Još jedan dan
Eto. Gotova je molekularna biologija. Još dva predmeta i završavam godinu. I ne vjerujem. Mnogo toga. Kao npr. da postajem sve više mator. Da je danas samo moja grupa imala nastavu na faksu. Da HRT ne može dobiti akreditacije za InMusic festival. Da sam danas opet naletio na nju u gradu. A eto... Sorry što se ponavljam. Ko senilac. Život nije film... Aj, uživajte u ne-filmu.
|
It's raining, man...
Nisam neki ljubitelj gospela. Niti mi je fazon histerično vikati Hallellujah! Ali moram priznati da sam ljubitelj kiše. Ove, ljetne. Kada ti već mozak zakuha na +35 u hladu, kada nemaš klimu i sobu ne možeš spustiti ispod 29,5 stupnjeva... A onda izađe vjetar, donese ti oblake, kišu i onaj miris vlage... Ah, da nemam esej iz molekularne biologije za sutra sada bih trčao nasipom prema zapadu. Prema Jarunu. I izveo nekoga van na pljusak...
|
Život je... film?
Znate li ono, tip sjedi i lista dosjee. Kroz glavurdu mu zuji slika lica jedne svjedokinje i ne može više misliti na slučaj. Jebeš serijskog ubojicu kad je tu ona slatka plavuša dugih nogu. I baš bi bilo lijepo da ona dotrči na vrata sva mokra od kiše.
Uto bljesne munja i netko zazvoni na ulazna vrata. Lik hvata pištolj i kreće ka vratima, oprezno otvara, a tamo ona. Ja nisam murjak s magnumom, ja sam student s perom i papirom (tj. kompom i blogom) i Ona u mom slučaju nije dugonoga plavojka, već nešto puno, puno bolje. I ja ne listam dosjee, ja učim anatomiju i pišem pričice i pjesmice. I danas sam već nešto nažvrljao tu na blogu. I pomislio kako bi bilo lijepo da mi se javi. Al, jebiga, život nije film. I negdje između trena kada sam stisnuo "Objavi post" i daljnjeg zujanja po blogovima, zazvonio mi je mobitel. Dugo nije bila u kinu, kaže. I sad jurim van da se nađemo... Život NIJE film. Filmovi su sranje. (čast iznimkama) A život je puno bolji od toga. |
Ponekad...
Ponekad
vidim sklopljene kazaljke sata Ponekad vidiš moj lik u mislima Ponekad se pitaš kako sam i što radim Uvijek si u mojim mislima Uvijek ću voljeti samo Tebe Nikad mi uspomene ne daju mira Nikad ne trebaš čekati da se Jednom sklope kazaljke sata |
Budapeszt
Slabo divanim mađarski... Al tečno grovorim rukama, i perfektno se služim smeškom... Pa mi je baš bilo lijepo jučer na brzinskom putovanju kroz glavni grad naših sjevernih susjeda.
Moram jedino priznati da su me domaćini jako iznenadili prometnim umijećem - uspjeli su promet (dez)organizirati bolje od Talijana. Hrpa križanja bez putokaza i jednosmjerne ulice jednostavno oduševe čovjeka. To je sigurno zato da turistički autobusi odmah naprave panoramski obilazak grada. A sigurno se ima što vidjeti. Habsburzi i onaj tip gradnje kojim odiše i stara gradska jezgra našeg Zagreba ostavljaju jak dojam i u Budimpešti. Zbog veličine grada veći je i taj dojam. A tek Trg heroja... Ostaje vam samo da se okrenete oko sebe i kažete: Wooow. A onda uslijedi posjet brežuljcima Budima i pogled sa Citadele... Tek onda shvaćate koliko je moćan Dunav. Onih par centimetara Dunava na geografskoj karti RH ne kazuju previše, zar ne? Ali, kada gledate Dunav sa Citadele, ili sa Lančanog mosta, to je sasvim druga priča. Shvatio sam po prvi put u životu da Dunavom zaista plove brodovi. Međutim, nemate vremena dugo se diviti rijeci. Jer se nalazite na čuvenom Lančanom mostu kojeg čuvaju četiri opaka lava. S jakim oštrim zubima. S tim da im nešto fali u gubici, ali nećemo sad o tome. Most je životno djelo arhitekta i svojim izgledom odaje da ga je arhitekt tako doista i shvatio. Lijepo je sjelo to što je na mostu bio u tijeku gradski festival pa smo se tamo umjesto nervoznih vozača našli mi, zajedno sa svim veselim trgovcima i izvođačima. Ovaj tekst nije dostojan živosti koja je oživjela one kamene lavove s mosta. Pa stoga odmah sada prelazim na pivo. Da, savim je logično da smo nakon petosatnog lutanja po gradu malo sjeli u hlad. I nakon duše okrijepili i tijelo. Nije bilo vremena za ručak pa smo posegnuli za najboljim prehrambenim proizvodom na svijetu. Osvježeni dolazimo u autobus i uz pjesmu se polako vraćamo u stvarnost, u naš mali grad. A meni je na licu smješak, onaj mađarski. A u glavi misao, ona misao nepopravljivog romantika koju sam čuvao od dolaska u Budimpeštu, od Trga heroja i Parlamenta preko Citadele do Lančanog mosta... Vratit ću se jednom. S tobom, Srećo. |
Balerina
Ne znam jesam li rekao da ce biti patetike na ovim stranicama? Ako sam vas zaboravio upozoriti na to, ispričavam se i činim to sada...
