ČEKAONICA

Razmišljam, zašto sam zapravo ovdje? Odgovor bi bio - igrom slučaja, ali ne onog sretnog. Neke slučajnosti nisu obavijene iskonskom srećom. Ne možeš se radovati, sjedeći, u nekoliko mizernih kvadrata, okružen napola izlizanim zidovima, čekajući da napokon dobiješ znak da si na redu. Jer, ovo nije priča, o onim mjestima, gdje čekaš svoj let na putovanje iz snova, gdje nestrpljivo čekaš nekoga tko je najavio svoj posjet. Ne, nisu ovo takve čekaonice. Moje čekaonice prikazuju, nemir, strah, neizvjesnost i poneku prolaznost vremena. Volite li bolnice? Ja ih ne volim i sreća da imam tu sreću, da se susrećem s njima svakih desetak godina. Pitam se, je li možda prošlo novih deset godina, ili su se planovi jednostavno promijenili? Samo tako, samo od sebe. Ne volim bolnice, ne volim njihove čekaonice. Tužne su, a tugu ne volim kod drugih. Dopuštam je sebi. I dok čekam, ne mogu se oteti razmišljanju zbog čega su svi ljudi ovdje. S čime se bore? Je li samo rutinska kontrola ili priprema za nešto veće? Zanimljivo je, kako na tim mjestima, uvijek možeš započeti razgovor, tolikom jednostavnošću, kao da poznaješ osobu, barem deset godina. Lakše je podijeliti bol i iskustvo, kad se nalazite u istom "kavezu." Oni stariji, itekako vole podijeliti iskustva. Čuješ različite životne priče, od onih filmskih ljubavnih, do nekih pomalo tragičnih. Ali uživaš, nekako, svim svojim bićem u tim razgovorima. Osjećaš da te razumiju, da razumiju što ti je u glavi i kako se osjećaš. "A zašto ste Vi ovdje?"- prekida tišinu znatiželjan glas. "Čeka me par pregleda, ništa strašno" - odgovaram s osmijehom. "Čuvajte se, mladi ste" - nastavlja. "Sve će biti dobro" - odgovaram kroz zahvalnost. Još sam na početku, nije ovo jedina čekaonica, pomislim. Ima još nekoliko stanica, na kojima moram stati.