Rekoše mi da su moje riječi grube i da sam drzak. A ja odgovaram kako već jedino i mogu - kao pjesnik. Recite mi bi li itko čitao neki tekst koji je isprazan i kojemu već znade završetak? Ne, jer bi mu takovo štivo uskoro dojadilo. Stoga ja moram biti nepredvidljiv i kliziti redcima poput tekućice na planini. Ako stalno budem izmicao realnosti, pratit ćete me pokušavajući me uhvatiti, tim više što nam je svima potrebno malo mašte.
Grubost? Ništa bolnije do istine. Tako kažu ljudi, a ja očito ovako potvrđujem to što je već rečeno. Vi ćete reći da kao pjesnik koji živi daleko u vlastitom svijetu u ovome nemam pravo glasa. Ne? A gdje bi svijet bio bez pjesnika, bez naših stihova? Nije pjesnikov svijet tako dalek od ovoga, samo je tek nekima otvoren. Mi živimo u ovome svijetu, ali imamo i drugi kamo odlazimo kada je teško. Vama i za vas otvaramo prostranstva istoga, a vi se žestoko bunite i zatvarate te teške dveri koje smo mi mukom otvorili. Tako naši svjetovi ostaju otvoreni tek odabranima. Mi uostalom gledamo realni svijet i upućujemo kritiku. Kritika se ne čuje ako nije gruba i drska. Kazat ćete da je lako kritizirati. Nije lako kritizirati svoj vlastiti svijet, vjerujte mi. Nije lako priznati da je savršenstvo nerijetko iluzija. U ovom kontekstu grubost postaje vrlina jednako poput blagosti. A naše pjesme su obilate blagošću. Potražite je prije no što drugi put kažete kako je nema! Jer draže je čovjeku pisati o ljepotama ovoga svijeta nego li se mučiti mučninom života.
Drskost? Ne, nego i banalnost. Na to ljudi svode umjetnost kad im postane neshvatljiva. Ja ću još jednom ponoviti: drskost i grubost obilježja su istine. A mi što sve promatramo "velikim očima" tu i tamo podbodemo svijet, tek tako da se ne bi prestao vrtjeti...
U Zagrebu, 18. veljače 2002.
Post je objavljen 15.06.2006. u 18:56 sati.