Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 27.01.2008.

Legenda o Alandiji

Vrijeme Tajni – alandski zodijak

Dobro, kao što je Athumanunh već i prije obećao, ukratko će u nekoliko tekstova objasniti nešto o Alandskom Zvjezdoznanstvu odnosno o astrologiji Sychytha koji su za Alanđane izradili nešto poput današnjeg horoskopa. Naime, Alanđani sve su svoje podredili Andraghonhu i od samoga Osvita vremena njega su tražili i njega su čekali, jer u to Mračno Prvo Doba njega su im Bogovi obećali i samo poradi njega sa Zvijezda Balanmungha poslali su natrag svoje najelitnije Zvjezdane ratnike, tajnovite Xawyarce, ili kako ih Sychythe nazivaju Čuvare Andraghonovog mača. No, o toj misteriji nekom drugom prilikom, a sada malo pojašnjenja na temelju čega su to Sychythe temeljili i izradili alandski horoskop. Ključ tajne, dakle, leži u samom kristalu smrznute snježne pahuljice koja pada tijekom tajnovitog Vremena Bijelih snjegova. Naime, u Alandiji, po Athumanunhu, mogu se razlikovati tri oblika kristala snježne pahuljice (šest, osam i dvanaest krakova). Pahulje sa šest krakova padaju po cijeloj Alandiji, one s osam krakova padaju samo kod Asgrada, odnosno na Zimskom bedemu, a one sa dvanaest krakova padaju samo na tajnovitoj visokoj planini Wyghenha gdje su Vitezovi vjetra svake godine pozorno i strpljivo čekali da se pojavi zvijezda Hawalandha i obasja Andraghonha, odnosno da bi napokon mogla započeti Alandska Nova Godina. Nadalje, dok Vitezovi vjetra strpljivo čekaju i nezamislivo pozorno čuvaju i osiguravaju mjesto na kojem se nikada nitko ni ne bi mogao neopaženo pojaviti, mudri starci Sychythe s pristojne udaljenosti promatraju što to čine ti najbolji i najstrašniji ratnici što ikada ih prije Vrijeme zapamti. Kako je hladnoća neopisiva, Sychythe se smrzavaju i najvjerojatnije doživljavaju razne halucinacije i vizije shrvani hladnoćom, smrzavaju se i Vitezovi vjetra, ali oni hladnoću ne osjećaju – jer ako se Andraghonh ne pojavi za njih je sve izgubljeno i više ništa na ovom Svijetu nema smisla. Negdje odmah iza ponoći s pojavom zvijezde Hawalandha pojavljuju se i Xawyarci, Zvjezdani božanski ratnici, Sjene Vitezova vjetra, Čuvari Andraghonovog mača … Dakle, druga karika tajne leži u zvijezdi Hawalandha, odnosno njezinom položaju u odnosu na ostale vidljive Zvijezde koje Sychythe itekako dobro poznaju. Jednostavno, Sychythe temelje horoskop na temelju položaja zvijezde Hawalanda u odnosu na druga njima poznata zviježđa kojih ima deset. Dakako, sada će neki pitati gdje su još dvije Zvijezde, pa da bi ih bilo dvanaest, da bi sve odgovaralo zodijaku. Athumanunh i Sychythe te dvije zvijezde pronašli su u Mjesecu i Suncu, odnosno na temelju položaja zvijezde Hawalanda u odnosu na Mjesec i Sunce. Dobro, to bi bilo to nešto kao uvod, a ostalo drugi put. Na Athumanunhovoj sličici vidi se tajnoviti kristal smrznute snježne pahuljice Bijelih snjegova i dvanaest tajnovitih (zodijačkih) znakova što utemeljiše ih mudri Sychythe za Alanđane, a Athumanunh ih nacrta i objasni za vas koje to zanima.

subota, 26.01.2008.

Legenda o Alandiji

Shanatonunh (Zvijezdoznastvo) Alanđana – astrologija Sychytha

Nakon potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova za malobrojne preživjele nastupilo je Strašno i Nezamislivo Vrijeme. Vrijeme kada su sve nade bile izgubljene, jer Hladne vatre silno su zaprijetile i samim Bogovima. U to Mračno Prvo doba sve je imalo svoje Doba, svi su imali svoje Vrijeme. Tako je drevni narod Sychytha to Prvo Vrijeme podijelio na: Vrijeme rađanja i Vrijeme umiranja, Vrijeme građenja i Vrijeme rušenja, Vrijeme ranjavanja i Vrijeme vidanja, Vrijeme plača i Vrijeme smijeha, Vrijeme tugovanja i Vrijeme slavljenja, Vrijeme grljenja i Vrijeme odbijanja, Vrijeme gubljenja i Vrijeme traženja, Vrijeme šutnje i Vrijeme kazivanja, Vrijeme rata i Vrijeme mira, te napokon Vrijeme mržnje i Vrijeme ljubavi. Dok su drugi Okolni narodi svoja predviđanja i vjerovanja temeljili na djelovanju Sunca i Mjeseca, Sychythe su se okrenuli Zvijezdama dalekim i prateći zaboravljene ratnike iz najplemenitije skupine ljudi koja je ikada Atlantidom koračala, napokon su ugledali Zvijezdu što ti zaboravljeni ratnici svojim imenom nazvaše – Hawaland. Dok su Hladne vatre bahato odbacile mitove Slavnih gradova i Legendu tajnovite Atlantide, nazivajući ih praznovjerjem i primitivizmom, Sychythe su u simbolu tajnovite zvijezde Hawalanda spoznale nešto široko, nepristupačno, nešto nesvjesno, nešto misteriozno i tajnovito, ono što je onostran racionalnih sposobnosti. Zvijezdu Hawalanda oni su doživjeli svako po svojoj osobnoj mjeri svojeg pojedinačnog bivanja. Upravo tu počinje Shanatonunh (Zvjezdoznastvo) što drevni i mudri Sychythe pokloniše ga tim davno prije Zaboravljenim ratnicima, ratnicima Vitezovima vjetra Sjevernog. Vjetra bez kojeg ničeg ne bi bilo. Ne bi bilo ni kiša Shakazeye, ni Bijelih snjegova, ni Anybeathe, ni Athumazye, ni poput ruže crvenog pijeska iz kojeg se probudila Legenda. Onda pak su Sychythe alandski Shanatonunh (Vrijeme Tajni) podredili poimanju Vremena u kojem se pojavljuje alandska mitska Enhuptica srebreno-grimiznih-crvenih pera. Ta Enhuptica znala je drevne tajne, drevne tajne još prije samoga Osvita Vremena (Omythreyhe) koje nisu zapamtila ni moćna plemena Atlantide, ni moćni savez Slavnih gradova. Tako je mitska Enhuptica Alanđanima, ali i Sychythama simbolizirala uskrsnuće i besmrtnost, neprekidni ciklus rađanja i umiranja, mir i spoznaju, a dok je slobodno letjela iznad šumi srebrenog bora nošena vjetrom Sjevernim, ta mitska Enhuptica širila je horizonte spoznaje Shanatonunh iz Vremena Tajni. No, dobro sada bi već mogli preduboko ući u Tajnu, a Tajna se ipak ne ispovijeda nikome. Na Athumanunhovoj sličici tajnoviti krug Shanatonunh temelj je za razumijevanje alandske inačice današnjeg zodijaka (horoskopa) što za Alanđane utjeloviše ga mudri i drevni Sychythe. Drugi put Athumanunh objasni alandske znakove zodijaka Sychytha koji su ga jedini i razumjeli vidjevši ga u bojnom složaju u kojem su Vitezovi vjetra jahali raspoređeni na ključnim mjestima okolo Andraghonha s kojih su ga štitili i s kojih su lagano mogli izvršiti svaku njegovu zapovijed, ili su možda drevni Sychythe zapravo to vidjeli u onim mističnim krugovima u kojima bi Vitezovi vjetra sjedili danima i noćima kada bi čekali da se zvijezda Hawalanda pojavi iznad visoke planine Wyghenha i obasja Nekoga ispod sebe, pa da konačno Legenda može započeti.

petak, 25.01.2008.

