Kao što kišne kapi padaju sa grana u jesen, tako kapljice mog sjećanja dodiruju srce.
Sjetih te se, jer ovo je bilo naše vrijeme.Vrijeme mirisne jeseni koja je rađala nježno novu ljubav.Ljubav dvoje ranjenih ljudi koji su tražili malo mira, topal pogled, srodnu duši i nježan dodir.Tako je i bilo.
Bojali smo se sami sebe, riječi koje smo željeli reči, a da ne budu pogrešno shvaćene.Krali smo vrijeme sami od sebe da bi na tren toplina očiju pokušavala uputiti signale istine.Tako je i bilo.Istina nam je parala srce koje je bilo svjesno da je ljubav nemoguća, a jedno bez drugog nismo mogli, nismo htjeli.Gradili smo prijateljstvo na kliskim temeljima, temeljima ljubavi.Vrtilo se sve u krug, uzdasi su parali zrak kada smo bili zajedno, očajno želeći dodir, a bojali se svega.Tako je i bilo.
Nije bilo ljepšeg i bolnijeg vremena u tvom, a ni mom životu.Žaleći što se nismo sreli davno ranije, rastali smo se dok je lišće padalo i plakalo za nas.
Voliš me i dalje, kao i ja Tebe....nije susret potreban da bi se znalo, nije glas potreban da bi se osjetilo.Noćima me pokrivaš mislima dok spavam, kao što ja šaljem svoje anđele čuvare da bdiju nad Tobom.
Tako će biti....zauvijek....sve dok bude jeseni i sjećanja, sjećanja na nas.
Post je objavljen 23.10.2004. u 18:34 sati.