Noć. Nešto me natjeralo da stavim na papir i ta tri slovca. Tri slova za koja bi se moglo iskreno posumnjati da su dovoljno moćna da sa sobom ponesu sve što ide uz noć. Ipak, u njima je baš sve: tama, strah, mjesec, zvijezde... U ta tri slova naguralo se dovoljno osjećaja za cijeli jedan život. Noću si sam. Sam sa svojim snovima. Gledaš svoj odraz na nebu i shvaćaš u tišini tko si zapravo. Priznaješ sebi neke stvari koje danju ne bi priznao ni u ludilu. Noć je moćna.
U noći čekaš njenu poruku na mobitelu i znaš da ta poruka vrijedi više od svih poruka koje si primio tijekom dana. Noću osjetiš kako ti vjetar donosi fini miris njezinoga tijela. I u hladnoj noći goriš od nježnog dodira njenih usana.
Noću dolaziš pod njen prozor s crvenom ružom i gitarom. Nema veze što baš ne znaš pjevati ili svirati i što ćeš probuditi pola kvarta. Važno ti je da, dok stojiš dolje mokar zahvaljujući nekom bijesnom susjedu, vidiš osmijeh na njenom licu. Jer znaš da si izmamio najljepši osmijeh na svijetu.
Noću hodate gradom s vjetrom u kosi. Nestašni joj vjetar ponovno baci na čelo čuperak kose i ona ga po stoti put bespomoćno zabacuje unatrag.
Noću mjesečina na vodi prostire svoj zlaćani put dok šetate s rukom u ruci. Ti i jedna nebeska zvijezda. Ne govoriš ništa jer ni ne znaš što bi rekao. Samo šutiš i ugodno se bedasto osjećaš.
Jednom noću sjediš sam i sve ti dolazi. Sjećaš se baš svakog detalja. Nisi, doduše, sasvim siguran je li to bio dan ili noć, ali bili ste ti i ona. Pa se nasmiješiš dok u noći upisuješ tri slova na prazni papir, a na ekranu mobitela stoji znak da je stigla nova poruka.
Post je objavljen 15.06.2006. u 18:58 sati.