Legenda o Alandiji

Sutradan na Skartarysu prijetnje nepoznatog mladog ratnika nisu dočekane previše ozbiljno, no, ipak, luka je zatvorena za sve brodove. Tada pak, točno u podne, kao što je i obećao vođa nepoznatih došljaka, pojavi se manja skupina ratnika na konjima. Straža gradskih bedema Skartarysa odmah podigne uzbunu, a na bedeme stigne i sama Sonsyreya. Manju skupinu nepoznatih ratnika vodio je sada Andraghonov pukovnik Mandhan koji podigne ruku u znak mira i pozdrava: 'Andraghon nas šalje po princezu Noshy i potom odlazimo u miru …' Odjednom, prije nego je itko nešto i mogao poduzeti, kiša strijela sa bedema zapljusne Alanđane koji se munjevito zaštite svojim štitovima. Mandhan zapovjedi da se izađe van dometa strijelaca, a onda zaprijeti: 'Čuvajte se Andraghonovog gnjeva!' Mala skupina ratnika potom nestane u obližnjoj šumi. Tada Sonsyreya ljutito priđe Fanthomu, princu Sywolykyh: 'Tko ti je dozvolio da se pojaviš ovdje i zašto ste ih gađali kad … ' Rečenicu Sonsyreya nije mogla završiti, jer se na rubu šume, odjednom i niotkuda, stane okupljati veliki broj nepoznatih ratnika koji su gradili bojni složaj za napad. Tisuću truba začuje se oko grada Skartarysa, tisuće oklopljenih pješaka, a iza njih tisuće konjanika u opasnim preslaganjima spremalo se za sve očitiji napad na grad. Istodobno na moru se pojavi na stotine ratnih brodova koji su također u bojnom složaju polako uplovljavali u luku. Kao po zapovijedi, ali zapovijedi koja se nije čula, sve oružje nepoznatih ratnika na trenutak bljesne na suncu, a istodobno grad zapljusne zapaljiva kiša strijela s kopna i mora. Branitelji grada u prvom su trenutku bili iznenađeni i zbunjeni, pa nastane pomutnja i panika. Izvan grada začuje se snažan jednoglasan povik, odnosno bojni poklič Alanđana: 'Sha – Ghan!' Nakon toga napad istodobno započne iz više smjerova na najslabije branjene točke drevnoga amazonskog grada. Grad je uskoro planuo poput buktinje, a crni oblaci strijela stalno su prisiljavali branitelje da se drže u zaklonu, kada su oblaci strijela prestali na bedemima već su bili napadači, a ubrzo su provaljena i gradska vrata. Dok je među braniteljima vladala pomutnja, panika i kaos, napadači su vrlo organizirano i precizno jurišali na sve moguće otporne točke grada koje su redom padale. Po cijelom je gradu pružan neočekivano slab i neorganiziran otpor. Sywolyky i Kotyansky ratnici ostavši bez svojih zapovjednika pružili su neorganiziran i nepovezan otpor. Na gradskim vratima Dyadonkhe su pokušale vratiti vrata pod svoj nadzor, ali su pregažene u žestokom karijeru Unakasove Krilate pukovnije. Alandski brodovi prislonili su svoje bokove na sve gusarske brodove, te su alandski mornari u naletu prešli na protivničke brodove i na njima izazvali paniku među iznenađenim posadama. Čitavim gradom sve više širila se panika, a Sonsyreya zapovjedi da se u njezinu palaču odmah dovede princeza Dyasparha. 'Princezo morate odmah zaustaviti svog brata! Odakle li se samo pojavio s ovolikim ratnicima, potpuno su razjareni i uništit će nam Skartarys i sve svete hramove. Gaze i ruše sve pred sobom, bez milosti su za ikoga.' 'Već više puta sam te upozorila princezo da će se on jednom pojaviti. Nisi slušala, postavljala si nemoguće uvjete i nikako nisi smjela pustiti na otok Sywolyke i Kotyance. Sada je njegov bijes, a samim time i bijes njegovih ratnika zbog toga još veći, jer oni vas sada sve vide kao protivnike. No, bit će dovoljno da zapovjediš tvojim ratnicama i ratnicima da bace oružje i prestanu im pružati otpor.' Odjednom u odaje palače grada Skartarysa provale Alanđani predvođeni pukovnikom Unakasom. Malobrojne Sonsyreyne Dyadonkhe, većinom kontese i mlade kneginje predvođene Sandrhom polete im u susret, u namjeri da zaštite svoju princezu, ali ih Sonsyreya odlučno zaustavi: 'Spustite oružje Sandrho! Više nema nikakvog smisla pružiti otpor, jer ova je bitka za nas izgubljena!' Pogledi Sandrhe i Unakasa na trenutak se sretnu, a onda Unakas zapovijedi: 'Zaštitite princezu Shenhu, a ostale razoružajte i odvedite!' 'Ne Unakas! Princezu Sonsyreyu i njezine pratilje ostavite ovdje na sigurnom, bez obzira kakve su vam zapovijedi. Ja osobno garantiram za njih! Uzbuđeno je pokušavala Shenha zaštititi Sonsyreyu i njezine Dyadonkhe. Unakas se osmjehne i zaustavi Alanđane: 'Smirite se princezo, zaštitit ćemo i vas i njih, no, ona vas baš nisu zaštitile prije nekoliko dana od napada Sywolykyh! Zašto bi im mi sada vjerovali, ali uskoro će se pojaviti i sam Andraghon, pa će vas on osobno zaštititi i odlučiti što s njima. Njegova zapovijed za nas je izvršena, a ovamo nas je poslao da zauzmemo ovu palaču kako ne bi stradala u naletima naših ratnika.' Uskoro se u dvorištu palače začuje topot konja. Alanđani se uskomešaju. 'Stiže Shagan s Vitezovima vjetra. Alanđani pripremite oružje za počast!' – zapovijedi pukovnik Unakas. U odaje amazonske palače sada uđe Andraghon praćen generalima Vitezova vjetra. Blistavi oklop i teški mač za pojasom činili su ga impozantnom pojavom. Andraghon polako skine bojnu kacigu i pancirne rukavice. Zavlada muk i teška tišina, a onda se Andraghon glasno nasmije i zapovijedi: 'Unakas neka se ratnici udalje iz palače! Postavite stražu i osigurajte je! Vrati oružje princezi s Toplih mora Južnih i njezinim bajnim pratiljama, a ti Yakwy pripremi brod za sat vremena vraćamo se u Aland! Sada idite svi, želim biti sam sa sestrom i njezinim prijateljicama koje je uzela pod svoju zaštitu!' Svi Vitezovi vjetra istodobno pozdrave i udalje se, a Panđa upita: 'Shagane želiš li da nastavimo gonjenje, Masharan samo čeka tvoje zapovjedi. Otok neće napustiti nitko za kog ti to ne želiš. Unakas je okupio sve pukovnije i spreman je za svaku tvoju zapovijed, a Paska sa svojim ratnicima nadzire sve kutke ovog čudnog otoka.' 'Hvala ti Panđo, ali da prvo čujemo ovu ljepoticu, želi li nastaviti borbu ili će nam možda ponuditi mir, jer od ovog trenutka Skartarys je pod upravom Alandije. Ovo više nikada neće biti sklonište za Sywolyke i Kotyance. Previše su nam briga zadali i u našim morima, a onda se ovamo skrivali.' Sonsyreya se sada obrati Shaganu: 'Pobjeda je tvoja i to potpuna, ali moraš znati da ja nisam znala da odavde Sywolyky napadaju Dyasparh i zalaze u tvoja mora. Ja s tobom želim mir, ali ako nam oduzmeš Skartarys bit će to preveliki udar za Amazonke.' 'I ja se slažem s princezom Andraghone, ovaj otok svim Amazonkama previše znači i podsjeća ih na drevna vremena za koja nas vežu …'
'Polako sestrice, pa tko je uopće rekao da ću vam oduzeti otok? Ja ću samo na djeliću ovog predivnog rajskog otoka izgraditi svoju luku za koju vi nećete ni znati da postoji. No, na ovaj otok više nikad neće ni jedan brod, a da ja to ne znam. Masharan će ih lijepo uvijek otpratiti nekamo drugamo, a otok je vaš i na njemu radite i igrajte svoje igre vi ljepotice. Meni je on nepotreban i beskoristan. Jeste li sada zadovoljne? Ja sada moram natrag u Alandiju gdje imam posla koji mi je prekinuo tvoj nestanak sestrice. Sada sam u žurbi i ne mogu vas ugostiti, pa vas zato obije molim da mi oprostite. No, pozivam vas obije u Aland gdje ću vam se iskupiti za ovu žurbu, a Yakwy i Amaksos će se pobrinuti da imate sve što poželite i da se sigurno vratite u Dyasparh, a odande dođite u Alandiju. Prihvaćaš li poziv princezo Dyadonhe?' 'Vrlo rado Alanđanine!' Nasmije se Sonsyrey na trenutak i obori pogled koji je jedva zadržavala. Naime, od kada je ušao Shagan nije skidao pogled s nje. Shagan zadovoljno raširi ruke: 'Onda smo se sve dogovorili, a sada stvarno moram brzo u Alandiju.' Tisuće alandskih ratnika koji su prije samo nekoliko sati izgledali strašno i opasno, sada je u velikom redu i organizirano napuštalo Skartarys kao da se ništa nije ni dogodilo. Sonsyrey je to sve promatrala pozorno i šutke, a onda se obrati Shenhy: 'Princezo tvoj brat je jako zagonetan. Doveo je ovamo tisuće najboljih ratnika koje do sada nikada vidjela nisam. Iskreno, ja sam iznenađena i zadivljena. Borili su se vrlo hrabro, jurišali su zastrašujućem poretku, kao da su točno znali kamo moraju udariti. Osvojili su naš otok, a on nam ga je odmah vratio. Kako su se iznenada pojavili, još su organiziranije i tajanstvenije nestali. Da nema ovih ovdje koji su ostali, ne bih sve ovo vjerovala, a pogledaj ih. Odmah su stali graditi utvrde kao da im prijeti velika opasnost. Sve to me zastrašuje princezo, gdje je on bio svih ovih godina i odakle se sada tako iznenada pojavio? 'Shenha se nasmije: 'Potpuno si u pravu prijateljice. Njemu su tek dvadeset i dvije godine, a već je zasjenio ratničku slavu svog starijeg brata, pa i samog oca, ako ne i djeda. Njegovi ratnici porazili su Sywolyke više puta na obalama Mandraghonha, nanijeli im teške poraze u Neberaskhy, proganjali ih kroz Dolinu smrti sve do Zabranjene doline, gdje su stali samo na moje izričito traženje. Teške i strašne su poraze nanijeli i Kotyancyma koji su morali moliti za milost svojih gradova. Sve napade njegovi ratnici lome u samom začetku i bore se hrabro i nezadrživi su. Trebaš tek vidjeti njegovu Alandiju, to još nisi vidjela. To ti je veličanstveno, kao da se nalaziš u zemlji iz legende. Njihovi gradovi, putovi, te šume srebrenog bora, ta beskrajna prostranstva, taj narod kao da zna i ljubomornu čuva neku veliku tajnu, a koju im je upravo On otkrio, jer poslije toga svi su poludjeli za njim i strašno ga zavoljeli. Vidjet ćeš da čak ni plahe šumske životinje tamo ne bježe od njega, a čini mi se da i sunce jače sije kad je on u blizini. No, najbolje da sada pođemo na odmor, a sutra ćeš se u to sve i sama moći uvjeriti. Noćas ćeš mirno spavati, a čini mi se da ćeš doživjeti neobičnu noć, jer u zraku lebdi njegov lik, njegovi ratnici zaštitili bi nas i od nemogućeg. Pogledaj samo ona dva generala, to su jedni od najboljih, a upravo je njima on povjerio našu sigurnost. Možeš biti sigurna da ćeš noćas usnuti prekrasan San koji ćeš vrlo dugo pamtiti. Nazočnost pak onih Sychytha sada konačno i ja razumijem. Ta četiri starca uvijek se pojave prije njega i onda danima najavljuju njegov dolazak. No, vidjet ćeš i sama. Sve više mi se čini da njihove priče, koje opet strašno podsjećaju na one davne i zaboravljene priče koje su nam kao djevojčicama pričale naše bake, sada izgledaju kao stvarne.' Pokušavala je objasniti Shenha Sonsyrey koja je, ni sama ne razumjevši i shvaćajući zašto, dio tih priča već sanjala danima koji su prethodili ovom neobičnom susretu s tim još neobičnijim dječakom koji je na Topla mora Južna doveo ratnike i ratne brodove kakve još nikada nije vidjelo i nije ni zapamtilo to Prvo doba u kojem su Topla mora Južna tiho oplakivala bijele obale na kojima su rasle i mirisale predivne palme na ovim bajnim otocima gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate. Tu negdje, negdje gdje Topla mora Južna zapljuskuju obale predivne zemlje Dyadonhe, Legenda je sada poprimila svoj tijek i sve je za Okolne narode slobodno moglo početi … dakako i počelo je, a da oni toga još nisu ni bili svjesni. Jedan od četvorice Sychtha to im je najavio ovako: 'Onda kada sudbina tom neumoljivom, neuhvatljivom, divljem i slobodnom sinu sjevernih prostranstava, princu i ratniku, iznenada ispreplete put s predivnom crnokosom, plavookom princezom ratnicom. Onda kada ona potpuno zaokupi svu njegovu pozornost Okolni će narodi stasati u Hrabre narode i bit će to opet Vrijeme 'Onih koji idu uspravno' još od trenutka propasti Slavnih gradova, što nekada davno prije ponosno prostiraše se poput prstenova pod plavim plaštevima Neba što okitiše ga milijuni Zvijezda koje znaju i čuvaju tajnu veliku i predivnu …'

nedjelja, 20.01.2008.

Legenda o Alandiji

Nitko se više ne sjeća otkuda i kako, a nitko više ni ne zna kada i zašto, su se na drevnom amazonskom otoku Skartarysu. odjednom pojavila dva maga, dva starca pripadnika drevnog naroda Sychytha. No, svi su zapamtili da su se otokom ubrzo proširile neobične drevne i davno prije zaboravljene priče koje su kazivala da je probuđena drevna legenda. Legenda koju su još bake, davno prije Osvita Vremena, pričale posljednjim vilama Charyzmamha. Dok su tako Topla mora Južna tiho oplakivala davno prije zaboravljene priče i zapljuskivala obale predivnog i drevnog otoka, otoka kojeg sunce kupa u svom toplom i zlatnom sjaju, u zraku se sve više osjećala nekakva mistična i tajnovita napetost, a dva su maga neumorno najavljivala da će se uskoro u tom Strašnom i Neobičnom Vremenu dogoditi nešto neobično. No, ništa se nije događalo i ništa nije kvarilo idilu tog drevnog i rajskog otoka što ga mitske vile Charyzmhe pokloniše narodu Amazonskom. Ništa neobično nije se dogodilo ni onda kada su u staroj luci Skartarysa pristale prve sywolykhe i kotyanske krstarice koje su donijele prve odrede Hladnih vatri. Ništa se neobično nije dogodilo ni onda kada je pojava Hladnih vatri otok pretvorila u leglo gusara, bezvlašća i zla. No, onda jednog toplog kasno jesenskog dana, u luku slobodnog amazonskog grada Skartarys, uplovio je manji jedrenjak sa zastavom Dyasparha. Na njemu je bila princeza Dyasparha, vladarica Azurnih mora Dyasparha, gospodarica grada Tisuću piramida, drevnog amazonskog grada Ryanha što utemeljiše ga dyasparskhe amazonke, princeza Shenha. Ona je stigla u namjeri da riješi nesuglasice koje su izbile nakon što su anubyskhe Amazonke zauzele dyasparsky grad Sunh koji je čuvao ulaz u Zabranjenu dolinu zelene rijeke Mandraghonha. Usred bijelog dana, na očigled svih, njezin je brod napadnut od Sywolykyh. Iako se posada Dyasparaca hrabro i žilavo branila, Sywolykhy su bili brojčano nadmoćniji i jači. Princeza Shenha zatražila je pomoć dyadonskyh Amazonki koje su imale naoružane odrede na otoku, ali pomoć nije stigla. Princeza Shenha odvedena je u nepoznatom smjeru, a slijedećeg dana kao da se ništa nije dogodilo, ritam života na otoku usred Toplih mora Južnih poprimio je svoj ustaljeni tijek. Onda pak se nakon nekoliko dana na samom ulazu u luku usidre tri velike krstarice, a u samu luku uplovi dotada nikada viđena velika i čvrsto građena borbena galija u pratnji četiri manja, ali brza razarača. Pojava ovih velikih i strašnih ratnih brodova izazvalo je veliko zanimanje i pozornost svih, jer brodovi su bili izuzetno veliki i čvrsto građeni, a kako nisu razvili zastavu, svi su pomislili da se radi o nekakvoj do sada nepoznatoj gusarskoj družini. Tridesetak ratnika, potpuno oklopljenih i teško naoružanih, iskrca se kao pratnja mladog ratnika koji se uputi prema lučkoj krčmi. Ratnici su bili ogrnuti dugim plavim ogrtačima koji su skrivali oružje, ali mirnoća, stega i tajnoviti složaj koji su stalno držali ratnici iz pratnje jasno su davali do znanja da to sigurno nisu gusari. 'Prije nekoliko dana u ovu je luku uplovio brod princeze iz Dyasparha i tu mu se gubi svaki trag. Krčmaru, možeš li mi što kazati o tome?' – upita krčmara mladi ratnik koji je na veliko iznenađenje nazočnih u krčmi bio duplo mlađi od najmlađeg ratnika iz pratnje, bio je još gotovo dječak, a plava odora izvezena srebrenim nitima govorila je da je plemenitog roda. 'Slušaj mladiću, u ovu luku dnevno uplovljavaju i isplovljavaju mnogi brodovi za koje nitko ne pita kamo idu i što prevoze. Ako nešto želiš znati odgovor moraš potražiti u Zapovjedništvu luke.' – odgovori krčmar ne prekidajući svoj posao. Zveket srebrenjaka koje mu je ostavio Shagan ipak ga prene i zaokupi njegovu pozornost, te on na trenutak podigne pogled. Nekoliko pak pijanih Sywolykyh časnika naglo se podigne od stola i prepriječi put mladiću. Istoga trenutka, munjevito pred njih postave se dva snažna ratnika koji tijelima zaštite mladića, a jedan od njih mirno, ali prietećim glasom upozori: 'Mirujte lešinari! Imate sreće, pa nas ovaj put ne zanimate. Maknite se, ili ćemo s vama obrisati pod! 'Ovo nisu očekivali, pa Sywolyky izvuku mačeve, a na vratima tada se pojavi i naoružana patrola Sywolykyh. Pridošli ratnici snažno rukama obore iznenađene Sywolyke, a tada im jedan od njih ponovno zaprijeti: 'Vratite se natrag u svoje rupe odakle ste i dopuzali, ili izvucite oružje i umrite!' Ovo na trenutak pokoleba Sywolyke, a pridošli ratnici, mirno, kao da se ništa nije ni dogodilo, upute se prema Zapovjedništvu luke. Mladić opetuje isto pitanje o brodu koji je pripadao princezi Shenhi, a jedna od Amazonki mu odgovori: 'Taj je brod napusti luku prije dva dana.' Ovaj odgovor oneraspoloži mladića, pa on ljuto zaprijeti djevojci: 'To je laž koja me ne zadovoljava, ako ne znaš nema ni potrebe da mi lažeš!' Sada se pojavi još jedna Amazonka u pratnji više njih. Mladićev pogled se zaustavi na njoj, te je on stane ispitivati pogledom, sve dok se njegov i djevojčin pogled napokon ne sretnu: 'Tko si ti ratniče i što tražiš na mom otoku?' – upita prekrasna crnokosa djevojka. – Ja sam Andraghonh i tražim brod koji je prije nekoliko dana nestao u ovoj luci, a …' 'Nikakvog broda za tebe nema u ovoj luci. Vrati se odakle si i došao! Imaš sat vremena da napustiš luku!' Prekine crnokosa Andraghonha koji se samo osmjehne i rukom smiri Panđu koji je već htio intervenirati. 'Polako crnokosa, ja samo tražim svoju sestru koja je nestala u ovom leglu bezakonja. Napustit ću luku, ali ne bez sestre, a po nju dolazim sutra točno u podne svidjelo se to tebi ili ne plavooka. Ako si toliko važna i moćna da mi prijetiš onda ćeš se sigurno pobrinuti da mi se vrati moja sestra, a brod i sve na njemu slobodno zadrži. Andraghonh se blago nakloni i povede svoje pratitelje prema brodovima praćen zbunjenim pogledima Dyadonkhy.

utorak, 15.01.2008.

Legenda o Alandiji

Tajna Cytygwndha (isječak)

… 'Ne, ne sine moj! To nije dobro i razumno, pusti sada to, to će riješiti Shenha sa svojom prijateljicom Antyophom.' – umirivala je Tanya Andraghonha. Tada pak se u razgovor uključi i Shenha sestra Andraghonova: 'Andraghonhe, majka je u pravu. Nema potrebe da ti silom vraćaš Skartarys i Zabranjenu dolinu, ionako je naš savez s Anubykama klimav i ne bi nam trebalo … ' Sada se mladi Andraghonh još više uzbudi i ustane iz stolice: 'Savez govoriš sestrice! Taj savez nikada nije ni zaživio i meni se čini da Anubyke više vole savez sa Sywolykyma nego s tobom. Što ti onda nisu pomogle kada su sywolyky odredi udarili preko Madraghonha na tvoj grad. Zar ti misliš da možda nisu znale Anubykhe, Amaryankhe i te Dyadonkhe koje su se sada još i na Skartarysu počele bahato ponašati, da su ti sywolykhy odredi na granici?! Jednom su me već prevarile tim svojim šarmom, ali sada je dosta! Ako žele savez onda cijelom savezu moraju biti i isti neprijatelji. Molim te Noshy (Noshy – alandsko ime za Andraghonovu sestru Shenhu) preispitaj još jednom svoju odluku i pusti mene da ih ja sa svojim Alanđanima otjeram iz Zabranjene doline i sa Skartarysa. Majko, nije li ta Antyopha kćer Nemesydyna? Zar si zaboravila što ti je Nemesydya učinila u Cytygwndhu i zar …' 'Dosta Andraghonhe! Zar si zaboravio obećanje?!' Sada pak je na iznenađenje Shenhe odjednom Tanya uzbuđeno prekinula Andraghonha. 'Što se to doista dogodilo tebi majko u svetom gradu Cytygwendhu i što si ti tamo tražio dječače, pa vi doista nešto krijete.' Željela je znati sada iznenađena Shenha. 'Nećemo sada o tome, jeli tako Andraghonhe?' odlučna je bila Tanya. 'Dobro majko, neka bude! Riješite to kako god mislite da je najbolje, no, ja ni pod kojim uvjetima ne vraćam svoje pukovnije natrag u Alandiju. Idem u Neberaskhu. Haywyu će biti drago što sam tamo sa svojim Alanđanima. Popit ćemo 'nektar' na zelenim obalama Mandraghonha i lijepo pričekati da vi to riješite na vaš način. Ipak bliže mi je iz Neberskhe nego da se onda opet vraćam iz Alanda, jer na kraju ću ja to ipak morati riješiti na svoj način. No, dobro, možda vi to riješite na vaš amazonski način, a ja ću sa strane ipak paziti da se tu ne umiješaju Kotyancy, ili njihovi zločesti prijatelji Sywolykhy, a vjerujte mi da ih osjećam u zraku. Ako su se dokopali Toplih mora Južnih brzo će oni poželjeti i azurna mora Dyaspharha, no, tu će ih lijepo pričekati Yakwy s mojim krstaricama.' …
Tako je i bilo. Alanđani su se povukli iz Dyasparha u vječito nemirnu Neberaskhu, a ne preko rijeke Hesperaskhe kako su to od njega tražile sestra i majka, jer taj uvjet postavile su im Anubykhe i Dyadonkhe pozivajući se na Amazonski Savez koji davno prije utemeljiše vile Charyzmhe. Tanya i Shenha naivno su pristale na te uvjete, ali Andraghonh će uskoro dokazati da je uvijek korak ispred. Naime, njegovi brodovi, u azurnim morima Dyasparha, već su potopili nekoliko brodova koji su se prikrivali kao gusarski, a zapravo su to bile sywolykhe krstarice. U nastavku događaji su se razvijali strahovitom brzinom, a onda se dogodilo nešto što će napokon na nemirnu i opasnu scenu, koju su dotada, u tom Strašnom i Nezamislivom Vremenu, uvijek režirali odredi Hladnih vatri, u punom svijetlu prikazati nešto što su Sychythe već duže vrijeme najavljivali Okolnim narodima. Shenhu su na Skartarysu oteli odredi Sywolykyh u najvećoj amazonskoj luci i to usred dana. Nekoliko dana ništa se nije dogodilo, a onda su se na ulazu u luku pojavili neki do tada nepoznati i nikada prije viđeni brodovi. Brodovi su bili veliki i snažno građeni. Oplate i nadgrađa bili su dodatno oklopljeni daskama, a kljunovi brodova ojačani su mjedenim šiljcima. Brodovi su bili izuzetno brzi, nikada viđeni do tada na tim prekrasnim azurnim toplim morima, a pratili su najveći ikada sagrađen brod do tada u tim Strašnim i Nezamislivim Vremenima. Bila je to velika ratna galija koja još nije imala ime, a velike krstarice koje su je pratile izgledale su zastrašujuće, njih pak su pratili brzi i snažni razarači na čijim palubama su bili mornari, ali i naoružani ratnici koji su imali leteće mostove na čak četiri mjesta. Nije bilo nikakve sumnje, ovi brodovi udaraju snažno u bokove protivničkih brodova i tada preko tih letećih mostova kuljaju naoružani ratnici. Prava pak opasnost tih brzih razarača nije ni bila vidljiva. Bio je to mjedeni šiljak nešto ispod vodene crte broda. Dakle, strašni su alandski ratni brodovi uplovili u luku Skartarysa koju je netom prije zaposjela Sonsyreya sa svojim Dyadonkhama. Dvoje mladih, slobodan sin divljeg Sjevera i bajna princeza Toplih mora Južnih još uvijek se ne poznaju, no, uskoro će njihov susret, tek probuđenoj legendi, dati neki novi smisao koji su davno prije zacrtale vile Charyzmhe i već dugo najavljivali Sychythe. Bit će to početak najveće ratničko ljubavne romance koju ni najstariji nisu zapamtili, a snaga ljubavi stvorit će neki novi savez koji ni moćni savez Slavnih gradova nije zapamtio. Kako je sve zapravo počelo Athumanunh je već pisao, ali možda opetuje još jednom za one koji je nisu pročitali. No, to nekom drugom prilikom.

nedjelja, 13.01.2008.

Legenda o Alandiji

Tajna Cytygwendha – grada Charyzmhy

Stotinu je ljeta već minulo od kako su prvi odredi Hladnih vatri poharali plodne ravnice Hyperareye. Egoizam i anarhija koju proširiše odredi Hladnih vatri sve su više uzimali maha. Ti mnogobrojni odredi koji provališe iz Središnjeg kontinenta bili su sastavljeni od vrlo lukavih ratnika, ratnika izvrsnih jahača koji su obožavali vatru, ali ne i njezinu božansku svijetlost, pa su ih valjda poradi toga magovi Hyperareye i nazvali – Hladnim vatrama. Kazivali su magovi da su njihova srca bila vatrena, ali da su se ogrnuli tamom i hladnoćom noći koja je i uništila savez Slavnih gradova. Kud god bi se kretali ti odredi pratio ih je teror, strah i užas koji su tijekom tih stotinu ljeta dobrano osjetili i upoznali i svi Okolni narodi koji su živjeli pod tim Plavim plaštevima Zvijezda što opet pokazaše sjaj i ljepotu nekadašnjeg Vremena. Vremena dok su još uvijek polja Atlantide bila zelena, a moćni se savez Slavnih gradova još uvijek poštivao. U to doba, u gardu waluzyanskyh Amazonki rodilo se treće dijete cara Waluzyanaca, cara Thandherha i gospodarice apyonskyh Amazonki iz grada Apyonha, carice Thanye. No, tog dječačića, na veliku tugu i bol carske obitelji Waluzye, ubrzo su oteli odredi Hladnih vatri i nitko ga više nije vidio. U to vrijeme dok je Svijet još uvijek bio mlad, kralj Hladnih vatri Syrly, više je puta potukao vojske Okolnih naroda i napokon njihove kraljeve prisilio na podređen položaj u kojem je samo on mogao diktirati uvjete nepravednog mira. Na ruševinama nekadašnjeg grada Prozirnih sjena, Hladne vatre utemeljile su svoj grad Samaragh u koji su svake godine morali dolaziti svi okolni kraljevi i pokloniti se kralju Syrlyu. Nitko više nije bio siguran da će užas i teror koji su nametnuli odredi Hladnih vatri ikada više prestati, jer kralj Syrly imao je tri sina, tri princa, koji su svojom surovošću i zlom nadmašili i svojega oca. Najmlađi među njima i najgori po surovosti, Fanthomh okružen najelitnijim odredima Hladnih vatri, strašnim Demonymha, bio je strah i trepet koji nije prezao ni pred čime, ni pred kime. Tako je jednom ničim izazvan oteo najmlađu kćer cara Amazonye i amazonske Čuvarice svetoga grada Cytygwendha, grada kojeg su utemeljile vile Charyzmhe, grada koji je nekada davno prije, bio u moćnom savezu Slavnih gradova. Uzalud su mnoge vojske Okolnih naroda prijetile novim ratom Hladnim vatrama ako se djevojka princeza Toplih mora ne oslobodi. Vatrena srca Hladnih vatri i srce njihovog mladoga princa ni na trenutak nisu zadrhtala, a tada pak se dogodilo nešto što dugo nikome od Okolnih naroda nije bilo razumljivo. Odjednom je sam kralj Syrly posjetio u svetom amazonskom gradu Cytygwendhu caricu Nemesydyu, posljednju iz plemenite amazonske loze Charyzmhy. Djevojka princeza Toplih mora Južnih oslobođena je, ali uz uvjet da će postati žena najboljem ratniku kojega je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Vrijeme kada su sve nade i vjerovanja Okolnih naroda propala. Oholi i samouvjereni odredi Hladnih vatri slavili su svoju još jednu pobjedu, jer davno prije bilo je zapisano da će, onaj koji bude stekao naklonost posljednje među vilama Charyzmamha, postati vladar Hyghlandherskih moćnih kraljevstava i carstava, što sada se opet podigoše u svoj svojoj snazi, slavi i moći kakva se još nije vidjela od propasti Slavnih gradova. No, bahati, oholi i zločesti, ti ratnici što srca su im vatrena, ali su ogrnuti tminom i hladnoćom noći, niti sanjati nisu mogli da će se uskoro pojaviti legenda među Okolnim narodima. Legenda je uskoro kazivala da će se uskoro pojaviti 'Onaj koji još uvijek spava ispod pijeska legendarne Wananunhe', a pratit će ga najhrabriji, najodvažniji, najsnažniji i najodaniji ratnici koje je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo. Hladne su vatre uskoro stale uvjeravati Okolne narode da je upravo njihov najmlađi princ taj kojeg su svi čekali, a odredi Demonha su ti ratnici koje legenda opisuje, a to su već i dokazali u bitkama što pokazaše da im premca nema. No, onda se dogodilo nešto što je njihovo uvjeravanje poljuljalo i dovelo do prvih sumnji. Naime, iznenada je u jednoj od stalnih bitaka, na obalama zelene rijeke Mandraghonha, u zemlji koja je još uvijek bila pod vlašću Anubye, ali je oduvijek pripadala Apyonhu, došlo do prvog poraza Hladnih vatri. Nikome nije bilo jasno čiji su odredi nanijeli poraz Hladnim vatrama na divljim i zelenim vodama Mandraghonha, pa čak ni samim Hladnim vatrama. Opet stanu kružiti priče među Okolnim narodima koje su opisivale ratnike koji su se pojavili Niotkuda, iznenada poput strašnoga vjetra Sjevernoga, o ratnicima koji su na brzim i snažnim konjima tog jutra pregazili vode Mandraghonha i pomogli Dyasparkahama. No, kako su se brzo pojavili, još su brže i nestali jašući s vjetrom Sjevernim na daleki sjever u opasno carstvo Bijele smrti i još dalje preko hladnih i mutnih voda ledene rijeke Hesperaskhe što nastaje negdje tamo daleko, daleko u Maglovitim planinama, kamo nikada ni jedna vojska toga doba nije zalazila. Nitko više, jedno duže vrijeme, te ratnike što iznenada pojaviše se s vjetrom Sjevernim, vidio nije. No, tada se pojave četiri maga iz naroda najstarijeg, naroda Sychytha, naroda koji se još uvijek sjećao Vremena prije nego je Atlantida potonula, Vremena kada se pravedna snaga i moć Slavnih gradova zemljom širila poput topline Sunca vječnoga. Ta četiri maga, drevnog naroda Sychytha, neobičnih imena Tahunah, Intosh, Tyhytonh i Nehenuf, uskoro će postati poznavatelji tajni i kazivači neobične legende što pojavi se među Okolnim narodima koji su tek trebali stasati u Hrabre narode. Početak legende mnogima je već odavno poznat, a onima kojima još uvijek nije Athumanunh će ispisati nekoliko rečenica što davno prije njega zapisa ih Tahunah: 'Tamo negdje gdje ledena mora zapljuskuju obale zemlje srebrenih borova. Tamo negdje gdje se kiša i vjetar dodiruju, ali se nikada ne razumiju. Tamo negdje gdje spava vjetar Sjeverni, na mjestu koje je zauvijek okovao led i teško ga pritisnuo snijeg. Tamo bi sjedili oni oko toplih vatri ogrnuti svojim plavim ogrtačima pozorno promatrajući nemirnu igru vatrenih jezika. Bijahu to strašni ratnici napadači, ratnici lutalice i osvajači, ratnici koji nisu poznavali strah. Kišu koja bi padala, oni ne bi ni primjećivali, dok bi njihovi oklopi i štitovi mutno svjetlucali, oni bi samo mirno jahali svoje plemenite i snažne konje. Ti teško naoružani i oklopljeni ratnici danima bi strpljivo tražili, a noćima pozorno osluškivali zvukove, a s prvim jutarnjim svijetlom tajnovito bi nestajali u mračnim šumama srebrenog bora. Govore da se ti ratnici još uvijek sjećaju Vremena prije potonuća Atlantide i prije propasti Slavnih gradova što nekada tako ponosno i gordo poput prstenova prostiraše se pod plavim nebom što okitiše ga milijuni zvijezdi dalekih i šutljivih. Govore da su ti ratnici naganjali strašni vjetar Sjeverni sve do ruba svijeta poznatoga i tamo onda, svojim se kopljima borili s vjetrom, pobjeđivali ga, ili bi i sami bili pobijeđeni. Onda pak jedne, izuzetno svijetle i hladne noći, noći kada se podigao vjetar neobičan, vjetar sa Sjevera, sa Snježnog oceana ledenog, neobičan za to doba godine, za to doba noći, ti su ratnici nešto, ili pak nekoga vidjeli na visokim maglovitim planinama snježnim. Tada u sam Osvit Vremena ti se ratnici obvežu i obećaju jedan drugome da će svake godine u isto vrijeme doći na isto mjesto riješeni da se bore i da redom izginu svi ako treba, samo da bi opet vidjeli zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje. Tada ti ratnici Divlju rijeku pregaziše i podignu grad na mjestu gdje se gasi dan, grad prozirnih zidova kojeg imenom svojim nazvaše. Na tom mjestu vjetrovi su plamtjeli i zavijali, zavijali i stenjali, a oni bi teško oklopljeni i naoružani, smrznutih ogrtača ponavljali riječi samo njima razumljive: - Nema ništa ljepše od šume srebrenog bora i nema tajne veće od tajne Vitezova vjetra …-' Tajnu grada Cytygwendha, Athumanunh pak će vam ipak napisati jednom drugom prilikom, jer i nju, baš kao i ostale tajne, dobro poznaju ova četiri maga drevnog naroda Sychytha, što imena nadjenu im sam Athumanunh.

srijeda, 09.01.2008.

Legenda o Alandiji

Dyadonskhe (amazonske) božice

Da ne bi bilo zabune i da netko nešto ne pomiješa, ove amazonske božice štuju samo Amazonke iz Athumanunhovih priča. Dakle, svi amazonski savezi, odnosno sva amazonska plemena štuju sedam božica koje su naslijedile još od vjerovanja mitskih vila Charyzmhy. Redom su to božice Izydya, Tocy, Aylya, Yanyha, Nyktya, Azurya i Netrycysha. Sve Athumanunhove amazonke iz njegovih priča vjeruju i štuju određene božice koje imaju vezu s njihovim pozivom, ili pak životnim položajem u amazonskom društvu. Tako npr. ratnice u pomoć dozivaju božicu Izydyu koja je ujedno i zaštitnica amazonskih ratnica, a utjelovljuje i božicu mudrosti i raznih umijeća, te je božanski razborita i samouvjerena, ona koja se ne povodi za srcem već za razumom. Mlade Amazonke, tek stasite djevojke, u pomoć dozivaju božicu Aylyu koja je ujedno i njihova zaštitnica. To je božica djevičanstva, utjelovljuje stabilnu i strpljivu, a utjehu pronalazi u samoći u kojoj zrači netaknutošću i potpunošću. Amazonke koje su stekle svojim položajem muževe, rodile djecu, u pomoć pak dozivaju božice Yanyhu i Netrycyshu. Božica Yanyha je božica braka, božica zaštitnica udanih amazonskih žena koja je svoju ulogu ratnice zamijenila i podredila cilju pronalaženja supruga i životu u braku. Božica Netrycysha pak je božica majčinstva, zaštitnica majki, utjelovljuje ženski poriv za pružanje tjelesne i duhovne potpore djeci. Božicu koju dozivaju u pomoć sve Amazonke kroz cijeli svoj poziv i život u amazonskom društvu je božica Azurya. Božica Azurya je božica ljubavi i ljepote, božica koja upravlja ženskim uživanjima u ljepoti i ljubavi, te seksualnosti i senzualnosti, potiče žene i djevojke na ispunjavanje kreativnih ženskih funkcija. Starije amazonske žene u pomoć dozivaju božicu Nyktyu koja je zaštitnica starica i božica Podzemnog svijeta. Ona je utjelovljenje ženske sklonosti za pokornošću i pasivnošću, te za udovoljavanjem drugima kojima želi biti potrebna. Na Athumanunhovoj sličici vide se amazonske božanske sunčane oznake njihovih božica, a kako one doista izgledaju Athumanunh vam to prikaže nekom drugom prilikom, već jednom drugi put, onako na samo njemu svojstven način.

ponedjeljak, 07.01.2008.

Legenda o Alandiji

Dugo toplo Alandsko ljeto

Nakon dugog i toplog, odnosno vrućeg, ali ne i sparnog alandskog ljeta. S vrhova tajnovite planine Wyghen spuštaju se prve magle. Tijekom mjeseca Maglodana kada se pojavljuju i tiho šuljaju kroz šume srebrenih borova prve magle sa dalekog sjevera Alanđanima započinje godišnje doba koje oni nazivaju Dozrijevanje (a mi bi za to godišnje doba kazali jesen – po Athumanunhu). Iza trideset maglovitih dana alandskog mjeseca Maglodana, dolazi trideset vjetrovitih dana alandskog mjeseca Vjetrovnika u kojem se počinju dizati strašni sjeverni vjetrovi, a tada na red dolazi trideset dana alandskog mjeseca Snježnika, mjeseca u kojem Alanđani opet užurbano utvrđuju svoj ionako neosvojiv Zimski bedem. Vitezovi vjetra pale tajnovite vatre u krugove i danima strpljivo sjede, a noćima pozorno osluškuju zvukove koje donosi tiha tama koja se valja s dalekog Sjevera i tada na zadnji dan mjeseca Snježnika i prvog dana mjeseca Zvjezdoroda, kada Alanđanima započinje godišnje doba koje oni nazivaju Slabljenje, Vitezovi vjetra stanu izgovarati riječi neke samo njima razumljive molitve. Simpatični starci Sychythe od tih riječi razumiju samo dvije 'Shangrha i Handrha', a kako te riječi oslikavaju neku crnokosu zaštitnicu, koju ti najbolji ratnici, koje je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme ikada zapamtilo, blagim riječima mole da Mu bude blaga. Sychythe opet znaju, ali ovaj puta i osjećaju Tahazeyhu – Onu Svijetlog oka, Onu Daha svježeg jutarnjeg, pa kad ujutro tajnovite šume srebrenog bora zanjiše stara skitnica, strašni vjetar sjeverni, Akhtyalan, svojim zamahom podigne prva jata Enhu ptica koje se vinu visoko u nebo iznad plime u kojoj se rađa srebrena zora. Nerazumljive riječi molitve Vitezova vjetra: benunh gem bah nubh muth nefther mer abeb shesh medhu nub nefther, riječi Zaboravljenih (Onih koji znaju Tajnu) na trenutak postaju razumljive i Odabranima (Onima koji čuvaju tajnu).

nedjelja, 06.01.2008.

Legenda o Alandiji

Baharanunha ona koja lebdi u zraku – isparavanje vlage

Dobro, dakle, nakon što su tijekom mjeseca Kišnika bješnjele strašne proljetne oluje nad Alandijom, odnosno nakon što su pale kiše Shakazeye, tijekom mjeseca Blatnika svi su tragovi u Alandiji izbrisani, a tlo je natopljeno kišom i otopljenim snijegom, pa sadnja može početi, jer Alanđanima je došlo doba Buđenja (proljeće), a kako se tijekom mjeseca Sušnika pojavljuje snažno sunce dolazi i do isparavanja i naglog klijanja biljaka. Omamljeni neobičnim miomirisima šuma srebrenog bora Sychythe u tim jutarnjim izmaglicama vide predivne dugine boje i opet Okolnim narodima nude logično objašnjenje (Sonsyreya je opet posjetila Andraghonha i odgovor je za Sychithe jednostavan, a Okolni ga narodi takvog i prihvaćaju). Baharanunha lebdi nad Alandijom i njezin osmjeh zbunjenim Sychythama doista je tada izgledao kao najnježniji dodir ženstvenosti u tim Strašnim, Mračnim i Nezamislivim Vremenima. Sonsyreya tako postaje Baharanunha, ili Ono što nedostaje Alanđanima da bi njihova Legenda postala stvarna.

subota, 05.01.2008.

Legenda o Alandiji

Amandha Svemirska plesačica – Polarna svijetlost

Okolnim narodima nikada nije bilo jasno zašto su mudri i drevni Sychythe Sonsyreyu, u svojim tajnovitim kazivanjima, nazivali Amandha (Ona koja pleše na Nebu). U početku ni sama Sonsyreya nije razumjela što joj ti simpatični starčići pričaju, no, nakon što joj je Andraghonh napokon otkrio tajnu u pećini Alancheth, na Postelji od Sna, Sonsyrey je napokon shvatila i uzvratila mu svojom Snagom ljubavi u Čarobnim vrtovima Drymenha. No, tada pak se sve još više zakompliciralo, jer tajna Alanđana postala je još tajnovitija, Sychythe su bili uvjereni da je Amandha zapravo i Baharanunha (Ona koja lebdi Zrakom), a Okolni narodi više se nisu ni trudili shvatiti Tajnu već su se jednostavno prepustili predivnim pričama Sychytha, jer Legenda je bila živa, a Hladne su vatre bilježile teške poraze. O čemu se tu zapravo radi i što je to Athumanunh izmislio u svojoj priči, jer da bi Legenda bila živa ona mora biti na nečem stvarnom i utemeljena. Dakle, vrlo jednostavno, Athumanunh se poigrao s najobičnijom prirodnom pojavom, a to je polarna svijetlost. Gdje to zapravo počinje Athumanunhova priča? Priča počinje na opisivanju krajobraza Alandije, odnosno čiste i djevičanske prirode koja u Athumanunhovoj duši uvijek pobudi onaj snažan osjećaj beskonačnosti i velike tajne. Upravo ti divlji, netaknuti i djevičanski predjeli koje opisuje Athumanunh u Alandiji jednostavno obiluju suprotnostima koje su neki od Vas i dobro uočili. Uvijek nakon oštre i strašne zime, Bijeli snjegovi, (Athumanunh to u alandskom kalendaru naziva – slabljenje) dolaze strahovite proljetne oluje, kiše Shakazeye (Athumanunh pak to naziva – buđenje). Dobro ne idemo dalje po Alandyarnycu, ostanimo na trenutak na prva tri mjeseca alandskog kalendara (Zornik, Zimnik i Noćnik – po Athumanunhu). Dakle, nakon pojave zvijezde Hawalandha, odnosno nakon početka Nove godine Alanđana, ništa se ne događa, Zimski je bedem aktiviran i snažno je čuvan od ti najboljih i najstrašnijih ratnika koje je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme nakon potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova. Onda pak nakon tridesetog dana Zimnika i početkom prvog dana Noćnika strašni čuvari Zimskoga bedema vide Amandhu (nitko od Okolnih naroda nije se usudio priči Zimskome bedemu, no, simpatični starčići Sychythe skrivali su se i smrzavali se u mračnim šumama srebrenog bora tjerani silnom znatiželjom da vide koga to čekaju ti tajnoviti ratnici, ti strašni ledeni ratnici napadači). Dakle, Amandhu vide i prestrašeni Syhcythe, a to je predivan doživljaj koji pruža pojava polarne svijetlosti. Kada ujutro kroz vrata Kawamadhe izjaše Sonsyreya, Sychythe očarani njezinom ljepotom, promrznuti i pod dojmom polarne svijetlosti jednostavno su sami sebe uvjerili da su vidjeli baš Nju kako je plesala noćnim nebom. Dakako, polarnu svijetlost vide i ostali narodi Hygylandherha, ali sada im Sychythe nude i objašnjenje te misteriozne pojave.

petak, 04.01.2008.

Athumanunhova legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Dakle, jednom godišnje, a i više puta ako je bilo potrebito, sastajali su se kraljevi Slavnih gradova u gradu Prozirnih sjena da bi na miran način riješili nastale nesuglasice i probleme. Prije te mirne rasprave kraljevi iz Slavnih gradova pili bi iz zlatnih pehara vodu prožetu miomirisima najrjeđih cvijetova koji su tada rasli i cvali. Taj napitak bio je nazvan 'nektar Bogova' i trebao je označiti zajedničko nadahnuće svim kraljevima koji su nakon ispijanja 'nektara Bogova' utonuli u san. Ujutro bi svatko od njih ispričao svoj san. Na kraju kralj iz grada Prozirnih sjena pokušao bi donijeti zajednički zaključak s kojim bi se svi ostali tada trebali složiti. Bio je to blagoslov božanstva koji se dugo slijevao na Atlante baš poput rijeke koja je tekla iz planina prema gradu Prozirnih sjena obavijajući grad Prozirnih sjena nekakvom mističnom koprenom. No, razvojem materijalnog bogatstva napokon je dovelo do kobne reakcije. Razvojem bogatstva rasla je i razvijala se osobnost, a s osobnošću razvijala se i oholost i žeđ za vlašću. Upravo ova oholost i žeđ za vlašću najveći je zamah dobila kod četvrte podvrste Atlanta. Bila je to rasa Helakhty (Hladne vatre – po Athumanunhu) koji su bili mješanci Balanmungovaca i ostalih Atlanta. Bila je to rasa blijedo-žućkaste puti. Helakthy su svoja kraljevstva razvijali na područjima MU. Usporedno s njihovim kraljevima razvijalo se i njihovo svećenstvo, odnosno, Crni magovi koji su se počeli baviti Crnom magijom. Ta Crna magija suštinski se razlikovala od Bijele magije koju su razvili Bijeli magovi Balanmungovaca. Tako dok Bijela magija djeluje u skladu s Božanskim, Crna magija doziva u pomoć niže sile i nagone. Helakhtyski kraljevi poželjeli su gospodariti, pa su odlučili osvojiti cijeli Svijet i pokoriti sve svoje susjede. Prekršili su savez i bratski dogovor Slavnih gradova. Uveli su Žrtvu krvi i umjesto 'nektara Bogova' pili su krv ubijenih životinja. Helakhty su prekinuli božanski hijerarhiju i okrenuli je naopako. Tako su oni umjesto sa silama odozgo sklopili savez sa silama odozdo, pa je tako nastala i prva organizacija Zla na Zemlji. U toj organizaciji Zla svatko je želio uništiti onoga drugoga, svi su ratovali protiv svih, a carovale su zavist, zloća, zloba, strah i nasilje. Crni magovi ne samo da su surađivali sa štetnim silama, već su razvijali i nove opasne sile, pa su misli Crnih magova ubrzo postale i njihovi tiranini. Grade se i niču crni hramovi u kojima se obožavaju monstrumi, nemani i još uvijek živi pterodaktili koji proždiru ljude, a ljudi su prisiljavani da obožavaju i njeguju kult osobnosti tirannina. Tako Čovjek postaje tiranin, muškarac traži od slabijih (žena, starci i djeca) da mu postanu robovi i da ga obožavaju. Žena Muškarcu postaje sredstvo tjelesnog užitka, pa se strahovitom brzinom razvija seksualna mahnitost. Pojavljuje se poligamija i ljudska je vrsta spremna na degeneraciju. Bogataši u hramove stavljaju svoje likove od orihalka, zlata i bazalta (slike i kipove), pa traže od siromašnih i slabijih da ih obožavaju. Čak su se pojavili i posebni svećenici koji su provodili obrede obožavanja tih izopačenih kultova ličnosti. Svemoćni proroci, egoizam, anarhija i ostala slična zla uzimaju maha cijelom Atlantidom i Atlanti su napokon prisiljeni da se podijele na dva tabora. Oni koji su ostali vjerni staroj tradiciji okupljali su se u Slavnim gradovima oko svojih kraljeva, ali su ubrzo postali tek manjina, jer je velika većina prihvatila mračnu religiju Hladnih vatri. Rat je bio neizbježan, a Atlantida postaje pozornica strašne borbe između Crne i Bijele magije. U tom strašnom ratu Hladne vatre zauzmu grad Prozirnih sjena, pa prvobitna kultura i civilizacija Atlanta počinje nepovratno propadati. Prokletstvo Naxyrh uzdrma napokon i savez Slavnih gradova, a kult Krvi napokon potisne kult Sunca. Crna magija odnese pobjedu nad Bijelom magijom, te nastanu velike seobe naroda. Sve se ispremiješa i katastrofa napokon, nakon strašne bitke, nazvane po Athumanunhu, 'Bitka iza Tamne strane Mjeseca', započne, a iza nje uslijede još neke u određenim razmacima. Evo, to je po Athumanunhu uvod u potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova.

četvrtak, 03.01.2008.

Athumanunhova legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Dakle, u tom Višem Svijetu njegovi stanovnici Atlantu su izgledali kao zaštitnici, kao prijatelji koji mu čine dobro, pa je s vremenom Atlant poželio i da se tim dragim bićima ponekad sastane i danju. Ta Atlantu draga uzvišena bića postajala su sve više Bogovi kojima pak je Atlant počeo pripisivati mnoga dobra dijela, pa čak i neka svoja vlastita dijela. Tako je Atlant u sebi počeo osjećati tragove božanskog. Možete li sada nakratko zamisliti ono jadno i poniženo primitivno živo biće s početka Athumanunhovog pisanja? Dakle, danju Atlant danju lovi mamuta i divljeg bivola i spretni je ubojica krilatih zmajeva, noću pak postaje nevinašce i sićušna duša lutalica 'animula vagula blandula' koju moćne bujice nose u Čudesne i Tajnovite neke Druge Svjetove. Bio je to raj snova primitivnog Atlanta u doba Atlantide koji se noću opija valovima Lete i pri tomu zaboravlja proliveni dnevni znoj u krvavoj borbi za goli život. No, sve više i danju Atlant ne može zaboraviti divna noćna priviđenja, pa čak ni u najžešćim lovovima i borbama s najstrašnijim krilatim zmajevima. Eto, tako dok se u to Strašno, Nezamislivo i davno prije zaboravljeno Vrijeme miješaju San i Java, stvarnost i priviđenje, život i smrt, u duši tog Prvog čovjeka sve se počinje ispreplitati u nekom novom beskonačnom snu koji kao da nema ni početka ni kraja. Atlanta kojeg su neke dotada nevidljive sile ušuškale i uljuljale u neobičan san, sve je više udisao božansko gdje god se nalazio. Bila je to vladavina Sunčanih kraljeva koju su zapamtile mnoge mitologije od drevnih Egipćana, preko drevnih Helena, sve do Biblijskog Edena … Tako to traje milijun godina, a Atlanti su upravo ti Prvi ljudi o kojima kazuje sve mitologije drevnih naroda. Sada opet protječu godine i smjenjuju se prirodne katastrofe, kataklizme, ledena doba, egzodusi, ratovi i osvajanja sve dok se napokon ne stvori moćan Savez prosvijetljenih kraljeva koji dugo vremena opet vladaju mudro i mirno u ono doba kada se 'ja' još nije pretvorio u oholost. No, tada se pojavljuje Crna magija koja se suprotstavila Bijeloj magiji Atlantide i započinju teške i dugotrajne borbe koje prerastaju u veliki rat u kojim pobjeđuje Crna magija. Opet će Athumanunh sve to lijepo preskočiti i pokušati prikazati samo tijek i razvoj te borbe između Crne i Bijele magije. Tu zapravo započinje i Athumanunhova Omythreya – Osvit Vremena gdje se pojavljuje prva podvrsta rase Atlanta. Ta nova rasa naziva se po Athumanunhu Xsurh (Zmijski ljudi – po Athumanunhu) i razvila se na jednom rtu Lemurije. Xsurhi se nastanjuju u vlažnim i vrućim predjelima gdje obitavaju divovske životinje, u predjelima prostranih močvara i mračnih šuma. Bila je to rasa snažnih ratnika i divova koji imaju nešto tamniju put i ubrzo oni postaju strah i trepet svojim susjedima Atlantima. Xurhi bi iznenada među sobom izabrali vođe i osvojili neko područje. Zvjerski se obračunali sa starosjediocima (Atlantima), (Athumanunh ih naziva kanibalima, jer bila su to bića koja su jela ljude), a onda bi se vođe stopile s gomilom sve do ponovnog pohoda. Pamćenje Xurha bilo je izuzetno slabo, a sposobnost kombinacije nikakva, a vrlo često doživljavali bi i poraze od Atlanta. Druga podvrsta rase Atlanta bili je po Athumanunhu rasa Xawyar (Čuvari – po Athumanunhu). Bili su tamnoputi i u stalnoj zavadi sa svojim suparnicima Xsurhima. Xawyarci su bili izuzetno lukavi i neustrašivi ratnici koji su nastanili planinska područja Atlantide i ta područja uredili poput utvrda. Poštuju osobnost vođe i njeguju kult predaka. No, unatoč svojoj lukavosti Xsawyarci, baš kao i njihovi suparnici Xsurhi, nisu odigrali ključnu ulogu u propasti Atlantide. Treća i najbrojnija podvrsta rase Atlanta su po Athumanunhu rasa Balanmungh. Balanmungovci su bakrene boje puti, visokog stasa i gotovo idealne fizionomije, hrabri su poput Xurha i lukavi poput Xawyaraca i imaju izuzetno memoriju, te veliki i izražen osjećaj zahvalnosti prema svojim vođama. Svojstva koja otac prenosi na sina ubrzo su kod Balanmungovaca postala načelo patrijarhalnog života. Upravo iz redova Balanmungovaca iznjedrilo se plemenitaštvo i gospodstvo Atlanta, pa Balanmungovci ubrzo postaju baštinici mudrosti Oca rase Atlanta mudroga Anhua. Kraljevi svećenici koji dolaze iz redova Balanmungovaca upućeni su u velike tajne Atlantide, te je njihova moć snažna i dugoga vijeka. Moć Balanmungovaca izvire iz čudnovate sloge koja vlada među njima, te nevidljivoj hijerarhiji koja je svenazočna u primjeni vlasti na opću korist cijele Atlantide. Upravo Balanmungovci grade Slavne gradove koji su istodobno luke, utvrde, hramovi i središta moći. U tim Slavnim gradovima Priroda i Umjetnost kao da su se takmičile da od njih naprave prava i nezamisliva Čuda. Slavni gradovi izabrali su Glavni grad, grad Prozirnih sjena u kojem su se jednom godišnje, ili po potrebi, sastajali moćni kraljevi tih Slavnih gradova i međusobnim dogovorima rješavali možebitne nastale nesporazume. U gradu Prozirnih sjena svi Slavni gradovi potpisali su trajni Sunčev mir koji ih je obvezivao na moćan Savez koji nitko nije smio prekršiti, jer bi svi ostali krenuli u rat protiv njega. Dobro, kako su vijećali kraljevi Slavnih gradova i o četvrtoj podvrsti rase Atlanta, zapravo onoj rasi koja će i dovesti do potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova, Athumanunh će napisati sutra.

srijeda, 02.01.2008.

