Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

subota, 29.04.2006.

KONVENCIJA KIŠOBRANA

Svezani tračevi
bodljikavom žicom
bodu uši slušača.

Naglašene boje nabujale vode
gube sramotu izgovorene riječi
umotane šarenom vrpcom.

Kontrast konvencije kišobrana
i performansa ženske misli
u fatalnoj dozi ljubomore.

Svježina zraka bez kapi kiše.
Tišina napokon odmara sluh.

Bijeg od kiča
u prolaznost vedrine.

nedjelja, 23.04.2006.

VIDIM...

Svijet se mršti kao da je razmažen
i nije dobio igračku od posjetilaca
koji rijetko dolaze.

Možda i zato što smo okrenuli
košulje naopačke i promijenili
matematiku njegovih vrsta.

Nadam se samo da neće
otići u svoju sobu i
ljutito zaključati vrata.

Obećao bih
da ćemo ga češće imati na umu
i da ćemo manje služiti svojim
incestuoznim ideologijama
ali znao bi da lažem

i sve bi bilo
još gore.

petak, 21.04.2006.

PETAK

Njegove se niti
podmuklo zapliću
među noge.
Trebao bih pasti
ali nekako nastavljam
ignorirajući njegovu
dosadnu upornost.
Oko mene noć
puna gotičke,
klišejističke magle
i nekih novih bogova
što su raširili krila
noseći me kraljevstvima
prepunim sažaljenja
i bezvezne patetike jer
nikom nisu potrebni.

Petak nedokazano plete
svoje nepotrebne spletke.
Smiješan je.

Zagrobni glas blijede,
kičaste kreature
moja je kulisa
dok hodam dalje
od petka i bogova
u samostojećim
halterima patnje.

Od mene nema
utjehe ni sažaljenja.
Samo ciničan osmijeh
i iskren savjet da potraže
rumenilo, osmijeh
i stvore smislenije bogove.

Za početak.

PROLJETNE OLUJE...

Nikad nisam mislio
da ću misli tražiti
tamo gdje se nisam
htio vraćati.

U zemlji gdje
bez čarobnih cipela
ne mogu maštati.

Nemam svog Tota,
Lava ni Strašilo,
ni dobro srce
da me ponese

... negdje iznad duge.

Sanjam ili sam stvarno
stvorio vlastiti Oz?



Sve što je vrijedilo
otišlo je s olujama
proljeća što se rađa.

Nikad više prvi korak,
nikad više prvi zub...

Nikad više djetinja pitanja,
radost zbog poklona i skrivača
u goranskim šumama.

Raširene ruke oduševljenja
kad vidiš drage ljude kojih
dugo nije bilo,
igre loptom i branje gljiva,
prvi poljubac onako stidljiv
i nespretan.

Proljetne oluje
odniješe me u ljeto
koje ne želim.

Nemam čarobnih cipelica
i dobru vješticu pored sebe,
imam zemlju što se mršti
pod suncem i smiješi nad idejom
integracije, globalizacije
i racije slobodna uma...

...nažalost.

srijeda, 19.04.2006.

U ŠETNJI...

Siva trava i gole grane
bole umorne oči
ranjena proljeća.

Buđenje
u monokroniji
bez vode
za umivanje.

Srndać i srna
čekaju bljesak
istrošena fleša.



Nemam zoom.

Na sivoj travi
procvjetali šafrani.

Oni odoše
sačuvavši
duše.

utorak, 11.04.2006.

KONSTANTE

Slično Štuliću
tramvajska stanica
i predugo čekanje
u proljetno jutro
nasmiješena dana.

Kiša na staklu
iscrtava kreature daha
i sve se huči i magli
bez dostojanstva.

Mnogostrana kocka
u pen&paper igrama
gdje nikad ne znam
što ću dobiti.

Bol.
Tupa i dugotrajna
ili kratka i oštra
uzajamna je
kao ljubav
ili prezir.

Ovisno o jačini analgetika
ili stupnju licemjerja.

petak, 07.04.2006.

Generale...

Oprostite, dragi gospodine
ako ne dijelim vaše oduševljenje
i ako me ne zanima otkuda je
ispaljeno više granata na bolnicu
ili s koliko je metaka izrešetana crkva.

