Čitav život uvjeravali su ju kako ima samo tijelo i kako nema pameti.
Nisu vidjeli.
Sunčev sjaj u kosi, umjesto ušiju ptice, umjesto očiju čaroliju života, a umjesto usta bajke. Ispod toga naslagane niti džeza, bluza i glazbe općenito.
Njihovi su stavovi bili žestoki kao najžešći alkohol i nepromjenjivi kao konstante i aksiomi raznih teorija na koje nalijećemo. Nisu se naime pitali što te konstante i aksiome čini takvima, čini nepromjenjenima.
Njihovi su stavovi bili stavovi svakog žestokog pića pojedinačno, ali nitko od njih nije bio svjestan da su baš ti stavovi koje oni tako čvrsto i nepromjenjivo drže samo dio koktela. Njihovo će buđenje biti teško i shvatit će da su prisiljeni probuditi se u smiješanu svijetu. Od buđenja u takvom svijetu postoji samo jedna gora stvar, a to je voljeti u takvom svijetu.
Sve što vidimo oko nas samo je koktel i nikako ne bismo smjeli ograničavati sami sebe na način da sve što vidimo gledamo kao neko žestoko piće. Tako bismo previše sličili zvijerima i odsjekli si možda zadnju odstupnicu prema onom magičnom i čudnovatom što se još uvijek nalazi u njenim očima.
Rekoh već kosa kao sjaj Sunca, uši kao ptice, oči kao čarolija života i usta kao bajke. Idealna žena.
Čitav život uvjeravali su ju kako ima samo tijelo i kako nema pameti.
Bili su u krivu. Nema gore stvari od povrijeđena ega onih što su htjeli nametnuti vlastitu alkoholnu iluziju, no bili su u krivu jer se njihova alkoholna iluzija sastojala od ekstrema žestokih pića. Sa koktelima je, naprotiv, prilično zeznuta stvar. Piješ ih i piješ uživajući u njihovim okusima, a prije nego se snađeš već si pod šankom ili spavaš na zahodu (a to je samo pozitivnija varijanta).
Nitko danas više nikom ne vjeruje i zato su nju čitav život uvjeravali kako ima samo tijelo i kako nema pameti.
Ona je, ipak, znala da iako je skrivila dosta čudnih stvari u životu, nikad nije kompromitirala vlastitu dušu. Vlastito ja, viziju, iluziju, improvizaciju.
Još uvijek je imala svoje oči pune čarolije života i time je epidemiološki kontaminirala svijet. Bolje je kompromitirati svijet nego vlastiti ego, zar ne? Barem u ovom kontekstu.
Izgubila je negdje u dubini sebe, između džeza i bluza jedan savršen dan. Sad ga traži kao koktel u svijetu žestice. Možda će ga naći negdje između vremena zabave i vremena zarade, ali u svakom slučaju tamo je gdje se nikad ne zaboravlja ljubav, ta klišejistička i već pomalo potrošena emocija, reći će netko.
No, možda sam i ja koktel u svijetu žestica ako mislim da ista nije potrošna nego da neprekidno raste kao entropija. Formulacija drugog zakona Emodinamike glasi da ljubav u nama uvijek raste, mijenjaju se samo objekti iste. Dapače, čak bismo to mogli formulirati i kao :
Ljubav u svemiru uvijek raste ili ljubav stremi beskonačnosti.
Pustimo sad sve ambicije, nepovjerenje i iskorištavanje i prihvatimo to kao aksiom svih budućih teorija. Možda bismo u tom slučaju svi imali Sunčev sjaj u kosi, umjesto ušiju ptice, umjesto očiju čaroliju života i umjesto usta bajke. Možda bismo tada manje uvjeravali ljude kako nemaju pameti, jer nam za ljubav pamet ni ne treba. Bilo bi sve daleko jednostavnije. Između džeza i bluza, između improvizacije i zavođenja, praha i zvijezda možemo stvoriti vlastitu utopiju, vlastiti Woodstock.
Pa neka nam samo i dalje govore kako nemamo poštovanja ni pameti, ali barem imamo luksuz uživanja vlastite utopije. A to je već nešto...
Post je objavljen 06.04.2006. u 16:54 sati.