Sreo sam te u snu, na praznoj pozornici ti si spavala i nisi čula moj glas a ja sam želio makar korak il’ dva otplesati s tobom ovdje, van vremena. Probudio bih te nježnom pjesmom il’ poljupcem, za ruku proveo te preko pozornice. Al’ uhvati me strah, neću da se san raspline. I tako sjedim i gledam te, molim nebo da probudiš se, da možda jednom zagrliš me, pa otplešemo svoj bal izvan vremena. |
Hrvatska-Brazil
Hej. Još ne vjerujem... Je li uopće moguće da sam ja prošao onomad kraj Nje i da se nisam javio? Kreten... Nakon Bajaginog koncerta nekako redam promašaje. Ma, evo kako je to bilo.
Idem ti ja jučer po Preradovićevoj s dvije koleginjice s medicine i kod onoga parkića kod Gradske ljekarne (Kako li se ono zove taj trg? Svačićev, bjese li ono, tamo gdje mali klinac piški u fontanu...), daklem tamo vidim u prolazu da na klupi sjedi jedna djevojka crvene kose, meni leđima okrenuta i uči nešto. Poklapaju se neke stvari, ali ja ko prosječna budala samo nastavljam dalje... Da sam se malo zagledao, mozda bih i uočio neke stvari koje bi mi ukazale je li to stvarno bila Ona ili Neka Druga... I da stvar bude bolja, kad sam došao do Pothodnika pošaljem poruku: "Je l' moguće da sam te vidio u parkiću kod Preradovićeve pred 15ak min?". Pa stvarno, ako je i bila tamo i ako i nije, poruka blesavo zvuči. U jednom slučaju djeluje ko da sam napokon prolupao pa svuda oko sebe vidim Petru, a u drugom slučaju čini se da me medicina dovela do stupnja da više ne kužim koga srećem, kraj koga prolazim. I eto ti razloga za depresiju. Šećer na kraju bit će kada je danas zvrcnem i pitam je li to bila Ona jučer na klupici. Naravno, na onu poruku mi se nije potrudila odgovoriti, kao da biste vi odgovorili takvom idiotu... A živo me zanima kako li će tek izgledati naš razgovor: P: "Bok." E: "Bok. I, jesam li to tebe vidio? Bojim se da već haluciniram. Nije zbog tebe, zbog medicine je..." (znam i lagati kad treba) P: (1) "Ne, bila sam na faxu... Haluciniraš, odi se liječiti." ... (2) "Da, učila sam tamo. A ti si zazujao, ha? Mogao si se baš i javiti..." Ne sluti na dobro, ali mozda ispadne kakva kava od toga. A eto, ljubav i medicina su opasna kombinacija od koje se brzo gubi razum. I tu se ništa ne može. Ostaje mi samo da se večeras onako muški zavalim pred televizor s pivom i pogledam kako se (ne u stilu, nego bez njega) gubi utakmica protiv Brazila. P.S. Nisam ju nazvao. Izgubili smo (ipak) sa stilom. |
Cres...