Vi imate epolete i način razmišljanja
koji ne mogu shvatiti.
Radijusi eksplozija, oštećenja zidova,
spaljene stolice, nagorene zavjese
Vaše neskrivene sreće.

Uspio eksperiment.



Nigdje nema ljudi,
samo brojevi i nova
metoda zastrašivanja.

Oprostite, dragi gospodine
ako me ne zanima
minimalna potrošnja metaka.

I jedan je previše.

Oprostite ako nisam fasciniran
razaranjem u Hirošimi
i ako me ne zanima
pod kojim je kutom
bomba raznijela prozore.

Nema ljudi u vašoj glavi.
Pitam se,
ima li čega uopće!?

četvrtak, 06.04.2006.

LUKSUZ UTOPIJE

Čitav život uvjeravali su ju kako ima samo tijelo i kako nema pameti.
Nisu vidjeli.
Sunčev sjaj u kosi, umjesto ušiju ptice, umjesto očiju čaroliju života, a umjesto usta bajke. Ispod toga naslagane niti džeza, bluza i glazbe općenito.
Njihovi su stavovi bili žestoki kao najžešći alkohol i nepromjenjivi kao konstante i aksiomi raznih teorija na koje nalijećemo. Nisu se naime pitali što te konstante i aksiome čini takvima, čini nepromjenjenima.
Njihovi su stavovi bili stavovi svakog žestokog pića pojedinačno, ali nitko od njih nije bio svjestan da su baš ti stavovi koje oni tako čvrsto i nepromjenjivo drže samo dio koktela. Njihovo će buđenje biti teško i shvatit će da su prisiljeni probuditi se u smiješanu svijetu. Od buđenja u takvom svijetu postoji samo jedna gora stvar, a to je voljeti u takvom svijetu.
Sve što vidimo oko nas samo je koktel i nikako ne bismo smjeli ograničavati sami sebe na način da sve što vidimo gledamo kao neko žestoko piće. Tako bismo previše sličili zvijerima i odsjekli si možda zadnju odstupnicu prema onom magičnom i čudnovatom što se još uvijek nalazi u njenim očima.
Rekoh već kosa kao sjaj Sunca, uši kao ptice, oči kao čarolija života i usta kao bajke. Idealna žena.
Čitav život uvjeravali su ju kako ima samo tijelo i kako nema pameti.
Bili su u krivu. Nema gore stvari od povrijeđena ega onih što su htjeli nametnuti vlastitu alkoholnu iluziju, no bili su u krivu jer se njihova alkoholna iluzija sastojala od ekstrema žestokih pića. Sa koktelima je, naprotiv, prilično zeznuta stvar. Piješ ih i piješ uživajući u njihovim okusima, a prije nego se snađeš već si pod šankom ili spavaš na zahodu (a to je samo pozitivnija varijanta).
Nitko danas više nikom ne vjeruje i zato su nju čitav život uvjeravali kako ima samo tijelo i kako nema pameti.
Ona je, ipak, znala da iako je skrivila dosta čudnih stvari u životu, nikad nije kompromitirala vlastitu dušu. Vlastito ja, viziju, iluziju, improvizaciju.
Još uvijek je imala svoje oči pune čarolije života i time je epidemiološki kontaminirala svijet. Bolje je kompromitirati svijet nego vlastiti ego, zar ne? Barem u ovom kontekstu.
Izgubila je negdje u dubini sebe, između džeza i bluza jedan savršen dan. Sad ga traži kao koktel u svijetu žestice. Možda će ga naći negdje između vremena zabave i vremena zarade, ali u svakom slučaju tamo je gdje se nikad ne zaboravlja ljubav, ta klišejistička i već pomalo potrošena emocija, reći će netko.
No, možda sam i ja koktel u svijetu žestica ako mislim da ista nije potrošna nego da neprekidno raste kao entropija. Formulacija drugog zakona Emodinamike glasi da ljubav u nama uvijek raste, mijenjaju se samo objekti iste. Dapače, čak bismo to mogli formulirati i kao :
Ljubav u svemiru uvijek raste ili ljubav stremi beskonačnosti.
Pustimo sad sve ambicije, nepovjerenje i iskorištavanje i prihvatimo to kao aksiom svih budućih teorija. Možda bismo u tom slučaju svi imali Sunčev sjaj u kosi, umjesto ušiju ptice, umjesto očiju čaroliju života i umjesto usta bajke. Možda bismo tada manje uvjeravali ljude kako nemaju pameti, jer nam za ljubav pamet ni ne treba. Bilo bi sve daleko jednostavnije. Između džeza i bluza, između improvizacije i zavođenja, praha i zvijezda možemo stvoriti vlastitu utopiju, vlastiti Woodstock.
Pa neka nam samo i dalje govore kako nemamo poštovanja ni pameti, ali barem imamo luksuz uživanja vlastite utopije. A to je već nešto...

