Ne znam. Ne znam što je to netko učinio meni i mom gradu. Samo odjednom više nismo isti. Pričaju da je bilo ovako i onako, da su vremena bila teška, opća depresija i šta ti ja znam. Ali nas je Zagreb volio. Bio je to neki drugi Zagreb. A sad se njegovo srce povuklo negdje u dubine Gornjeg grada. Tu ga još čujem kako kuca. I znam da iza uglađenih fasada i hladnih ulica moj grad još uvijek diše.
A ja? Mene su već otpisali kao beznadežan slučaj. Rekoše da sam još do jučer bio pametan, fin i normalan, a sad sam kao nekakav buntovnik bez razloga. Glazbom, kažu, pljujem društvu u lice. A u koje od svih tih lica koja se izokreću i mijenjaju prema potrebi, svako sa svojim ciničnim osmijehom i novim lažnim obećanjima?
Dosta mi je toga. (Iliti: Jebeš sve to.)
K tome si ne mogu pomoći oko činjenice da sam prokleti zaljubljeni romantik. I onda ti postane jasno da je ovo neki krivi svijet, neko krivo vrijeme, pa staviš gitaru na rame, pokušaš ljudima objasniti neke stvari. Tu i tamo netko te i razumije. Takvi te učine sretnim poput malog djeteta. Posebno zato što znaš da te razumije jedno stvorenje u čijim očima vidiš ono nešto. Ono nešto što te za nju bolno veže i što ti ne dopušta da joj priznaš nešto krajnje jednostavno. Da u tvom svijetu padaju kiše kad je ona tužna.
Na kraju te kraj dovede do početka.
Sjediš pod lampom na gornjogradskom zidu s papirom, olovkom i pogledom na grad koji više nije isti. Baciš tu i tamo pogled prema Vrbanima. I ništa ne znaš. Osim par stvari na papiru.
Post je objavljen 15.06.2006. u 18:57 sati.