etička klopka https://blog.dnevnik.hr/etickaklopka

ponedjeljak, 23.02.2015.

TKO POD DRUGIM JAMU KOPA ...

Još kao dijete zapamtila sam jednu mudru izreku koja pripada našem podneblju a glasi „Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada“. Ne znam zašto tada, možda iz straha od jame ili što je lako pamtljiva, pospremila sam ju u svojoj glavi kao upozorenje i jedno od pravila života. Međutim, život je satkan od bezbroj stupica te koliko god bili zreli, pripremljeni i mislili da možemo prepoznati osobu s kojom valja biti na oprezu, ipak se nađemo zatečeni i u čudu kada shvatimo da smo prevareni. Nekima je sklonost za kopanjem urođena, nekima stil života a neki s razlogom ili bez, jednostavno samo posrnu.

Upoznala sam ih sve. U cijeloj ovoj lepezi kopača, zasigurno su najopasniji oni o kojima mislite sve najbolje, koje zavolite i do kojih vam je stalo. I sama sam mislila kako imam dovoljno razvijena osjetila i životno iskustvo da mogu namirisati smeće od čovjeka i da mi se takva prevara više ne može dogoditi. Imala sam punih godinu dana da naslutim i prepoznam ali nisam, nasjela sam kao zadnja budala. Stajala sam na samom rubu jame iznevjerena, okaljana te prepuštena na osudu radne okoline. Kako bih mogla i pomisliti da bi to krhko, mirno i pitomo stvorenje bilo u stanju latiti se lopate. Kako bih pomislila da bi netko koga sam uzdigla tako visoko bio spreman na svo moje davanje uzvratiti na takav način. Iskopala mi je jamu za svega nekoliko promijenjenih bravica na uredskim ormarima, koji posao je svojim dodvoravanjem čelniku tijela, iznudila za svog dečka stolara a za protuuslugu ponudila lažno blaćenje mene. Samo nekoliko bravica bila je vrijedna moja vjera, poštovanje, poticanje, prijateljstvo i zaštita koje sam joj od prvog susreta poklanjala. Podvaliti mi svoju pogrešku bez imalo srama i grižnje savjesti bilo je jako oholo.

Prije nekoliko godina na poslu dobila sam novu radnu kolegicu koja je stigla ravno iz školske klupe. Primljena je na određeno vrijeme od godinu dana. Obzirom da se pokazala dobrom, uz moju preporuku primljena je i za stalno. Što se tiče probnog rada i ostavljenog dojma, nisam imala primjedbi. Bila je marljiva, pedantna i točna. U komunikaciji pristojna, nenametljiva i povučena. Ni tu povučenost i stisnutost nisam smatrala nedostatkom jer sam očekivala da će se kroz neko izvijesno vrijeme osloboditi. Tijekom probnog rada vrijedno je učila i pokazivala neizmjernu zainteresiranost. Bila je samo nešto sporija ali ni to nisam smatrala nedostatkom već prije oprezom zbog radnog neiskustva. Nije danas lako dobiti posao niti na određeno, kamo li za stalno. Stala bih iza svakog mladog i vrijednog čovjeka i dala priliku, pa sam tako stala i iza nje. Iako izgledom sitna i sva krhka bila je izdržljiva poput spartanca. Nešto me u njoj podsjećalo na mene samu odnosno moju požrtvovnost u odnosu prema radu. Napokon mi se činilo da imam suradnicu koja je vrijedna hvale. I hvalila sam ju pred svima i kada sam god bila u prilici. Prvo što sam izgovorila u susretu s njezinim roditeljima su bile riječi „da mogu biti sretni što imaju takvo dijete“. Iako sam po godinama bila bliže njezinim roditeljima, tijekom probnog rada postale smo bliske i otvorene jedna prema drugoj.