srijeda, 05.04.2006.

**ARHAIČNI BOEM**

Ovo je priča o čovjeku sa luckastim vrećicama.
Me impliciram time Vaše poznanstvo s njime, no ovo je priča o čovjeku s luckastim vrećicama. Na njima je često obitavao Tweety, Silvestar ili neki drugi lik Looney Toonsa. Ovo je priča o čovjeku sa luckastim vrećicama.

1.

Njegov je pogled lutao tražeći izgubljene gradove i izrezane scene iz kultnih filmova dok je stajao na vrhu stepenica jednog od onih fakulteta koji te ne uči najbitnijim životnim stvarima. Ovo je priča o jednom takvom pogledu koji se odbijajući se od suknji, asfalta i ljudi koji od sveg srca žele biti drugačiji nesvjesni da upravo tako postaju isti, odbio do mojih naočala.
On je bio svjestan pa njegov Tweety nije bio plod želje za različitošću već onih nijekanja odrastanja kroz koja smo svi jednom prošli. Nisam imao posebne naočale da dovoljno dugo zadržim taj odbijeni pogled, no znao sam da je i to što sam ga jednom uhvatio daleko više nego što si njegov nemirni duh može dozvoliti. Pokušao sam razgovarati s tim pogledom, no on je bio zatvoreniji nego što sam mislio i dozvolio je da vidim samo male dijelove njegova puta. Nešto kao onaj palantir iz Gospodara prstenova koji ti otkriva ono što želiš vidjeti, ali i dio nejasne mogućnosti koja može i ne mora biti. Takav je bio i taj uhvaćeni pogled što me je svih trenutaka dok je bio u mom posjedu podsjećao na vuka koji je iz divljine, njegova prirodna doma, odjednom zatočen u onom što mi zovemo civilizacijom koja za njega predstavlja samo lanac i skup rešetki na koje se ne može priviknuti. Hesse je pisao o Stepskom vuku, no on nije bio stepski vuk, on je bio mladunče prinuđeno da se ponaša poput odrasle zvijeri koje je samo željelo zaštititi svoj sagrađeni svijet. Svijet u kojem je sve sagrađeno i određeno prema idealističkim mjerilima u kojem su uvijek Tom i Jerry i Mickey Mouse likovi i prijatelji njega kao glavnog lika što u svojoj bajci nikad nije prestao igrati Supermana ili Petra Pana, ovisno o raspoloženju.

2.

