nedjelja, 31.10.2004.
Mali razgovori
Ja sam drugačija od većine.Jednostavno sam takva!Vidim ono pokraj čega svi prođu, a ne zamjetim sve ono što je drugima zanimljivo.I tako mene baš i me zanima kada moja susjeda ispriča priču odavde do vječnosti o svojoj novoj haljini ili kada netko raspreda kako se jučer na dnevniku vodila polemika oko politike.Bljakkkkkkkkkkkk....stvarno bez veze.
Ja najradije pričam sa malim stanovnicima moje ulice.Baš u toj neobičnoj maloj ulici kraj rijeke stanuje Willy, Grem, Kuki, Johny, Žile i nekoliko maca kojima, oprostite, neznam imena.No meni to baš i nije važno.
Svi oni kada me vide veselo mašu repom i dođu na čašicu razgovora i malo maženja.Da, da...I eto još mi nikako nije jasno kada ljudi kažu da se s njima ne može razgovarati!?!? Ideššššššššššš....Ja s njima o svemu raspredem priču.O mom virtualnom braci, onom nasmijanom od uha do uha, pa onda o ovom mom pravom uvijek namrgođenom.Znaju oni sve patnje mog srca, naravno one ljubavne i o tome da me svako malo žulja desna cipela potpuno bez nekog razloga.
A ja se tako nekad zadubim u priču pa me samo nježno vlažnom njuškicom poguraju po ruci jer sam ih prestala maziti po čupavoj glavici :(A i oni meni pričaju.Eto baš mi se jučer Willy pojadao kako mu je teško što je iza rešetaka, a Grem i Kuki mu prkose veselo se šećući ulicom.Eto ti pasjeg života.
I tako nam dani prolaze, pričamo jedni drugima priče i radujemo se i tugujemo, a nitko na nikog nije ljubomoran, osim možda ako nekog malo duže pomazim pa krene po ulici priča kako je mali mačak dobio pet minuta više pažnje od ostalih.A šta da radim kada sam mu pričala kako me neki pijani trgovac u Mađi htjeo prevatiti za 2000 Forinti.I tada mi on samo stavio šapicu na koljeno, nježno prislonio meku glavicu uz moju i šapnuo:"Čuj stara, pusti priče i pomazi me!" :))
31.10.2004. u 10:21 •
10 Komentara •
Print •
#
subota, 30.10.2004.
Pismo nepoznatom čovjeku
Možda sam znatiželjna, no ako uzmeš u obzir da sam u prošlom životu sasvim provjereno bila mačka u dobro stojećoj obitelj, a prije toga vještica koju su uporno pokušavali spaliti na lomaći, a znatno prije toga egipatska kraljica Nefetete, mislim da ti je moja radoznalost jasna....
No čitanje između redaka uveliko mi pomaže da ublažim svoju radoznalost, stoga puštam mašti na volju i zamišljam te baš onako kako meni odgovara.
Ruke su ti od oblaka, meke i nježne, usne kao izvorska voda koja gasi žeđ umornom putniku kroz vrijeme, oči kao more u Istambulu, svijetlo plave, a tijelo kao velika zelena livada na kojoj se rado odmaram kada se umorim od šetanji ovim životom.Ramena su ti čvrsta poput slavonskog hrasta, svako veče naslonim na to rame glavu i utonem u slatke snove.Ti mi do jutra pružaš zaštitu i sigurnost i čuvaš me od svega lošeg što donosi novi dan....
30.10.2004. u 11:46 •
7 Komentara •
Print •
#
petak, 29.10.2004.
Sjemenke ljubavi
Šteta što naše sjemenke ljubavi nisu pale na plodno tlo.U to vrijeme bila su dva godišnja doba.Kod mene je još uvijek palilo žarko sunce, spržilo svu zemlju i pretvorilo u neplodan pijesak.Pijesak koji baz kapljica ljubavi nije mogao rađati sreću.A kod tebe je srce još uvijek bilo zakovano u led razočaranja i svaka klica ljubavi se smrznula prije prve proljetne zrake sunca.
Rastali smo se sa suzama u očima, a možda smo tim suzama trebali dopustiti da natope suhu zemlju i otope led oko tvog srca.Možda...možda bi tada...
29.10.2004. u 15:04 •
8 Komentara •
Print •
#
srijeda, 27.10.2004.
Vještica, šešir i bundeva...
Kupila sam konačno šešir za noć vještica.Pravi, crni, sa špicastim vrhom, jooj, super jeeee :))Svih proteklih godina sanjala sam baš takav, pravi pravcati.I sad ga imam!
A kako sam ja totalno smušena vještica zaboravila sam nabaviti bundevu.A svake godine na balkonu stoji ponosno bundeva strašljivica i djeca prolazeći ulicom uživaju u prizoru...Mrffffff...ma nabavit ću ja tu bundevu negdje u zadnji čas, ne bila ja vještica iz sela malog!!I metla je podmazana, a i mjesec se pripremio, sav ponosan prosipa svoj srebrni sjaj po ulici , magla se digla iz rijeke. Baš kako treba, oblaci šeću nebom, sve mi se nakostriješe dlake po nogama kada vidim prizor, savršeni scenarij se polako priprema za moju noć, a ja bez bundeve!Oh tuge i jada.I da, to skoro zaboravih , neki dan sam podšišala vrhove na kosi, nekako mi se kosa sva ofucala, što od mora, što od bijesne jurnjave na metli.Pa ne mogu samo tako staviti novi šešir, a frizura pusi me da vrištim....
Ako netko zna gdje osim u dvorištu Big brothera ima bundeva neka mi javi, jer ne mogu spavati od muke i brige!
27.10.2004. u 22:29 •
4 Komentara •
Print •
#
utorak, 26.10.2004.
Razmišljanja na kvadrat ili...joj kako je dosadno :)
Nije važno gdje, kada i koliko, važno je s kim i zašto....
Ok, rekog sama sebi...idem u trgovinu, za 5 minuta i kupit ću par velikih Milki i nekoliko M-joy s bademima.Sve to pojest ću sa mojim Sivkom zato što nam se tako hoće...Koga briga za bubuljice i kile :))...Najvažnije je s kim i zašto!Joj Sivko dolazi kućiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii.....
26.10.2004. u 15:24 •
10 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 25.10.2004.
Čašica razgovora...miševi, mačke i ostalo :))
Povremeno mi je značila jako puno ta čašica razgovora.Duže vrijeme se krijem u svom brlogu i samo malo provirim njuškicu van kao preplašeni miš kada pobjegne od gladnog i ljutog mačka :)
I eto danas, otresem svoje krzneno odjelo,šapicama protrljam male okice i odem na čašicu razgovora, a nakon svega ustanovim da se ništa posebno ne događa na velikom trgu gdje sve važne mačke odlučuju o sudbinama nas malih.
Zavukoh se ponovo u svoj brlog kraj mog Sivka i nastavih mirno grickati komadić sira :)Ajme pa tko me natjera da život izložim tolikoj opasnosti brakatog mačka... c-c-c-c-c-c :))
25.10.2004. u 20:58 •
5 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 24.10.2004.
Sunčane zrake...
Pogledam van i vidim sunčane zrake.Ni na šta me ne podsjete....Osim da nije oblačno.
Pitam se gdje li sam se sakrila sama od sebe?!?!
24.10.2004. u 16:34 •
5 Komentara •
Print •
#
subota, 23.10.2004.
Kapljica sjećanja...
Kao što kišne kapi padaju sa grana u jesen, tako kapljice mog sjećanja dodiruju srce.
Sjetih te se, jer ovo je bilo naše vrijeme.Vrijeme mirisne jeseni koja je rađala nježno novu ljubav.Ljubav dvoje ranjenih ljudi koji su tražili malo mira, topal pogled, srodnu duši i nježan dodir.Tako je i bilo.
Bojali smo se sami sebe, riječi koje smo željeli reči, a da ne budu pogrešno shvaćene.Krali smo vrijeme sami od sebe da bi na tren toplina očiju pokušavala uputiti signale istine.Tako je i bilo.Istina nam je parala srce koje je bilo svjesno da je ljubav nemoguća, a jedno bez drugog nismo mogli, nismo htjeli.Gradili smo prijateljstvo na kliskim temeljima, temeljima ljubavi.Vrtilo se sve u krug, uzdasi su parali zrak kada smo bili zajedno, očajno želeći dodir, a bojali se svega.Tako je i bilo.
Nije bilo ljepšeg i bolnijeg vremena u tvom, a ni mom životu.Žaleći što se nismo sreli davno ranije, rastali smo se dok je lišće padalo i plakalo za nas.
Voliš me i dalje, kao i ja Tebe....nije susret potreban da bi se znalo, nije glas potreban da bi se osjetilo.Noćima me pokrivaš mislima dok spavam, kao što ja šaljem svoje anđele čuvare da bdiju nad Tobom.
Tako će biti....zauvijek....sve dok bude jeseni i sjećanja, sjećanja na nas.
23.10.2004. u 18:34 •
5 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 21.10.2004.
Kada maske padnu...
Danas sam gledala kako se raspada jedan brak.I svaka riječ koju su ti ljudi izgovorili čas optužujući jedno drugo, čas govoreći izljeve nježnosti i ljubavi posjetilo me na sav pakao mog bivšeg braka.
