Vanjka je bio usamljen. Pomislio je, ne bez razloga, da je biti usamljen i osjećati se usamljenim jedno te isto.
- Kao, uostalom, i sve ostalo - rekao je kratkonogi narančasti južnjački duh koji je s njim razgovarao, a da Vanjka to nije ni znao. Najviše što su mogli učiniti kratkonogi duhovi bilo je izazivanje povjetarca i zvižduka za koji čovjek nije mogao biti siguran je li to mačka ili sova. Ako bi se čovjek bavio bilo čim drugim, često ne bi primijetio čak ni taj zvuk, pa je većina kratkonogih odustala od pokušaja komunikacije s, kako su ih podrugljivo i pomalo vulgarno zvali, "opipljivima".