Čovjek nije bio luckast kao likovi na njegovim vrećicama. Čovjek je bio kao onaj Leonardov crtež u krugu zarobljen između svjetova na kojima se odvijala bitka intergalaktičkih razmjera svijesti. Nije imao midiklorijane kao u Lucasovim filmovima, niti specijalne moći kao Q iz Zvjezdanih staza, no bio je intergalaktički putnik i jedan od rijetke sorte o kojoj je Balašević pjevao kao o onoj koja i nije neki biser, ali je barem svoj režiser i sama za sebe bira zaplete i kraj. Asimov je nakon misije Apollo rekao kako je tim činom opravdana sva znanstvena fantastika ikad napisana, ali kako je rekao netko drugi to uopće nije tako i znanstvena se fantastika mora opravdati kao pisanje samo. Ja se, na sreću, ne bih ni s tim složio i rekao bih da se znanstvena fantastika mora opravdati svakim danom. Jer, što je na koncu naš život nego jedan debeli roman znanstvene fantastike, što su naše želje nego fantasy priča u kojoj borba između želja i njihovih ostvarenja zamjenjuje borbu malog i velikog, dobra i zla. Čovjek je bio u takvoj borbi između svojih želja i njihovih realiteta da je na trenutak zastao na stepenicama fakulteta koji ne uči pravim životnim stvarima i otvorio pivo u plastičnoj boci. Ne bih sad ovdje previše pričao o povijesnim blagodatima hmelja, možda će biti sasvim dovoljno ako kažem da je hmelj u davna vremena služio kao sredstvo kojima su se umilostivljavali bogovi ako bi nešto išlo po zlu. Ja sam jednom čak počeo pisati priču o planeti od hmelja koja je zapela između palca i dopalca neoprane desne noge ali sam odustao nakon što sam shvatio da je Adams napisao nešto slično. Dakle, u takvom je delikatnom psihičkom stanju Čovjek sa luckastim vrećicama otvorio pivo.


3.

Nekako mi je palo na pamet da on nikad ne bi svoje vrećice nazvao luckastima ali to je tema za neku drugu, a ne ovu priču. Nakon što smo se dotakli Looney Toonsa, Tolkiena i Leonarda mislim da je vrijeme da se dotaknemo i dvaju žena. Žena koje sam vidio na jednoj slici ili bolje rečeno pravom umjetničkom djelu. Žene su sjedile jedna do druge u polutamnoj prostoriji u koju je kroz pomalo nategnute rolete dopirala svjetlost očito sunčana dana. Ispred njih je na trošnom, drvenu stolu stajalo nekoliko boca alkoholnih pića za koje mislim da su bila žestoka ali nisam siguran. Nemojte me kriviti ako se varam. Jedna od tih žena bila je poslovna žena obučena uredno i pomalo hladno. Sva u nekim sivim bojama doimala se kao kućište od kompjutora nesposobno za bilo što osim puka računanja. No, to je vjerojatno kriva pretpostavka. Kod žena se, naime, uvijek treba čuvati pretpostavki. Naučilo me iskustvo, iako mi se nekad čini da uvijek ponavljam iste greške. Nekad čak i sa istim ženama. Druga od te dvije žene ovoj prvoj bila je čista opozicija. Izgledala je kao da je upravo završila s poslom u ulici crvenih svjetiljki i sad uživa u zasluženu odmoru. Njena crvena haljina na blijedoj je puti izgledala kao da ju proždire i na mjestima je bila poderana. Ona je također tako izgledala. Poderano izvana i (što je još važnije) iznutra. Druga žena pušila je cigaretu dok je prva imala prekrižene ruke tako da mi je na pamet pala ona usporedba carinika i farizeja koja se nalazi u Evanđelju. Sve što je dijelilo te dvije žene koje su sjedile jedna do druge bio je mali sloj dima koji je izlazio iz cigarete kao da opominje. Zaista, što dijeli ta dva naizgled suprotna svijeta, a što ih spaja? Zar je moguće da ih dijeli samo tanak sloj, gotovo koprena dima koji čak ni ne mora biti duhanski, a spaja ih stol alkoholnih pića koja isto tako ne moraju biti žestoka? Koliko god da se to čini teško prihvatljivim sklon sam povjerovati u to. Što danas znači biti kurtizana i što danas znači biti „poslovna žena” ?? Ima li uopće razlike? Još i sad mi na pamet padaju te dvije žene što su u toj polumračnoj sobi dale tako iskrenu, a oprečnu sliku svijeta. Dok je jedna hladna kao kućište računala druga je topla i neposredna. Dok je jedna kruta i birokratskog pogleda, druga je opuštena i gleda pogledom koji me asocira na Bambija. I tu se opet vraćam na čovjeka sa luckastim vrećicama. Bambi bi mogao biti na nekoj od njih jer je on prije svega – Disneyevo dijete. Dijete koje je, stajavši na stepenicama fakulteta koji ga nije učio bitnim životnim stvarima, zapalilo cigaretu.

4.