eto... proslo je proljece i doslo ljeto. donijelo mi je nju, onih tjedan dana kad cemo napokon biti sami u gomili nepoznatih... mene je iz zagreba dofurao stari prasnjavi saraja bus. i cekao sam je na klupici na rivi ispod tamnih oblaka... samo nju, nijednu drugu. i dovezla se u pretrpanom opelu svojeg starog jedne kisne nedjelje u cres tamo iz malog losinja. otvorila mi je i zgurao sam kraj nje veliki 75-litarski ruksak sa stvarima za beli. budala. trebao sam zgurati sebe... odnekud sam izvadio onog malog belog zeca sto sam ga za njen rodendan mahnito trazio po gradu i rekao nesto u stilu: ovo je za tebe. - krajnje neromanticno.
smjestio sam se naprijed kraj njenog starog (buraza i staru su izbacili u cresu da bi ubacili mene i pomenuti ruksak) i krenuli smo do belog kroz kapi uporne kise.... i stigli smo tamo. smjestili se u 8-krevetne spavaonice i odmah otisli van prosetati... na plazu. kisa je dotad vec prestala i nad nama je bilo samo ne tako oblacno nebo. setali smo uz more i pricali o svemu i svacemu, kako to uz more obicno biva. i tad, sama nenadano, rekla je da vise nije s onim koji je ne prati kuci. htjela mi je osobno reci, kaze... a ja pojma nemam kako sam ustvari reagirao. oprosti ako je bilo neprimjereno. a kada sam cuo da je lik nasao drugu dok je bio s njom... sta da kazem. da sam ga vidio u roku od sljedeca dva dana, bio bih uzdahnuo jako i skinuo sako i došlo bi do prekida filma... sentimentalac, da prostite. |
2. kolovoza 2004.
Noć. Nešto me natjeralo da stavim na papir i ta tri slovca. Tri slova za koja bi se moglo iskreno posumnjati da su dovoljno moćna da sa sobom ponesu sve što ide uz noć. Ipak, u njima je baš sve: tama, strah, mjesec, zvijezde... U ta tri slova naguralo se dovoljno osjećaja za cijeli jedan život. Noću si sam. Sam sa svojim snovima. Gledaš svoj odraz na nebu i shvaćaš u tišini tko si zapravo. Priznaješ sebi neke stvari koje danju ne bi priznao ni u ludilu. Noć je moćna.
U noći čekaš njenu poruku na mobitelu i znaš da ta poruka vrijedi više od svih poruka koje si primio tijekom dana. Noću osjetiš kako ti vjetar donosi fini miris njezinoga tijela. I u hladnoj noći goriš od nježnog dodira njenih usana. Noću dolaziš pod njen prozor s crvenom ružom i gitarom. Nema veze što baš ne znaš pjevati ili svirati i što ćeš probuditi pola kvarta. Važno ti je da, dok stojiš dolje mokar zahvaljujući nekom bijesnom susjedu, vidiš osmijeh na njenom licu. Jer znaš da si izmamio najljepši osmijeh na svijetu. Noću hodate gradom s vjetrom u kosi. Nestašni joj vjetar ponovno baci na čelo čuperak kose i ona ga po stoti put bespomoćno zabacuje unatrag. Noću mjesečina na vodi prostire svoj zlaćani put dok šetate s rukom u ruci. Ti i jedna nebeska zvijezda. Ne govoriš ništa jer ni ne znaš što bi rekao. Samo šutiš i ugodno se bedasto osjećaš. Jednom noću sjediš sam i sve ti dolazi. Sjećaš se baš svakog detalja. Nisi, doduše, sasvim siguran je li to bio dan ili noć, ali bili ste ti i ona. Pa se nasmiješiš dok u noći upisuješ tri slova na prazni papir, a na ekranu mobitela stoji znak da je stigla nova poruka. |
31. srpnja 2004.
Ne znam. Ne znam što je to netko učinio meni i mom gradu. Samo odjednom više nismo isti. Pričaju da je bilo ovako i onako, da su vremena bila teška, opća depresija i šta ti ja znam. Ali nas je Zagreb volio. Bio je to neki drugi Zagreb. A sad se njegovo srce povuklo negdje u dubine Gornjeg grada. Tu ga još čujem kako kuca. I znam da iza uglađenih fasada i hladnih ulica moj grad još uvijek diše.
