, dugmeta, svašta naziralo. Mora da je baš zato Vanjkin pogled ostao kao prikovan baš tu, iako inače prodavačima nastoji gledati u oči, a one pločice rijetko primjećuje, ako ih uopće imaju.

Vanjka je zato odlučio prekinuti s takvim tokom misli, zapravo s bilo kakvim tokom misli - treba ostaviti tok misli s onim knjigama pročitanim negdje u školi, kada im je i bilo vrijeme. Zaustaviti misli - onemogućiti im da imaju tok - tok misli vodi uvijek do razočaranja i ravnodušnosti. Treba misliti misao A i zaustaviti je, onda misliti misao B i zaustaviti je. Dosta je bilo te izmišljene, nepostojeće veze između misli A i misli B. Samostalnost dovodi do vrijednosti ili barem odgovornosti za vlastitu bezvrijednost - tako je i kod kolektiva i kod pojedinca, pa zašto ne i kod misli. Umjesto da pustiš glavu da jaše bez kraja na tužnom povjetarcu asocijacija ili nedajbože racionalnog zaključivanja, zaustavi se! pogledaj tu jednu malu misao od naprijed i od iza, odozgo i odozdo, slijeva i zdesna - kaže Vanjka sebi. Uzmi misao X, sagledaj je sa svih strana uokolo, uobliči je u pogačicu, kuhaj na laganoj vatri 15 minuta, procijedi i stavi na papir. Umjetnost je zaustavljanje misli. (Zato je tok svijesti samo pomodna faza u umjetnosti.)

Vanjki je gornja rečenica, odnekud, odzvanjala u glavi - da li od De Kifta, da li od njega samog, pod utjecajem, izgovorena negdje na kozjim stazama Urala. "Tamo je Azija", pokazivao je prstom vodič, a Vanjki se činilo kao da su šume na onoj strani nekako kosooke. Trenutak prije, bio je najuvjereniji u životu u relativnost istine, kao u "moj tiranin je tvoj osloboditelj", "moj terorist je tvoj mučenik", "moja demokracija je tvoj imperijalizam", pa sve do "moje tijelo je tvoja strukturirana nakupina stanica". Kad su mu prvi put rekli da laže, nije razumio što mu govore. Poslije je naučio da je istina podudaranje riječi sa stvarnošću, a tamo na uralskom prijevoju, znao je da su riječi udvostručavanje stvarnosti, a da stvarnost - ne postoji i da svatko ima svoju istinu i činilo mu se da je tako dobro. No, kad je onaj rekao "tamo je Azija", Vanjka je automatski pomislio "vjerujete li još uvijek u bilo kakvu istinu?" i nije se mogao sjetiti otkud, otkud. U tom trenutku, Vanjka je pomislio da onaj tko misli da svatko ima svoju istinu, da taj ne vjeruje baš ni u što, da taj nema baš nikakvu istinu. Znao je odmah da mora krenuti natrag, potražiti nešto - bio je siguran da će to pronaći natrag, a ne u Aziji, kao što je bio sigurniji da "tamo je Azija" ako nikada tamo ne ode.



Naškrabao je na papiru:
- djetinjstvo: istina je dobra, laž je zločesta
- dječaštvo: istina je podudaranje riječi sa stvarnošću, laž je pogreška
- mladost: istina je podudaranje riječi s mislima, laž je prijetvornost
- zrelost: svatko ima svoju istinu, laž je netolerancija
- starost: baš me briga, mogu umrijeti

Kasnije je pronašao ono od De Kifta, da, slično je: "Ljudi, zanima li vas imalo istina? Hoćete li uopće poslušati to što vam govorim ili ćete samo otići dalje kao i svi ostali? Da? Samo naprijed, otiđite, ali zapamtite da istina ne vreba iza svakog gradskog ugla."

Ne sluteći njegovu buduću turističku vrijednost, Vanjki su revizori ostavili komadić stare kamene kuće u D. To su bili oni momci što su "okrupnili" zemljište. Vanjka je posjedovao samo djelić jedne od pet kućica - bez podruma i potkrovlja, svaka je bila jedna soba - razdijeljenih među rođacima. Dok su zemljišta okrupnjivali, revizori su kuće radije ostavljali rascjepkanima, a porodice u neslozi. Tako nije bilo nikakvog otpora. Vanjki je bilo žao, ali znao je da tu sam ne može ništa. Ostavio je za sobom taj komadić kućice, prazan, samo s fotografijom ("dagerotipom") pradjeda i prababe na grubom, neuglačanom zidu, pored prozora. Odmah se sjetio Marquezovog Melquíadesa koji se odlučio skloniti "u taj kutak svijeta što ga smrt još uvijek nije bila otkrila i baviti se fotografijom po Daguerreovu postupku". A nevjerojatno je bilo, što je baš koji dan kasnije pročitao u novinama da je nedavno pronađen najstariji mitski Daguerreov aparat. Na aukciji je prodan za veliku svotu.


Vanjka se smiješio, zamišljajući valjda samog Daguerrea kako prekriven plahtom fotografira pradjeda i prababu - nalikovao je onim smiješnim narančastim duhovima s juga.