Ispred njega se uzdigao dim kao duh iz Aladinove svjetiljke i u mojim očima kao da je zagrnuo fakultet na kojem je nekih stotinjak ljudi bubetalo fraze i izraze misleći da ih to čini pametnijima. Povlačio je dim za dimom i sve je više nevidljivih duhova plesalo oko njega. Taj se ples činio sve skladnijim, dok se on (zajedno sa stepenicama i fakultetom) činio sve manjim. Njegov je strah od odrastanja postajao sve realnijim dok su duhovi oformili klapu ili zbor koji je sve glasnije pjevao nešto što je, po mojoj slobodnoj procjeni, zvučalo kao Runjićev Disperandun. Meni je u glavi zazvonila opomena koju mi je jednom u bolnici ispričao neki čovjek. Pričalo se o Dostojevskom, o Zločinu i kazni. Za stolom su sjedili on i neka dama koja se kao i svaka dama teško mogla nazvati ženom u onom pjesničkom smislu (koji podrazumijeva ženu s velikim Ž, no vratit ću se na to). Razgovarali su o knjizi i o tragičnoj Sonjinoj sudbini. Kako je jadna i nesretna i kako se ona nekoliko puta rasplakala čitajući o njoj. Sad ću malo prekinuti ovu pripovjetku da Vas podsjetim na onu tanku koprenu dima koju spomenuh maloprije. Dakle, oni su tako pričali o tragičnoj i tužnoj Sonjinoj sudbini kad je dotični gospodin podignuo ruku i konobara. Razgovor je, koliko se sjećam, otprilike ovako tekao:

- Oprostite na smetnji, možete li molim Vas odnijeti bocu vina mladoj dami za šankom?
- Naravno gospodine, kakvog vina?
- Najboljeg koje imate, naravno...

Tad se u cijeli razgovor uplela mlada dama s kojom je gospodin pripovjedač vodio diskusiju i napala dotičnog kako je mogao TAKVOJ ženi platiti piće. Ta ona je prostitutka, kurtizana, kurva ako hočete i sad će možda još nešto i očekivati od njega, pa to je SKANDALOZNO!!! Gospodin o kome je riječ se smireno okrenuo mladoj dami koja je na njega izvoljela galamiti pa joj odgovorio:

- Niste li Vi, mlada damo, maloprije naricali nad tužnom i jadnom Sonjinom sudbinom!?
- Jesam, no kakve to ima veze? – pomalo rastreseno odgovori ona.
- Tada ste licemjerniji od ove žene kojoj sam upravo platio piće. Tko vam kaže da ova žena nije imala goru i težu sudbu od Sonje?? Ali ipak, Sonju ste žalili i nad njom naricali, a Sonja je fikcionalni lik. Ovu ženu, naprotiv, osuđujete. Ona je za razliku od Sonje stvarna i iskrena, napravljena od zemlje i znoja, za razliku od Vas koji se skrivate iza svoje šminke i dobrog ukusa. Oprostite mi, molim Vas na grubosti ali za razliku od Vas ova žena za šankom je Žena dok ste vi sad, a vjerojatno ćete i ostati lutka.

Ne znam kako je na kraju završio taj razgovor, ali mislim da ni nije važno. Važna je poanta. Sjećate li se one tanke koprene dima sa onog umjetničkog djela? Oprostite ako imate dojam da Vas podcjenjujem, ali samo želim naglasiti dubinu svoje fascinacije. Ispričavam se ako time vrijeđam Vaše osjećaje. Gledao sam tako Čovjeka sa luckastim vrećicama kako i dalje živi sa likovima svoga djetinjstva koji ga određuju. Kao i sve nas uostalom jer se svi mi možemo smatrati samo nadgradnjama vlastita djetinjstva. Nestajao je u igri i plesu duhova dok sam u dimu naslućivao planet od hmelja i intergalaktičkog putnika. Odbijeni se pogled na trenutak ponovno zaustavio na mojim naočalama i ja sam shvatio da kako god se u dimu, duhovima i igri priča rasplela ipak nikad neću prestati voljeti Čovjeka sa luckastim vrećicama u rukama jer bih u protivnom bio poput lutke na špagi planeta i interferencija, a to si nikako ne bih smio dozvoliti.
Svi smo mi na kraju arhaični boemi. Neki više, neki manje. Neki nose luckaste vrećice, neki luckaste glave, neki pišu luckaste i besmislene riječi; no svi uglavnom nose onaj mali luckasti dio djetinjstva u sebi, onaj dio koji još uvijek zna postavljati najpametnija pitanja. U tom je naša snaga i dokle god bude tako biti će i pogleda od kojih se samo rijetki neće odbijati nego će nestajati negdje u beskonačnosti. Sve dok je tako ne moram se bojati da ću postati lutka i zbog toga (a priznat ćete da je to dobar razlog) ću uvijek voljeti Čovjeka sa luckastim vrećicama – arhaičnog boema.