Athumanunhova legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Priroda u kojoj je živio Atlant razlikovala se od ove naše današnje. Zemlju je u to doba prekrivao gusti sloj oblaka (opis toga Athumanunh je pronašao u sakndinavskoj mitologiji iz priča o Nibelunzima). No, nakon prvih kataklizmi, prirodnih katastrofa i atmosferskih previranja odjednom se pojavilo Sunce. Tako je prvi drevni Atlant živio u intimnoj zajednici s bujnom i divovskom vegetacijom, te divljom faunom. Vode potoka, rijeka i jezera bile su mnogo fluidnije od ovih naših današnjih, te su daleko jače djelovale i imale veći učinak na sva tadašnja živa bića. Atlant je pijući tu praiskonsku vodu u sebe upijao i moćne sokove Zemlje i ostalog bujnog biljnog Svijeta. Vrhovima maglovitih planina tada je još uvijek odjekivala mukla tutnjava, a munje bez grmljavine Atlantu su morale ličiti na duge vatrene zmije. Prestrašen i skriven u dubokim pećinama, okružen divovskim stablima i životinjama Atlant neumorno motri i polako razaznaje sve te pojave. Napokon je Atlant shvatio da može svojim pogledom djelovati na meteore, te na oblake nabijene vatrom kako bi se rabeći iste zaštitio od napada divovskih životinja iz svoga okružja. Kasnije će upravo ova moć na Atlantidi često biti zlorabljena, sve dok napokon ne postane i sredstvo razaranja. Dakle, primitivni Atlant bio je obdaren nekom vrstom prirodne magije, a neka današnja primitivna plemena još je uvijek posjeduju. Praiskonski jezik Atlanta zapravo je bio skup onomatopeje i usklika, neposredno prizivanje prirodnih i nevidljivih sila. Posebno je taj prvi Atlant bio sposoban iz biljaka izvlačiti sokove, ili pak ubrzavati njihovo rastenje. Prve nastambe van pećina Atlant gradi upravo vješto ispreplićući lišće pod kojem se vješto skrivao. U rijetkim trenucima odmora Atlant bi se odmarao na rubu tih prašuma, ili pak na obalama velikih rijeka, a tada bi se u njegovoj duši i rađalo nekakav religiozni osjećaj. Sav uronjen u Prirodu Atlant se prisjećao Božanstava i to iskazivao u glazbenom obliku. Bili su to trenuci kada više nije bilo svakodnevne vreve i meteža, onda kada bi rikanje divljih zvijeri i kliktaji ptica prestali. Atlant je tada čuo samo jednolični žubor rijeke nad kojom se izdizala i lebdjela prozirna magla koja je više nalikovala dimu. Atlant je tada mirno i pozorno slušao zvukove Noći … I tako, zagledan u dubinu svoje duše, odjednom Atlant je začuo neki drugi glas, glas koji kao da je dolazio iz dubine rijeke, kao da se rađa u zraku, kao da dolazi iz mračnih prašuma i nadjačava sve ostale zvukove Noći. Taj ritmički glas od samo dvije note mogao je Atlantu zvučati kao Ta – O, ili Te – O, ili De – O, ili Di – O … Atlant je počeo šaputati i opetovati te note i bila je to njegova prva molitva koja je u sebi tada sadržavala sve ono što je u njemu bilo najdublje i najuzvišenije. Noć bi za Atlanta bio početak novoga života – života snova i vizija u kojima je Atlant putovao nekim drugim, nepoznatim i stranim Svjetovima. Kako tijelo Atlanta još nije bilo toliko vezano za materiju kao ovo naše današnje, on se lakše od nas danas mogao izdići u iznad fizičke sfere, zapravo u duhovni Svijet koji je opet zapravo sama srž Kozmosa. Tada bi upravo taj Svijet, poput bujice, provalio u dušu primitivnog Atlanta. U tom snu Atlantu su se javljala razna veličanstvena obličja, pa mu se tako odjednom pojavio i Anhu, Stvoritelj i Utemeljitelj rase Atlanta kojeg je primitivni Atlant vidio u obličju plemenitog i časnog starca koji u ruci drži štap. Taj starac Anhu postao je vodič Atlantu kroz slojeve gustih oblaka i magle. U tim plavetnim visinama Atlant je vidio mnoga Plamena bića uzvišenih lica, s kosama koje su buktale poput plamena, s očima dubokim poput ponora, no, nikada nije stigao do Plamene točke središta, jer Anhu mu je objasnio da otuda svi i potječemo. Anhu je Atlantu pokazao i sjaj milijuna Zvijezdi koje Atlantove oči još nisu mogle tada dokučiti. Tako je tada Atlant prvi put vidio Svijetlost budućeg Čovječanstva, vidio je Atlant tada i Mjesec kojeg su obavili crni oblaci, ali nije ni sanjao da sve to najavljuje buduće Zlo … Kada bi se Atlant ujutro probudio, prvo što je pomislio bilo je to da je živio u nekom Višem Svijetu u kojem je razgovarao s Bogovima. Te uspomene ostale su duboko urezane u svijesti Atlanta, ali on tada još uvijek nije znao spoznati granicu Sna i Jave. Dobro, bilo bi dovoljno, nastavim sutra!

utorak, 01.01.2008.

Athumanunhova legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Naxyrh je, po Athumanunhu, zapravo prokletstvo iz Vremena kada su Bogovi preuzeli obličja. Upravo ta božanska obličja (naxyrh) izazvala su kobnu reakciju. Obličja Bogova razvila su svijest osobnosti koja pak je razvila oholost i žeđ za vladanjem, pa je tako naxyrh zapravo Zlima bio Zao, a Dobrima Dobar. Malo pomalo, nexyrh će kod jednog od naroda drevne Atlantide iznjedriti loša svojstva i osobine i katastrofa je bila na pomolu. O čemu to sada Athumanunh piše i kakve to uopće veze ima s Legendom o Alandiji? Naime, upravo potonuće Atlantide i propast Slavnih gradova iznjedrili su u Athumanunhovoj Legendi, pored priča Omythreya – Osvit Vremena, te priča Shaenhutha – Zvijezda Balanmungha i treću seriju priča iz Legenda o Alandiji koja je zapravo Athumanunhov slijed događaja nakon potonuća Atlantide i propasti Slavnih gradova. Kako to zapravo izgleda na samo Athumanunhu svojstven način? Evo ovako:
U ono davno prije zaboravljeno Zlatno doba kada su Bogovi odjeveni samo u Zrak sišli među Ljude nastale su i prve drevne civilizacije Motheruranium (MU), (Matica Zemlje – po Athumanunhu), Lemuria, Hiperborea i Atlantida. Nakon milijuna godina sreće i blagostanja tih drevnih civilizacija odjednom dolaze ničim najavljeni dani izopačenosti, neobuzdanih ambicija i opće pokvarenosti tih prvih ljudi koje Athumanunh naziva Atlanti. Što se to zapravo dogodilo Atlantima koji su nakon milijun godina vjernosti svojim stečevinama i baštinama odjednom zastranili? Da bi Vam odgovorio na to pitanje Athumanunh će na trenutak odgurnuti zavjesu koja skriva daleku prošlost i zaklanja pogled. Ostavimo na trenutak sve poznate teorije o geološkim kataklizmama i krenimo od Athumanunhovog trenutka u kojem drevni Atlant prelazi iz animalnosti u ljudski dignitet. Odnosno, po Athumanunhu, trenutak kada se iz pupoljka razvija cvijet ljudske više sposobnosti, odnosno, razvoj njegovog 'Ja'. Dakle, po Athumanunhu, Atlant je u tim davnim danima, na samom svojem početku tjelesnom konstitucijom sličniji životinji nego današnjem čovjeku. Atlant tada još ne zna za analizu, sintezu i nema sposobnost prosuđivanja. Jednostavno rečeno Athumanunhovim riječima to je jadno i poniženo primitivno živo biće, ali posjeduje neka duševna svojstva koja je današnji čovjek u potpunosti i zauvijek izgubio. Naime, Atlant zna gledati svojim duhovnim očima kako na javi tako i u snu, a čula su mu izuzetno izoštrena, pamćenje nevjerojatno snažno, a volja nezamislivo impulzivna. Atlant djeluje baš kao magnet na sva druga živa bića, pa čak i na elemente koji ga okružuju u njegovim obitavalištima. Taj, naočigled primitivni, prvi drevni Atlant, koji barata sa strijelom koja ima kameni šiljak, ima elastično tijelo, mnogo je spretniji i okretniji od današnjeg čovjeka, a nadasve lakše se prilagođava novonastalim uvjetima i situacijama. Oko mu je blistavo i vid krajnje izoštren kojim prodire kroz koru biljaka i vidi u dušu životinje, a uho i sluh omogućavaju mu da čuje kako trava raste i kako gaze mravi … po Athumanunhu. Čelo mu je nisko, profil sličniji konjskom nego ljudskom (taj profil Athumanunh je zapazio i na misterioznim skulpturama hramova drevnih Inka, Maya, Asteca … Spoznaja i saznanje Atlanta lebde negdje iznad njega, pa on u sjećanje i svijest može dozvati i najsitnije slike, a pri tomu prošlost se pretvara u sadašnjost. Dakle, Atlant uopće, ili pak samo djelomično, razlikuje prošlost od sadašnjosti, jer Atlant živi samo u sadašnjosti. Temeljem toga njegovo 'Ja' moralo je biti mutno i neodređeno, a o sebi samome govori kao o trećoj osobi ( Athumanunh se ponekad u svojim pisanjima ponaša namjerno poput Atlanta, pa napiše za sebe u trećem licu jednine npr. Athumanunh je pronašao, spoznao i zapisao, umjesto pronašao sam, spoznao sam, napisao sam …) Naime, kada je Atlant počeo za sebe govoriti 'Ja' on je sve ponekad znao pomiješati sa svojom obitelji, plemenom, pa čak i precima. Atlant je jednostavno živio kompletno uronjen u Prirodu, ali je imao i intenzivan Unutarnji vlastiti život. Njegovo instinktivno 'Ja' djeluje na okolinu koja ga okružuje, jer Atlant percepcijom projicira snažno, poput munje, svoju volju na tu istu okolinu. Dobro, nastavim sutra!

<	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...