"LAV-ORMAR-VJEŠTICA"

Metafora. Klasika koja čvrsto prati temelje mog izražavanja. Oduvijek sam se voljela izgubiti u takvoj vrsti figurativnog izražavanja, nekako mi se čini bližim, nego jednostavnije komponente. Lav-hrabrost, snaga, ona karika koja te tjera da ne odustaješ, da budeš na tronu samome sebi. Jer, drugi će ionako tražiti način da te smaknu, umjesto da te guraju prema vrhu. Ormar-mali kofer, koji ti je trenutno nešto najbliže što posjeduješ, na putu prema odredištu. Vještica-onaj mali zločesti dio, kojeg se trebaš riješiti kada stigneš na odredište. A stigla sam, pred "hotel" s pet zvjezdica. Hotel na kojem stoji "neonski" natpis-ONKOLOGIJA. Kako glupo ime za "hotel"- zar ne? Mogli su smisliti nešto bolje-pomislim, jer ovo je na granici crnog humora. Ali, tko sam ja da sudim, valjalo bi predati dokumente i pokupiti ključeve koji mi pripadaju. Ne izgleda loše, čak mi se i sviđa. Ionako nemam izbora. Jednom kad "uplatiš" polog za boravak, zdrav razum nalaže da ćeš i odsjesti u zadanom terminu. Mali godišnji- proleti mi misao, dok se penjem na drugi kat. Soba 22 (aka Catch 22). Teški paradoks zar ne? Gotovo da poželim tražiti zamjenu sobe, ali kažu da su mjesta popunjena. Ovoga puta nema pregovaranja, morat ću prihvatiti ponuđeno. U zraku se osjeća miris sterilnosti, kao da time pokušavaju sakriti ono što se nalazi iza svakih vrata. Ipak, polica s knjigama odaje dojam sigurnosti. Tu sam, nekoliko noćenja i gotovo. Taj dio sam prihvatila i nekako ne stvara problem. Svjesnost-ona je problematična. Svjesnost postupka, svjesnost procedure, svjesnost rizika. Svjesnost da ležim, na stolu, okružena ljudima kojima moram pokloniti svoje povjerenje, jer ipak sam, u njihovim rukama. "Obećajte da će te me vratiti"-izgovorila sam prije prisilnog uspavljivanja. Ne sjećam se ničega. Vrijeme je za buđenje...