Posvećeno Ivanu B.

nedjelja, 02.04.2006.

BEZ CRVENE

Lady in red
is dancing with me
cheek to cheek,
there is nobody here
it's just you and me....

***

Dvorana se vrtjela, a svjetla nekog karikaturalnog lustera čitavom su prizoru dali onaj prizvuk patetike koja ubija bilo kakvu romansu i nagoni vas na povraćanje i izlazak iz kina na nekom lošem romantičnu ili patriotsku filmu holivudske produkcije. Kao pod utjecajem nekakve droge gubio sam nijanse i ostajao na nekakvu čudnom ringišpilu koji nisam tražio, a koliko se sjećam niti platio.
Ona je sva u crvenom, mršavica blijede puti kojoj crvena haljina još više ističe velike smeđe oči. Voli baš takve romantične priče od kakvih nastojim pobjeći; uz opravdanje kako sam nekako uvijek mislio da je ljubavi patetika nepotrebna i da se sama ostvaruje kao naprimjer u onoj rečenici:

- There's nobody in, just you and me...

Stojimo tako jedno uz drugo kao u lošem kadru, nažalost nečijim previdom neizrezane scene, dok iza nas svira pjesma slična citiranoj u naslovu što je mom licemjerstvu ipak drag i podsjeća na ženu, prijateljstvo i ljubav od kojih ne moraju sve troje u istom značenju pripadati samo jednoj... Djevojčici umjesto igračke, kako reče netko.
Crvena je jarka boja, boja ideologija, boja romantike, boja krvi, boja ludila i vampirluka... Cikle, sumraka i zore... Nije da mislim da je sve to nužno povezano no nekako moram ubiti mučninu. Zamišljam karikaturalni luster kako se smije sa Felixove zadnje stranice sutrašnjeg Večernjaka dok neprobavljena sadržina svih neispričanih priča stoji kao aureola iznad nas. Svetost svakog zaustavljenog trenutka na pokretnoj vrpci koja se natječe za neku vrst vlastite Zlatne Maline zaustavlja mi razmišljanje. Stojimo tako zajedno pod neonom, ona u crvenom uređena za ovaj bal i potpuno nesvjesna svega što je čeka, i ja u iznošenom traperu i crnoj kožnoj jakni izgubljen u ekstremu u koji me sve to skupa vodi i ne mogu a da se ne zapitam

- Što uopće jesam u ovoj potpunosti nas? Osjetim li to nadolazeći kraj atipična i pomalo groteskna trenutka dok mi kao u onoj pjesmi ne ostaje samo prisjećanje koje će kao i svi izdajnici njegove sorte izblijediti s vremenom?