Bila sam presretna kada je dobila rješenje za stalni radni odnos. Međutim, trebalo je samo nekoliko dana da shvatim koliko sam bila zavedena. Preobrazba je bila munjevita. Od tihe i povučene djevojke do bahate i ohole goropadnice. Ispadi su bili nesvakidašnji i neobjašnjivi. To sitno i krhoko stvorenje siktalo je poput najljuće guje prema meni, ostalim radnim kolegama a najčešće i najviše prema strankama. Na promjenu ponašanja, reagirala sam u dobroj namjeri prijateljskim i majčinskim savjetima te pokušala upozoriti da bi joj se takvo ponašanje moglo obiti o glavu, obzirom da radi s ljudima a ne sa stvarima. I stvarno, nakon kratkog vremena, dogodilo se to što sam pretpostavljala da se mora dogoditi. Nakon njezine neljubaznosti i agresive, stranka je uputila pismenu pritužbu na ruke čelnika tijela u kojoj nije bilo napisano na koga se pritužba odnosi. Kako je predmet bio njezin, prvo je prozvana ona. Međutim, umjesto da prizna i ispriča se povrijeđenoj i ljutitoj stranci, mlada kolegica u svoju priču uvlači mene, ne kao saučesnika, već glavnog krivca. Cijeli slučaj i priču podmetnula je i spakirala u stilu „a onda će svizac zamotati čokoladu u omot...“. Ubrzo sam od strane čelnika pozvana na razgovor i upozorenje. Bila sam zatečena i preneražena te pokušala objasniti da s događajem nemam nikakve veze. Prvo, jer sam u mjesecu kada se to dogodilo bila na godišenjm odmoru, drugo jer to nije moj stil i način i treće, jer nikada nisam bila u situaciji da se netko pritužio na mene. Koliko god da sam se trudila objasniti da se ta pritužba ne odnosi na mene, već nekog drugog, doživjela sam sumnju i nepovjerenje bez obzira što u dugogodišnjem radnom vijeku nisam imala niti jednu pritužbu na svoj odnos prema strankama. Nakon podužeg razgovora, čelnik se odlučio na sučeljavanje te pozvao i mlađu kolegicu.

Ušla je skrušeno, te pitomo i nevino, pognutog pogleda koji mi se činio da završava na vrhu njezinih cipela, predamnom ponovila prethodno čelniku ispričanu priču u kojoj su naravno bile iznesene neistinite radnje i situacije koje se uopće nisu dogodile i u kojima nisam prisustvovala. Od šoka me oblila vrućina, znoj je curio niz leđa i pazuhe, srce je lupalo i teško sam disala. Nisam se srušila u iskopanu jamu ali nisam bila ni daleko. Sve što sam uspjela izgovoriti bilo je da mislim da je bolesna osoba i da što prije mora potražiti liječničku pomoć. Izašla sam bez okončanja razgovora i volje za daljnjim ubjeđivanjem i rasvjetljavanjem cijele situacije. Iako sam osjećala da bih ju najrađe ščepala za vrat i zadavila, odlučila sam istinu istjerati do kraja.

U telefonskom imeniku potražila sam broj te po dolasku kući nazvala stranku koja je uputila pritužbu. Moje nazivanje i neizvjesnost trajalo je nekoliko sati. Tek u 20,30 sati s druge strane javila se muška osoba. Od uzbuđenosti i rastrojstva briznula sam u plač te se predstavila i ispričala što mi se toga dana dogodilo. Čovjek je ostao zaprepašten mojom pričom te obećao da će slijedeći dan doći osobno i razjasniti cijelu situaciju. Tako je i bilo.

Nakon razjašnjene situacije mlađa kolegica je sastavila svoje očitovanje, ljutita stranka je dobila ispriku i otklanjanje nepravilnosti a ja sam dobila duboku ranu i iskopanu jamu. Iako je prošlo podosta vremena i još uvijek dijelimo radni prostor, te je komunikacija prisilno uspostavljena i isto tako održavana, do dana današnjeg nisam dobila objašnjenje i ispriku za nanesenu bol i štetu. Također nisam dobila niti ispriku čelnika tijela za neopravdanu i neosnovanu sumnju i terećenje. Protiv moje radne kolegice, osim pisanja očitovanja nije poveden niti proveden nikakav postupak niti je dobila ikakve sankcije za neetično ponašanje.

Interesantno je da to nije jedina pritužba upućena na njezino ponašanje i odnos prema strankama ali kao da nikoga to previše ne zabrinjava. Prije nekoliko dana opet se ponovilo i opet je pisala očitovanje. I to je to. Iako postoje smjernice i institucije za rješavanje ovakvih problema u svim javnim službama, probleme neetičnosti i kopača jama nitko ne riješava, pa ću s pravom postaviti pitanje, treba li čovjek u ovoj državi umjesto institucija da se uzda u djelotvornost narodnih izreka odnosno koliko ima mudrosti i istine u spomenutoj izreci?

subota, 14.02.2015.

PROSTITUCIJA OSJEĆAJA

Prije nekoliko dana pročitala sam kolumnu koja me potaknula na razmišljanje i pitanje, kakve veze s pojom prostitucije imaju oni koji na društvenim mrežama ili primjerice pisanjem bloga, svoje osjećaje iznose javno i dijele s nepoznatim ljudima, obzirom da prema autoru spomenute kolumne, takve osobe vrše „prostituciju svoje ličnosti i osjećaja“?

Složila bih se da je zavladalo nekakvo ludilo u ponašanju ljudi potaknuto potrebom da si lijep, pametan i viđen te da svi moraju znati što si jeo, pio, kupio i gdje si bio, međutim ne mogu se složiti s navedenm stajalištem autora, prvenstveno jer se pojam prostitucije, tog najstarijeg zanata, baš uvijek povezuje s novcem odnosno plaćanjem usluge. Obzirom da ljudi koji dijele svoje osjećaje na društvenim mrežama ili putem bloga rade to besplatno, osporavam poistovjećivanje istih s prostitucijom. Ovu pojavu ili potrebu da dijelimo osjećaje prije bih opisala kao neku vrstu bespomoćnosti i trenutnog stanja u našem društvu. Vremena su teška i ljudi se osjećaju prevarenima, napuštenima, zaboravljenima, nevažnima i prepuštenima sebi samima.

Struka smatra da su osjećaji važni psihološki čimbenici i emocionalni signali koji nas upozoravaju na to što se događa u nama. Također, osjećaji su pokretači emocionalnog života koji utječu na izgradnju našeg emocionalnog odnosa da možemo doživjeti emocionalnu povezanost. Oni djeluju na naše ponašanje, raspoloženje, komunikaciju i još puno toga. Zato je važno osjećaje oblikovati u riječi. Opisujući svoje osjećaje i sami postajemo svjesni što stvarno osjećamo pa pojašnjavanje naših osjećaja vodi dijalogu kojim pospješujemo odnos s drugima. Dijeljenjem naših osjećaja raste kvaliteta našeg odnosa i komunikacije. Kada razgovaramo ili pišemo o osjećajima, bilo da su ugodni ili neugodni, djeljenjem s drugima stvaramo atmosferu prisnosti i povezanosti. Sve ovo vrijedi i u virtualnom svijetu.

I sama sam se donedavno opirala bilo kakvom virtualnom načinu komunikacije i imala predrasude, međutim na nagovor izdavača moje prve knjige popustila sam te napravila facebook profil i pridružila se virtualnom svijetu. U vrlo kratkom vremenu okupila sam ne mali broj što znanih što neznanih prijatelja te virtualni svijet prilagodila svojim potrebama i mogućnostima. To što nisam postala ovisnik, mogu zahvaliti vremenu u kojem sam odrastala. Ipak, moja generacija se družila i komunicirala na drugačiji način te stoga više volim živog čovjeka i živu riječ nego li virtualno druženje. Od virtualnog svijeta zazirala sam prvenstveno zbog toga što osam sati radnog vremena provedem na računalu te sama pomisao da dođem doma i da ponovo sjednem za računalo, ubija. Drugi razlog je bio nedostatak vremena obzirom da sam uz rad i studirala te da sam provodila vrijeme na fejsu, sigurno nikada ne bi završila studij.

Kako sam oduvijek svoje osjećaje mogla lakše izraziti pisanjem, nedavno sam pokrenula i blog. Nisam naišla na podršku i odobravanje svojih bližnjih, barem ne onakvu kakvu sam očekivala. Ideju o blogu doživjeli su kao ponovno otvaranje starih rana koje su zajedno sa mnom proživljavali. Zbog straha za moje zdravlje reagirali su zabrinuto. Morala sam ih uvjeriti da se radi o potrebi i da ću se tako osjećati puno bolje jer moram izbaciti van sve to što se nakupilo tijekom života, pa makar i na takav način.

Ne tako davno srela sam čovjeka čije su mi riječi ostale u sjećanju i kojeg sam se prisjetila čitajući kolumnu. U tom prvom i jedinom susretu podijelio je sa mnom hrpu svojih obiteljskih problema za koje nisu znali ni oni koji ga poznaju i sreću svaki dan. Više puta u životu sam doživjela da mi se otvore ljudi koje vidim prvi puta. Da li je to do mene ili njih ne znam ali sam shvatila da je čovjeku ponekad puno lakše otvoriti dušu nepoznatoj osobi nego li nekome koga dobro poznaje. Otprilike je i u virtualnom svijetu.

Podijeliti osjećaje s nepoznatim pa zvalo se to i prostitucija osjećaja može biti samo u prednosti u odnosu na one koji uopće nemaju osjećaje te tako nemaju što niti podijeliti. Također, podjeliti osjećaje s nekim koga ne poznaješ ali je eto barem odvojio toliko vremena da tvoje osjećaje sasluša ili pročita u prednosti je od djeliti osjećaje s poznatima koji te ne razumiju, do kojih tvoji osjećaji ne dopiru ili ih možda uopće nije briga.

petak, 06.02.2015.

VENTILIRANJE UMA

Bar da ovo pismo mogu započeti s dragi tata ili oče. Ne mogu, ni toliko. Razumio tko ili ne razumio, svejedno mi je. Osudio tko ili ne osudio, isto mi je svejedno.

Prije nekoliko dana telefonskim putem saznala sam da si bolestan. Saznala sam od sestre, tvoje druge kćeri. Nije me zanimalo i nisam htjela čuti ništa o tebi, ali mi je saopćeno. Njoj je teško, iako si joj nanio samo nešto malo manje boli nego li meni. Htio si izazvati samilost. To je tvoj način. Znaj, svaki drugi od ovog, manje bi bolio.

Što si očekivao? Da će to biti dovoljan razlog, da oprostim i zaboravim što si nam učinio. Da ću već isti dan pohitati da te vidim. Da, ovaj puta si ti u pitanju. Poznat mi je taj osjećaj kada si bolestan i kada misliš da je kraj. I ja sam bila ali nisi ni upitao za mene a kamo li da si me obišao a sigurna sam da si znao. Sada, nakon toliko godina moje je srce prazno, a duša istrgnuta. Sva bol kuju si mi nanio pretvorila me u kamen. Možda je mene već pojeo, a da nisam uspjela nikome reći? Zaplačem na svačiju tugu i bol, ali na svoju i tvoju ne mogu.

Pojavio si se na mojim vratima nakon petnaest godina, s petnaest crvenih ruža i bombonjerom. Misliš li da se petnaest godina tuge i bola moglo izbrisati ružama i okus gorčine zamijeniti čokoladnim bombonima. Kolika bezosjećajnost. Iako sam uvijek osjećala da ne zaslužuješ da ti ih otvorim, u tom trenutku nisam se snašla i bez obzira na sve pružila sam ti ruku i dala priliku. U proteklih pet godina imao si vremena pokušati ispraviti učinjenu štetu, smanjiti nanesenu bol, oporaviti naše duše i srca, nadoknaditi barem mali dio propuštenog, ali nisi. To je sada već ukupno izgubljenih dvadeset godina života.

Dugo sam se pitala, kakav je to osjećaj petnaest godina ne željeti vidjeti niti čuti svoje vlastito dijete? Kakav je to osjećaj ne željeti vidjeti svoje unuke a biti tako blizu. Kakav je to osjećaj ne znati kako uopće izgledaju i kada im je rođendan. Ili znati a ne imati potrebu i ne smatrati barem reda radi da bi trebao nazvati i zaželjeti da im bude sretan? Sigurna sam da znaš kada su rođeni. Jesi li i za jedan nazvao? Ili ti je dovoljan razlog da ne zoveš, to što ti ne slaviš rođendane? Nekada davno kada sam bila dijete veselila sam se rođendanima a tvom posebno. Niti jedan nije prošao da ti od svoje ušteđevine nisam kupila dar, barem običnu kolonjsku vodu. Sjetiš li se ikada? Tada si ih slavio jer nisi držao do vjere te tako nisi ni znao da u tvojoj vjeri to nije običaj.

Može li biti važniji neki vjerski blagdan od dana rođenja tvog djeteta ili unuka? Njih uredno obilježavaš. Gdje je smisao tvoga postojanja i kakvu vrijednost tvoja vjera ima? Ja nisam vjernik iako si se silno trudio da mi je nametneš. Niti jedna vjera i religija ne može staviti u drugi plan postojanje moje djece i obitelji. Ja vjerujem da je čovjek mjerilo svih stvari. To je moja religija.

Učinila sam nešto strašno, neoprostivo. Učinila sam nešto protiv tvoje volje. Umjesto tvog odabira, ja sam odlučila odabrati sama. Kaznio si me u skladu sa svojim vjerovanjem. Odrekao si me se pred sobom i pred svima. Kako ne shvaćaš da si kraj sam ispisao, jer ti si meni mogao pomoći a nisi želio. Ja tebi ne mogu.

nedjelja, 01.02.2015.

SAMO JE JEDNA KOKICA

Ima jedna šaljiva i poučna priča koja je ne tako davno kružila elektroničkim putem a nosi poruku kako svako govno može biti šef. Često mi puta taj mail padne na pamet i podsjeti na neke od mojih šefova. Bilo je tu svakakvih pacijenata i uvijek bi se iznova pitala gdje li ih samo nalaze? Svaki puta kada bi pomislila, eto napokon ode i da je vrijeme da dođe netko normalan, ono stigne samo još teži slučaj. Postoji li uopće dobar šef ili je to samo fikcija?

Kako bih zaokružila priču koju sam započela prvim postom te došla do suštine, moram vas upoznati još s nekim ljudima a ponajprije sa svojom zadnjom šeficom koja je najvećim dijelom odgovorna za mojih šest upravnih sporova, agoniju koju proživljavam devet godina i narušeno zdravlje. Stara narodna izreka kaže „Živ čovjek svašta istrpi“. Istina, istrpi ali to trpljenje nosi svoje posljedice koje kad tad izbiju na vidjelo.

Nakon svega nekoliko godina njezinog šefovanja, od nakupnjenog stresa i preforsiranosti u poslu, 2009. godine proradila mi je štitnjača a dijagnoza je bila Subakutna granulomatozna upala štitnjače ili u prijevodu posljedice psihičkog i fizičkog silovanja organizma, uslijed čega sam šest mjeseci bila radno nesposobna i prikovana za krevet. Od temperature, nemoći i ležanja, atrofirali su mi svi mišići a oporavak je bio dugotrajan i težak. Upaljena štitnjača rasturila me uzduž i poprijeko. Bila je to opomena da moram stati i kod sebe nešto mijenjati jer slijedeći puta možda neće biti opomene. Bez obzira na probuđenu svijest i strah od posljedica nisam se uspjela promijeniti. Ne da nisam htjela, nego nisam mogla. Jednostavno, nije mi išlo. Mislim da se osjećajni ljudi teško mogu mijenjati, mijenjati u bezosjećajne ljude. Kod takvih se ljudi čaša puni dugo.