Dok se maj primicao kraju, najavljujući veliki lipanjski vatromet kad je sunce najbliže našem svijetu, kad na sjeveru dan nikako ne prestaje, Vanjka je kopao po svom kovčežiću punom zgužvanih papirića tražeći voće, a nigdje ga nije bilo. Ako se i spominjalo, to je zbog njegova nedostatka. U "Voćki" se, usprkos naslovu, voće spominje samo kad se govori o gradu bez voćki. U "Jutru" lirski subjekt poziva svoju ljubav: donesi mi voće/da jedemo zajedno u zoru/umjesto kave i cigareta. Voća, dakle, nema, barem ne još. "Zadnji dan poklada" - opet isto - jabuke postoje, ali ne ovdje:

nitko od njih nije došao na moja vrata
a priča se da na Vrbiku, Autobusnom Kolodvoru
dolaze, dobivaju sitniš, jabuke i orahe

"Šumsko voće #1" govori, doduše, o malinama i borovnicama, ali opet prigovarajući kako to nije to - nazivaju se šumskima, a zapravo su iz vrta ili staklenika. "Šumsko voće #2" - nije ni napisano. Vrhunac takve poetike predstavlja pjesma "Kruška", koja odiše svojevrsnom obratnom nostalgijom:

KRUŠKA

u prošlim vremenima tražim samo
jednu malu krušku

nijednu malu krušku nemam
u svojim uspomenama

samo jedna mala kruška
ništa više ne tražim u prošlosti.

a nema je

ŠUMSKO VOĆE #1

vrtne maline i borovnice iz staklenika
u jogurtu od šumskog voća
modro veče

[prvi put objavljeno u komentarima ovdje]

Davno, prije Vanjkina doba, postojala su u našem svijetu carstva. Peterburg je nazvan po caru - Petru, Ekaterinburg po Ekaterini (Katarini) - oboje su bili Veliki, a po Ekaterini Velikoj puno kasnije, na jugu, puno južnije od Ekaterinburga, imenovan je jedan muzički sastav. Svi ljudi iz tog muzičkog sastava su umrli, kao uostalom i car Petar Veliki i carica Katarina Velika. Oni su oboje bili carevi jednog te istog - najdugotrajnijeg carstva našeg svijeta - no bilo je i sporadičnih careva - Simeona, cara čudnih, šiljatih Bugara - iz Azije ih je doveo kan, brzo su učili naš jezik i kan je brzo postao car i zavladao čitavim svijetom (između velikih rijeka, a izvan toga se ionako ne računa) - Samuila, Dušana - njihova su carstva rasla i padala kao proljeće i jesen. Više se i ne zna koji su bili njihovi gradovi, gdje se krije Simeonburg, Samuiloburg, Dušanburg...

Ovo je priča iz jednog takvog grada...



IZ CARSKOG GRADA

u tišini zimskog dana
začuh zvuk sa balustrade
čuvarica carskog lana
stoji na vrh kolonade

ubit ću se, viče gromko
prolaznici ne vjeruju
ona ponosno, visoko
traži da je kamenuju

u crnog joj oka gledu
jato ptica sad u letu
pokazuje pravi put

poletjevši kao one
širi krila, čudi ljude
i gleda u mjesec žut

Vanjka je bio usamljen. Pomislio je, ne bez razloga, da je biti usamljen i osjećati se usamljenim jedno te isto.
- Kao, uostalom, i sve ostalo - rekao je kratkonogi narančasti južnjački duh koji je s njim razgovarao, a da Vanjka to nije ni znao. Najviše što su mogli učiniti kratkonogi duhovi bilo je izazivanje povjetarca i zvižduka za koji čovjek nije mogao biti siguran je li to mačka ili sova. Ako bi se čovjek bavio bilo čim drugim, često ne bi primijetio čak ni taj zvuk, pa je većina kratkonogih odustala od pokušaja komunikacije s, kako su ih podrugljivo i pomalo vulgarno zvali, "opipljivima".

SONET

tko si da si dođi prekrati mi muke
sam sam u tišini nedostupnih sati
da su u blizini barem tvoje ruke
i zagrljaj barem sunce da mi vrati

u tišini noći bio sam još jednom
budan, bolan, sam, ni muzika tiha
dodirom nježnim niti riječju sjetnom
izvukla iz mene nije lijepog stiha

nezgrapno i sivo, zamućeno, jadno
ne hvataš me noćas, padam ranjen na dno,
visjele su riječi, bez ikakva reda

da si barem tu, ma tko bila – lažem
da si barem tu, samo da ti kažem
donesi mi, daj mi, malu žlicu meda

Vanjka je sanjao da vozi automobil. To sigurno, jer je sinoć čitao Iljfa i Petrova. Bilo je proljeće, sunce i kiša i zeleno i bijelo i lude ptice, bezbroj, rijeka je bila potpuno zelena, cesta je isto bila zelena. Ovdje na jugu, rijeke krivudaju uvjerljivije, stijene su oštrije, ljudi su tamnoputi i glatkih lica, duhovi su narančasti i nekako strše, kao da su naknadno dodani. Ne postoji zima - samo život i okrutnosti.

ZA PREMILIM JUTROM

koliko boja nosi dan
u kojem ni usnulog lišća nema
proljeće ulazi u moj stan
i bez krajička modrog neba

cvijeće se stvorilo u vlažnom vrtu
užitka što ga nosi maj
ogroman zanos i cvrčku, i hrtu
odlazim natrag u zavičaj

gdje sunce vlada prezrelim nebom
koje ni u snu ubilo nije
misao što je donosi dan

ni jutra nema, večeri, noći
u glazbi davno preminule moći
u gradu što mi ne poklanja san

[u Zagrebu, početkom XXI stoljeća]

Umro je generalni sekretar CK. Ovaj put zapravo. Vanjka je sjeo na avion i pojurio brzo na jug, istim putem kojim su Tatari išli na konjima. Vanjka je skinuo kapu i zapravo nije puno razmišljao. "Takva su vremena" - samo to mu je prolazilo glavom, kao odgovor na nešto, a nije bio siguran što. I još, pitao se jesu li čitali Kurta. I još "kurta-murta kurta-murta" i kako su misli čudne, a ne treba ih se stidjeti - treba ih reći.