Danas više naši dodiri i osjećaji nisu dovoljni. Čeka neki znak neostvarivog koji joj ne mogu dati jer sa ovo malo što živim svakog dana ne može biti zadovolj(e)na. Ne mogu biti lik s naslovnice magazina i časopisa što stoje po čekaonicama i okupljalištima elita uz nedjeljnu kavu. Mogu biti samo ja i dati samo ovo što posjedujem. Nije da pjesma ne svira i dalje i da naši obrazi ne uživaju u stečenoj samoći ali nikad mi nije dopustila da ju upoznam, kao što vrijeme teško dopušta da ju zaboravim. Boju ideologija, romantike, krvi, ludila i vampirluka... Naglašavam ovo zadnje.
Svi napeto čekaju da počne film dok ja bezglasno plačem i prije nego pokažu koji će produkcijski studio doživjeti blamažu. Patetika i patriotizam na filmskom platnu hodaju kao zaljubljeni tinejdžeri. Dižem se dok se gase svjetla i izlazim van. Pogledi ljudi u dvorani i na izlazu bodu kao male, otrovne strelice slične onima koje ispuhavaju afrički urođenici. Dosta mi je ideologije, krvi i vampirluka. Dosta mi je crvene.
Nadam se da će romantika koju ću naći biti pošteđena tog brzobrazna monopola crvene boje. Nadam se da ću u onoj nijansi koju stvorim s osobom koja ne mora biti u crvenom uživati, između ostalog i zato, jer sam je ja stvorio. Ispravak - jer smo je mi stvorili.
Rijetki su trenuci potpunog razuma kad je dvorana mirna i luster ne svjetli pa smo prepušteni sami sebi. Griješim li kad kažem da želim zadržati taj trenutak? Tko tu ima prevelika očekivanja? Nikad neću (a i ne želim) biti kao ona priležnica s duplerice ženskih magazina. Režiram sam svoje filmove nastojeći da u njih ubacim što manje zaljubljenih scena sa ono dvoje tinejdžera od malo prije. Gledam te dok drugim očima upijam ljepotu u ovim rijetkim trenucima lucidnosti i shvaćam kako možda stvarno

..I hardly know
this beauty by my side.

Oči svjetle kao kistovi kad ih opereš pa na njima ostane par kapi vode dok mirno leže u čaši ispod prozora. Znam da više nema nikog i možda dvorana nije toliko bez smisla ali se neću vratiti u kino. Tamo su ionako samo projekcije. Uvijek sam više, naime, volio kazalište. Tinejdžeri se i dalje ljube po klupama, a mi smo draga moja djevojko što konačno naga u svojoj prirodi stojiš ispred mene to odavno prerasli. Koliko god ponekad žalili zbog toga. I glazbena se podloga mijenja

I feel wonderful because I see
The love light in your eyes.
And the wonder of it all
Is that you just don't realize...

Konačno sam negdje na najboljem putu da zaustavim pokretne slike barem na trenutak. Mislim da sam konačno zreo da napustim redateljsku stolicu i prepustim se glumi bez razloga. Na taj način bez straha da će netko ustati i otići kako sam ja morao, bez grižnje savjesti da ću nekog navesti na izbacivanje neprobavljenih harmonija svakodnevnice. Nadam se da ovim kistovima možemo naslikati vlastitu nijansu bez vampirluka raznih ideologija krvi, samo s malo romantike kao začin. Tinejdžeri se i dalje ljube po klupama, adolescenti traže ljubavna sjedala u kinima, a samo rijetki navrate u kazalište pogledati vlastite predstave bez scene, teksta ili redatelja savršeno svjesni da iako

Tonight is red,
lady is wonderful.

subota, 01.04.2006.

E.

E.
Koliko samo
jutarnjih mamurluka
stane u tu malu
običnu riječ.

E.
U glavoboljama,
korzetima i haljinama
što kao čarolija i magija
defiliraju ispred maštovitih
kostimografa i redatelja slova.

E.
Zaustavili smo ovaj,
a i sve ostale smjehove
što su vodili rat
oko 37. ili nekih drugih
paralela.

E.
Zaboravio sam sve
laži i nepotpune rečenice
koje sam namjeravao napisati
u ovu pjesmu.

E.
Glava raste do staklenih vrata
dok gleda oklope i kostime
čarobnica i vilenjakinja kako
na modnoj pisti prolaze
završni ispit.

Kad bih odabirao jednu riječ
da me upije svoju magiju
i nadoknadi izgubljena vremena
možda bih odabrao
E.

Ili bih izmišljao neke svoje riječi
dok E ostavljam kao prilićno
lošu poštapalicu umjesto štaka
ili kao uzdah kad se sjetim
nečega što sam odavno zaboravio
kao, naprimjer, ove pjesme
o jednom sasvim malom i običnom
E.

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK