Njegove se niti
podmuklo zapliću
među noge.
Trebao bih pasti
ali nekako nastavljam
ignorirajući njegovu
dosadnu upornost.
Oko mene noć
puna gotičke,
klišejističke magle
i nekih novih bogova
što su raširili krila
noseći me kraljevstvima
prepunim sažaljenja
i bezvezne patetike jer
nikom nisu potrebni.
Petak nedokazano plete
svoje nepotrebne spletke.
Smiješan je.
Zagrobni glas blijede,
kičaste kreature
moja je kulisa
dok hodam dalje
od petka i bogova
u samostojećim
halterima patnje.
Od mene nema
utjehe ni sažaljenja.
Samo ciničan osmijeh
i iskren savjet da potraže
rumenilo, osmijeh
i stvore smislenije bogove.
Za početak.
Post je objavljen 21.04.2006. u 17:57 sati.