A ja? Mene su već otpisali kao beznadežan slučaj. Rekoše da sam još do jučer bio pametan, fin i normalan, a sad sam kao nekakav buntovnik bez razloga. Glazbom, kažu, pljujem društvu u lice. A u koje od svih tih lica koja se izokreću i mijenjaju prema potrebi, svako sa svojim ciničnim osmijehom i novim lažnim obećanjima? Dosta mi je toga. (Iliti: Jebeš sve to.) K tome si ne mogu pomoći oko činjenice da sam prokleti zaljubljeni romantik. I onda ti postane jasno da je ovo neki krivi svijet, neko krivo vrijeme, pa staviš gitaru na rame, pokušaš ljudima objasniti neke stvari. Tu i tamo netko te i razumije. Takvi te učine sretnim poput malog djeteta. Posebno zato što znaš da te razumije jedno stvorenje u čijim očima vidiš ono nešto. Ono nešto što te za nju bolno veže i što ti ne dopušta da joj priznaš nešto krajnje jednostavno. Da u tvom svijetu padaju kiše kad je ona tužna. Na kraju te kraj dovede do početka. Sjediš pod lampom na gornjogradskom zidu s papirom, olovkom i pogledom na grad koji više nije isti. Baciš tu i tamo pogled prema Vrbanima. I ništa ne znaš. Osim par stvari na papiru. |
Ja, pjesnik...
Rekoše mi da su moje riječi grube i da sam drzak. A ja odgovaram kako već jedino i mogu - kao pjesnik. Recite mi bi li itko čitao neki tekst koji je isprazan i kojemu već znade završetak? Ne, jer bi mu takovo štivo uskoro dojadilo. Stoga ja moram biti nepredvidljiv i kliziti redcima poput tekućice na planini. Ako stalno budem izmicao realnosti, pratit ćete me pokušavajući me uhvatiti, tim više što nam je svima potrebno malo mašte.
Grubost? Ništa bolnije do istine. Tako kažu ljudi, a ja očito ovako potvrđujem to što je već rečeno. Vi ćete reći da kao pjesnik koji živi daleko u vlastitom svijetu u ovome nemam pravo glasa. Ne? A gdje bi svijet bio bez pjesnika, bez naših stihova? Nije pjesnikov svijet tako dalek od ovoga, samo je tek nekima otvoren. Mi živimo u ovome svijetu, ali imamo i drugi kamo odlazimo kada je teško. Vama i za vas otvaramo prostranstva istoga, a vi se žestoko bunite i zatvarate te teške dveri koje smo mi mukom otvorili. Tako naši svjetovi ostaju otvoreni tek odabranima. Mi uostalom gledamo realni svijet i upućujemo kritiku. Kritika se ne čuje ako nije gruba i drska. Kazat ćete da je lako kritizirati. Nije lako kritizirati svoj vlastiti svijet, vjerujte mi. Nije lako priznati da je savršenstvo nerijetko iluzija. U ovom kontekstu grubost postaje vrlina jednako poput blagosti. A naše pjesme su obilate blagošću. Potražite je prije no što drugi put kažete kako je nema! Jer draže je čovjeku pisati o ljepotama ovoga svijeta nego li se mučiti mučninom života. Drskost? Ne, nego i banalnost. Na to ljudi svode umjetnost kad im postane neshvatljiva. Ja ću još jednom ponoviti: drskost i grubost obilježja su istine. A mi što sve promatramo "velikim očima" tu i tamo podbodemo svijet, tek tako da se ne bi prestao vrtjeti... U Zagrebu, 18. veljače 2002. |
Početak
Došlo neko vrijeme da svaka džukela ima svoj blog i da nešto tako piskara po Internertu. Pa dobro, nisam ja neki pomodarac, al vidim da inače neću nikada ništa i nigdje objaviti. I tako danas utipkah onu kanda znanu adresu www.blog.hr i rekoh sam sebi: "Što da ne..."
Pa, valjda ćemo se slagati. I, možda ovo netko doista bude čitao... Čujemo se, ljudovi... |
lipanj, 2006 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv