Hej. Još ne vjerujem... Je li uopće moguće da sam ja prošao onomad kraj Nje i da se nisam javio? Kreten... Nakon Bajaginog koncerta nekako redam promašaje. Ma, evo kako je to bilo.
Idem ti ja jučer po Preradovićevoj s dvije koleginjice s medicine i kod onoga parkića kod Gradske ljekarne (Kako li se ono zove taj trg? Svačićev, bjese li ono, tamo gdje mali klinac piški u fontanu...), daklem tamo vidim u prolazu da na klupi sjedi jedna djevojka crvene kose, meni leđima okrenuta i uči nešto. Poklapaju se neke stvari, ali ja ko prosječna budala samo nastavljam dalje... Da sam se malo zagledao, mozda bih i uočio neke stvari koje bi mi ukazale je li to stvarno bila Ona ili Neka Druga...
I da stvar bude bolja, kad sam došao do Pothodnika pošaljem poruku: "Je l' moguće da sam te vidio u parkiću kod Preradovićeve pred 15ak min?". Pa stvarno, ako je i bila tamo i ako i nije, poruka blesavo zvuči. U jednom slučaju djeluje ko da sam napokon prolupao pa svuda oko sebe vidim Petru, a u drugom slučaju čini se da me medicina dovela do stupnja da više ne kužim koga srećem, kraj koga prolazim. I eto ti razloga za depresiju.
Šećer na kraju bit će kada je danas zvrcnem i pitam je li to bila Ona jučer na klupici. Naravno, na onu poruku mi se nije potrudila odgovoriti, kao da biste vi odgovorili takvom idiotu... A živo me zanima kako li će tek izgledati naš razgovor:
P: "Bok."
E: "Bok. I, jesam li to tebe vidio? Bojim se da već haluciniram. Nije zbog tebe, zbog medicine je..." (znam i lagati kad treba)
P: (1) "Ne, bila sam na faxu... Haluciniraš, odi se liječiti."
... (2) "Da, učila sam tamo. A ti si zazujao, ha? Mogao si se baš i javiti..."
Ne sluti na dobro, ali mozda ispadne kakva kava od toga. A eto, ljubav i medicina su opasna kombinacija od koje se brzo gubi razum. I tu se ništa ne može. Ostaje mi samo da se večeras onako muški zavalim pred televizor s pivom i pogledam kako se (ne u stilu, nego bez njega) gubi utakmica protiv Brazila.
P.S.
Nisam ju nazvao.
Izgubili smo (ipak) sa stilom.
Post je objavljen 15.06.2006. u 19:00 sati.