Žalosno je to....On nju voli, ona je uspješna žena koja piše doktorat, preumorna od svega u borbi za bolje sutra.Ljubomora razara njega, zatim razara nju i tako u nedogled.Milioni riječi, trenutci u kojima su oboje pomislili kao su sve shvatili, neprospavane noći, preumorna jutra, djeca koja sve to gledaju, odrastaju i pate....
Ona treba mir da završi doktorat i bar malo pomoći u kući i oko djece, a on silno želi njenu ljubav i dodir....pogled pun čežnje.A kako u vječnoj trci za životom.
Slušajući sve kao nijemi svjedok razumjela sam i nju, a i njega.Dvoje ljudi koji su se voljeli i vjenčali iz ljubavi, ali trka za životom uzela im je svu oni ljubav koji su imali davno nekada.
A na kraju sam zaključila da je meni dobro baš ovako. Nema neprospavanih noći, jedino ako se neki nadobudni mačak dernja ispod prozora za vrijeme punog mjeseca i to je sve :)))
21.10.2004. u 21:59 •
6 Komentara •
Print •
#
srijeda, 20.10.2004.
Pogled preko ramena...
Povremeno se okrenem i ništa ne vidim iz sebe, onako preko ramena.I bolje tako, jer sve ono što me zanima nalazi se ispred mene, u budućnosti, zamotano u meku vatu.Dosta mi je šmirgla.
Žuto lišće polako pada, dani su sve kraći.Vremena sve manje, obaveza sve više.Možda je i bolje tako, jer manje razmišljam.
Sve manje me je na blogu.Neki biser mi poslao Trojanca umotanog u ružičasti papir s mašnicom na mail.E pa hvala mu do neba!Između ostalog nakačio mi se i dailer pa se pitam kakv će mi biti sljedeći telefonski račun.Meni stvarno nikada nije dosadno :))Sada moram ponovo rušati sistem jer je Trojanac popapao malo kernela i još koje-čega drugog,a to me jako raduje #$%"&$#".
No sikiriki za mene, ja sam dobro, dvije ruke, dvije noge i glava na ramenu.Puisa svima :)
20.10.2004. u 10:36 •
5 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 03.10.2004.
Oči pune suza...
Plakala sam onako pustivši suze neka teku licem.Nisam ih osjetila kada su klizile, tek prva koja je kapnula vratila me u stvarnost.Plačem....
Ne zbog sebe, izgubljenih ljubavi, ne zbog svega što se događalo.Niti zbog toga što nije sve kako bi trebalo biti ili što nikada neće biti kako treba.
Plakala sam kada sam vidjela majku kako mi maše, a vrata lifta se zatvaraju....Svaka je odlazila u svoj svijet.
03.10.2004. u 16:07 •
7 Komentara •
Print •
#
subota, 02.10.2004.
Obala...
Uvijek sam bila obala.Povremeno stjenovita o koju su se razbijali vali donošeni bijesnim vjetrovima.No u večini sličajeva sam bila mirno utočište za sve one slabije, za one koji su tražili spas i mir.I nisam se žalila ni kada sam samo davala.
Sada uživam u vlastitim danima mira.Pravim kule od pijeska sjećanja, igram se u vlastitoj bajci uspomena.Ružne zaboravljam, veselih se sjetim.
I pitam se: "želim li ponovo nekom biti mirno utočište?Biti ona na koju bi netko naslonio umornu dušu?"
Ne, ne hvala...Meni treba mirna luka da sve nemirne vjetrove smirim.
02.10.2004. u 17:33 •
4 Komentara •
Print •
#
petak, 01.10.2004.
Zapisano među zvijezdama ili...čista sudbina....
Zadnjih nekoliko dana razmišljam da li je baš sve moralo biti baš ovako kako je?...I došla sam do zaključka....Baš tako je moralo biti!
Neke dijelove života gledala sam na nekoj nevjerovatnoj pokretnoj traci u vlastitim mislima znatno prije nego su se dogodile.Ne pitajte kako, zašto...odgovor ni sama neznam...Samo sam vidjela svaki dio koji mi se kasnije dogodio.I to je bilo dobro.Bila sam spremna dovoljno i psihički i fizički, tako da sam opet kao u filmu sve to preživjela sa dovoljno hrabrosti i snage.Opet me ne pitajte kako, jer niti na to nemam odgovor.
Jučer mi je majka otišla u bolnicu.Praznina koja je nastala te večeri bila je strašna.Ta žena je cijeli život prisutna tu negdje...nevidljiva i tiha održavala je toplinu u kući.Sada, kao da se taj plamen koji nas je sve grijao ugasio s njenim odlaskom u bolnicu.
I zato je dobro što se sve ono prije dogodilo.Da mogu biti uz nju kada se vrati.Eto...svako zlo za neko dobro....
01.10.2004. u 19:34 •
4 Komentara •
Print •
#