Od samog početka nismo si sjele. Koliko god sam se trudila da održavam taj nekakav optimalan odnos između nas dvije, nije išlo. Različitost u karakterima je bila prevelika. Tolerirala sam maksimalno njezine manjkavosti bez obzira na dojam koji je ostavljala i mišljenje koje sam o njoj stekla ali nisam uspijevala zaslužiti ne optimum, već ni minimum njezine iskrenosti. Nije da sam se nešto ludo trudila da pridobijem njezinu naklonost, jer smatram da se povjerenje i dobar odnos gradi a poštovanje zaslužuje i da je to jednostavno proces koji mora biti obostran. Možda mi nije uspjevalo zato što nisam od onih koji obavezno pri ruci imaju vazelin ili su razlozi bili neke druge prirode. Nikada nisam uspjela dokučiti čime je bio potican njezin animozitet, bešćutnost i egoizam. U sukob smo dolazile neprestano jer nisam od onih koji slijepo izvršavaju sve dodjeljeno. Možda je i to bio jedan od razloga koji ju je iritirao. Iako nije primjereno šefu da griješi, ona je prečesto griješila te sam zbog toga uvijek bila na oprezu.

Ne znam kako drugi ali ja od nadređenog očekujem znanje i stručnost, očekujem moralnu vertikalu, očekujem pravednost i osobu koja zna komunicirati i organizirati posao, očekujem autoritet. Ukratko, očekujem osobu koja treba znati postaviti granice, jer disciplina i red se moraju poštivati a autoritet mora biti opravdan. Nije svrha autoriteta da se podređeni boje svoga šefa, već je svrha autoriteta da se održi kvaliteta obavljanja posla i da svatko nastoji biti što bolji. Snaga svakog šefa u njegovom je timu koji se međusobno poštuje i u kojem vlada povjerenje. Svi učinkoviti šefovi trebali bi cijeniti svoje ljude i shvaćati da su pojedinci najuspješniji kada ih se cijeni i poštuje. Također, dobar šef treba biti svjestan svoje odgovornosti, predan radu i marljiv, spreman za promjene i inovacije, širiti pozitivnu energiju, entuzijazam i optimizam, biti iskren, poštovati suradnike, te biti uzor svojim podređenima i suradnicima. Umjesto svega navedenog uglavnom dobijemo šefove koji nisu ni blizu ovim karakteristikama a kamo li uzoru. Dobijemo cugere, primitivce, beskičmenjake, dvoličnjake, nesposobnjakoviće, sve ono što je suprotno uzornom i što kod svakog normalnog čovjeka potiče nezadovoljstvo i frustracije. Kako uvažavati i poštovati nekoga tko ne zna posao ili ga zna površno, tko nije pravedan, tko ne uvažava pravila pristojnog ponašanja ili odijevanja te narušava ugled sebe i institucije koju predstavlja. Naravno, temelj vodstva je samosvijest a moja šefica je bila jedna od onih bez samosvijesti o bilo čemu a kamo li o dobrom vođenju tima. Najbolje su joj ležale slobodne aktivnosti odnosno fešte na kojima su njezina osobnost i karakter najviše dolazili do izražaja.

Stara narodna kaže „Ako ne možeš pobijediti budalu, onda je ignoriraj“. Iako ne zaslužuje, posvetit ću svojoj bivšoj šefici pozornost još samo ovaj puta i nikada više. Pustit ću da me preplave sve nanesene nepravde i šteta koju mi je pričinila i izreći što mi je na duši.

Tijekom svoje vladavine i šefovanja dobila je nadimak koji je dijelom izveden iz njezina imena a dijelom iz karaktera i stila odijevanja. Da ništa više ne napišem o njoj, nadimak „Koka“ i „Kokica“, sve govori. Nije mi poznato kako ga je dobila i tko joj ga je dao ali nije nikada pokazivala da joj pretjerano smeta. Meni je pomalo zvučao uvredljiv te si nisam dopuštala da ju tako zovem iako sam imala dojam da joj imponira i godi kada ju netko drugi tako nazove. Bez obzira na propisana pravila dobrog ponašanja državnih službenika prema građanima i međusobnim odnosima državnih službenika te kodeks odijevanja, za moju Kokicu ta pravila nisu vrijedila. Imala je prepoznatljiv stil u svemu a najprepoznatljiviji u odijevanju. Izazovne minice, duboki dekoltei i općenito garderoba prostačkog ukusa bili su njezin zaštitni znak. Bila je i ostala jedinstvena u svakom pogledu. Žena bez srama, kulture i karaktera.

Obzirom da godinama zbog prouzročenih problema ne spavam dobro, znala sam se pitati, ako možda ipak ima i malo svijesti, kako ona spava. Pitala sam se sve do neki dan, dok svoju bivšu šeficu nisam vidjela na facebooku kako pjeva. Ja ne spavam a ona rumena ko ruža s mikrofonom u ruci i pod parom pjeva na karaokama. Nije da sam se iznenadila jer je pamtim i u originalnijim izdanjima, već sam se samo po neznam koji put zgrozila. U nekoliko navrata sam gledala te slike i pitala se, zar je ovo to što danas prolazi i da li je ovo slika jednog uzornog šefa? Zar se ovako napreduje i dolazi do mjesta jednog voditelja? Znači li ovo da tko pjeva, zlo ne misli? (Nastavlja se...)

<	veljača, 2015					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28

Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (5)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Etika(...) ostaje problematična, tj. ona postavlja problem koji navodi na razmišljanje (Kostas Axelos)

Autor:

Živimo u svijetu koji je sve složeniji te se moramo snalaziti u bujici informacija, ne samo s lokalnim ili nacionalnim pravilima o primjerenim načinima organizacije naših života, nego i s pravilima koja nastaju u institucijama poput Europske unije. Za razliku od onih prijašnjih vremena, danas imamo bezbroj načela, principa, vrednota, kodeksa, pravila, strategija i smjernica kako bi se trebali ponašati pojedinci, ljudske zajednice, vlast i crkva, ali nitko se u skladu s njima ne ponaša, već suprotno svemu utvrđenom. Može li čovjek da se ne zapita koji je smisao svih tih vodilja, kada smo dotakli kolektivno dno društveno-političkog nemorala? Tko i za koga piše sva ta pravila, ako su samo mrtvo slovo na papiru i ako ih se perfidno opstruira na svim razinama društva?

Negdje pročitano:

Djela koja činimo za života su poput auto-karte onoga što mi jesno. Nakon što završimo svoju životnu odiseju, jedino ono što smo učinili ostaje trajnim svjedokom novim generacijama.

Mahatma Gandhi:

Bez istine je nemoguće u životu slijediti bilo koje principe ili pravila.

Zen priča "Otvori svoju vlastitu riznicu":

U Kini učitelja Basoa posjeti Daiđu.
Baso ga upita: "Što tražiš?"
"Prosvjetljenje", odgovori Daiđu.
"Imaš svoju vlastitu riznicu. Zašto tražiš izvan nje?"
"Gdje je moja riznica?"
"Tvoje traženje tvoja je riznica!"
Daiđu bi prosvijetljen.
Poslije toga uvijek je požurivao svoje prijatelje:
"Otvorite svoje vlastite riznice i upotrijebite to blago."

Lešek Kolakowski:

Za smisao života ne pita nitko tko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produžavanju postojećeg stanja.

Svjetlonoša:

Za biti dobar - ne treba ništa... samo se bude...

Linkovi

KONCEPT DOBRE VLADAVINE I INSTITUCIJA PUČKOG PRAVOBRANITELJA

cep.hr

cep.hr/tekstovi-clanova/gdje-je-nestao-covjek

cep.hr/tekstovi-clanova/nacionalni-deficit-eticnosti

cep.hr/tekstovi-clanova/globalna-etika

cep.hr/tekstovi-clanova/odnos-drutvo-pojedinac

cep.hr/tekstovi-clanova/poslovna-etika

blog.hr

forum.hr

Loading