Uvijek sam bila obala.Povremeno stjenovita o koju su se razbijali vali donošeni bijesnim vjetrovima.No u večini sličajeva sam bila mirno utočište za sve one slabije, za one koji su tražili spas i mir.I nisam se žalila ni kada sam samo davala.
Sada uživam u vlastitim danima mira.Pravim kule od pijeska sjećanja, igram se u vlastitoj bajci uspomena.Ružne zaboravljam, veselih se sjetim.
I pitam se: "želim li ponovo nekom biti mirno utočište?Biti ona na koju bi netko naslonio umornu dušu?"
Ne, ne hvala...Meni treba mirna luka da sve nemirne vjetrove smirim.
Post je objavljen 02.10.2004. u 17:33 sati.