Fool on the hill.... https://blog.dnevnik.hr/evangelista

nedjelja, 02.04.2006.

BEZ CRVENE

Lady in red
is dancing with me
cheek to cheek,
there is nobody here
it's just you and me....

***

Dvorana se vrtjela, a svjetla nekog karikaturalnog lustera čitavom su prizoru dali onaj prizvuk patetike koja ubija bilo kakvu romansu i nagoni vas na povraćanje i izlazak iz kina na nekom lošem romantičnu ili patriotsku filmu holivudske produkcije. Kao pod utjecajem nekakve droge gubio sam nijanse i ostajao na nekakvu čudnom ringišpilu koji nisam tražio, a koliko se sjećam niti platio.
Ona je sva u crvenom, mršavica blijede puti kojoj crvena haljina još više ističe velike smeđe oči. Voli baš takve romantične priče od kakvih nastojim pobjeći; uz opravdanje kako sam nekako uvijek mislio da je ljubavi patetika nepotrebna i da se sama ostvaruje kao naprimjer u onoj rečenici:

- There's nobody in, just you and me...

Stojimo tako jedno uz drugo kao u lošem kadru, nažalost nečijim previdom neizrezane scene, dok iza nas svira pjesma slična citiranoj u naslovu što je mom licemjerstvu ipak drag i podsjeća na ženu, prijateljstvo i ljubav od kojih ne moraju sve troje u istom značenju pripadati samo jednoj... Djevojčici umjesto igračke, kako reče netko.
Crvena je jarka boja, boja ideologija, boja romantike, boja krvi, boja ludila i vampirluka... Cikle, sumraka i zore... Nije da mislim da je sve to nužno povezano no nekako moram ubiti mučninu. Zamišljam karikaturalni luster kako se smije sa Felixove zadnje stranice sutrašnjeg Večernjaka dok neprobavljena sadržina svih neispričanih priča stoji kao aureola iznad nas. Svetost svakog zaustavljenog trenutka na pokretnoj vrpci koja se natječe za neku vrst vlastite Zlatne Maline zaustavlja mi razmišljanje. Stojimo tako zajedno pod neonom, ona u crvenom uređena za ovaj bal i potpuno nesvjesna svega što je čeka, i ja u iznošenom traperu i crnoj kožnoj jakni izgubljen u ekstremu u koji me sve to skupa vodi i ne mogu a da se ne zapitam

- Što uopće jesam u ovoj potpunosti nas? Osjetim li to nadolazeći kraj atipična i pomalo groteskna trenutka dok mi kao u onoj pjesmi ne ostaje samo prisjećanje koje će kao i svi izdajnici njegove sorte izblijediti s vremenom?

Danas više naši dodiri i osjećaji nisu dovoljni. Čeka neki znak neostvarivog koji joj ne mogu dati jer sa ovo malo što živim svakog dana ne može biti zadovolj(e)na. Ne mogu biti lik s naslovnice magazina i časopisa što stoje po čekaonicama i okupljalištima elita uz nedjeljnu kavu. Mogu biti samo ja i dati samo ovo što posjedujem. Nije da pjesma ne svira i dalje i da naši obrazi ne uživaju u stečenoj samoći ali nikad mi nije dopustila da ju upoznam, kao što vrijeme teško dopušta da ju zaboravim. Boju ideologija, romantike, krvi, ludila i vampirluka... Naglašavam ovo zadnje.
Svi napeto čekaju da počne film dok ja bezglasno plačem i prije nego pokažu koji će produkcijski studio doživjeti blamažu. Patetika i patriotizam na filmskom platnu hodaju kao zaljubljeni tinejdžeri. Dižem se dok se gase svjetla i izlazim van. Pogledi ljudi u dvorani i na izlazu bodu kao male, otrovne strelice slične onima koje ispuhavaju afrički urođenici. Dosta mi je ideologije, krvi i vampirluka. Dosta mi je crvene.
Nadam se da će romantika koju ću naći biti pošteđena tog brzobrazna monopola crvene boje. Nadam se da ću u onoj nijansi koju stvorim s osobom koja ne mora biti u crvenom uživati, između ostalog i zato, jer sam je ja stvorio. Ispravak - jer smo je mi stvorili.
Rijetki su trenuci potpunog razuma kad je dvorana mirna i luster ne svjetli pa smo prepušteni sami sebi. Griješim li kad kažem da želim zadržati taj trenutak? Tko tu ima prevelika očekivanja? Nikad neću (a i ne želim) biti kao ona priležnica s duplerice ženskih magazina. Režiram sam svoje filmove nastojeći da u njih ubacim što manje zaljubljenih scena sa ono dvoje tinejdžera od malo prije. Gledam te dok drugim očima upijam ljepotu u ovim rijetkim trenucima lucidnosti i shvaćam kako možda stvarno

..I hardly know
this beauty by my side.

Oči svjetle kao kistovi kad ih opereš pa na njima ostane par kapi vode dok mirno leže u čaši ispod prozora. Znam da više nema nikog i možda dvorana nije toliko bez smisla ali se neću vratiti u kino. Tamo su ionako samo projekcije. Uvijek sam više, naime, volio kazalište. Tinejdžeri se i dalje ljube po klupama, a mi smo draga moja djevojko što konačno naga u svojoj prirodi stojiš ispred mene to odavno prerasli. Koliko god ponekad žalili zbog toga. I glazbena se podloga mijenja

I feel wonderful because I see
The love light in your eyes.
And the wonder of it all
Is that you just don't realize...

Konačno sam negdje na najboljem putu da zaustavim pokretne slike barem na trenutak. Mislim da sam konačno zreo da napustim redateljsku stolicu i prepustim se glumi bez razloga. Na taj način bez straha da će netko ustati i otići kako sam ja morao, bez grižnje savjesti da ću nekog navesti na izbacivanje neprobavljenih harmonija svakodnevnice. Nadam se da ovim kistovima možemo naslikati vlastitu nijansu bez vampirluka raznih ideologija krvi, samo s malo romantike kao začin. Tinejdžeri se i dalje ljube po klupama, adolescenti traže ljubavna sjedala u kinima, a samo rijetki navrate u kazalište pogledati vlastite predstave bez scene, teksta ili redatelja savršeno svjesni da iako

Tonight is red,
lady is wonderful.

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

sve ono što ne veže za zemlju ili Zemlju nego me pušta da letim, bez obzira zanimalo to nekog ili ne.


Ukoliko imaš više za reći (mail)

Pišem filmske recenzije na engleskom jeziku na adresi ScreenBlabs

some things that should be seen

lotos
Podrumi samoće
Vodič kroz kulturne znamenitosti
Mirisni tragovi u meni
WOULD YOU SETTLE 4 A WASTED LIFE?
UNDER THE PINK