Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

utorak, 31.05.2005.

Egipatske kozmogonije

Mitovi o postanku

U doba Starog kraljevstva drevnog Egipta razvila su se tri najznačajnija mitološka (vjerska) središta: Heliopol (Iunu), Hermopol (Chemenu) i Memfis (Menefer). Ova tri najvažnija kultna središta razvila su svoj kult koji je bio posvećen vlastitom bogu, a svećenstvo se međusobno nadmetalo da u sklopu mitologije dokaže da je upravo njihov bog i njemu pridružena skupina božanstava počeli stvarati Svijet, ili kako su drevni Egipćani zapisali – onda kada je bog po prvi put odigrao konačnu i stvaralačku ulogu nakon čega je nastupilo zlatno doba tijekom kojeg su ljudi dobili zakone, moralne odredbe i institucije. Tako u to doba nastaje Heliopolska kozmogonija u kojoj 'božanska eneada' na čelu s Atumom, izvornim bogom Heliopola. U Hermopolu se pojavljuje kozmogonija u kojoj 'božanska oktoada' na čelu s bogom Nunom uobličuje prvobitnu vodenu masu iz koje se pojavljuje život. Kozmogonija Memfisa pak ima svog izvornog boga Ptaha koji je zapravo otac Atuma. No, dobro, tijekom slijedećih nekoliko postova Athumanunh će pokušati sve to objasniti i Vama onako kako on to zna – na sebi svojstven način, a koji bi trebao pomoći onima koji su zbunjeni pokušali katalogizirati brojna egipatska božanstva koja Vam Athumanunh, ovdje na blogu, nabraja, opisuje i utjelovljuje na trenutak u ljudskom, pa onda u biljnom, pa opet u životinjskom, ili na kraju u nekom od složenih i nezamislivih mitoloških oblika.

ponedjeljak, 30.05.2005.

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Maat – božica zakona, reda i istine

Simbol božice Maat je nojevo pero privezano trakom za njezinu glavu. Često je prikazana i kao žena za čije ruke su pričvršćena krila. Povezanost Maat s nojevim perom do danas nije objašnjeno, ali srećom značenje drevne egipatske riječi maat poznato je i znači – ono što je ravno, a najvjerojatnije je označavala ravnalo, a kasnije se ta riječ koristi za označavanje pravila i zakona. Drevni Egipćani riječ maat rabe u njezinom moralnom i fizičkom smislu, pa tako ona označava pravdu, istinu, ispravnost, pouzdanost, red, zakon… Božica Maat je prema tome personifikacija moralnog i fizičkog zakona, reda i istine, a kako pak nju zamišlja Athumanunh u svojim poimanjima vidi se na desnoj polovici sličice, dok je lijeva polovica te iste slike namijenjena prikazu drevnih Egipćana.

nedjelja, 29.05.2005.

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Neftida – božica gospodarica božanske kuće

Neftida, (Nebt-het) ili Neftis, sestra je Ozirisa, Izide i Seta koji joj je bio i suprug. Njezino ime označava gospodaricu kuće i to se vjerojatno odnosi na neki dio Neba, ili možda status u nekom drevnom dvoru ili božanskoj obitelji pradavnog Egipta. Iako je bila Setova žena, potajno je voljela Ozirisa, ali je i potpuno odana svojoj sestri Izidi kojoj je nesebično pomagala kod traženja Ozirisovog tijela, makar je tijekom te pomoći pretrpjela Setov bijes. Neftida je personifikacija tame i svega što prati tamu, njezini božanski atributi imaju više pasivni, nego aktivni karakter. Neftida je u svim pogledima potpuna suprotnost svoje sestre Izide. Njezinim likom na svojim drevnim prikazima drevni su Egipćani predstavljali smrt, propadanje i nepokretnost (pasivnost). Izida i Neftida uvijek su na tim drevnim prikazima prikazivane zajedno, te kao takve simboliziraju 'ono što je' i 'ono što će biti' – rođenje i smrt. Neftidine osobine prilično su nedefinirane, ali sigurno je bila simbol smrti iz koje će se izdići novi život. Athumanunhovo poimanje te 'nesretne' božice vidi se na desnoj strani sličice.

subota, 28.05.2005.

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Geb i Nut – božanski ljubavnici

Geb je bio bog Zemlje, pa su drevni Egipćani vjerovali da je zemlja tijelo Gebovo i ponekad bi zemlju u svojim zapisima nazivali 'obitavalište Geba'. Obično bi u svojim slikovnim prikazima drevni Egipćani Geba prikazali kako leži oslonjen na lakat, s povijenim nogama u koljenu, što pak je trebalo predstavljati planine na zemlji. Nut je pratilja boga Geba i majka je prvih božanstava Ozirisa, Seta, Izide i Neftide, a na prikazima drevnih Egipćana ona je povijena iznad Geba i predstavlja Nebo na kojem umiru i rađaju se Sunce i Mjesec, a ponekad je i zovu 'velikom majkom koja je rodila bogove.' O ljubavi Geba i Nut Athumanunh Vam je već prije pisao, a na sličici se opet vidi njegovo poimanje i zamišljanje te neraskidive i žarke ljubavne veze, koju on opet prikazuje na sebi svojstven način (dvoje u ljubavnom zagrljaju). Na drugoj polovici sličice prikazani su Geb i Nut na manje poznati način drevnih Egipćana (najpoznatiji slikovni prikaz je onaj gdje Geb leži, a iznad njega povijena je Nut).

petak, 27.05.2005.

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Izida – božica majka

Drevno ime božice Izide zapravo je Ast, a to je drevna egipatska riječ koja označava vladarsko prijestolje. Izida je jedna od drevnih egipatskih božica koja se najviše spominje u zapisima i pojavljuje u prikazima, a i jedna je od božica koja se nalazi u Velikom pautu Heliopola. Preuzima značajne osobine mnogih drugih egipatskih božica i vrlo je moćna na polju magije. Majka je Horusa mlađeg, kasnijeg zemaljskog božanstva, pravedna je, milostiva i dobrodušna, te je do kraja odana i vjerna svojem suprugu Ozirisu, pa čak i nakon njegove smrti. Jedina je od svih drugih egipatskih božanstava koja zna tajno ime Raovo, a i jedino na njezinu zamolbu stala je 'barka od milijun godina'. Drevni Egipćani rođenje, rast, razvoj i aktivnost simbolizirali su Izidinim likom i ona je za njih zapravo budućnost (ono što tek treba biti – rođenje). Na kraju Athumanunh Vam mora priznati da je i on sam preferira i nekako mu je najvažnija među inim predivnim božicama koje se pojavljuju u njegovim poimanjima o drevnim božicama Egipta. Athumanunh voli o Izidi ponekad zapisati i ovako:
- 'Athumanunhova najljepša', a kako ona izgleda i kako je zamišlja vidi se na lijevoj polovici sličice, dok je desni dio drevni egipatski prikaz.

četvrtak, 26.05.2005.

Kineska mitologija

Kozmičko jaje

U početku Vremena postojao je samo kaos, a taj kaos bio je oblikovan poput kokošjeg jajeta. Unutar jajeta nalazili su se Yin i Yang, a to su dvije suprotstavljene sile od kojih je načinjen cijeli Svemir. Yin i Yang su tama i svijetlo, žensko i muško, hladno i toplo, vlažno i suho. Onda pak jednoga dana, te dvije suprotstavljene sile, a koje su se nalazile unutar jajeta, raskinuše ljusku jajeta. Teži elementi potonu da bi stvorili Zemlju, a lakši plutahu da bi stvorili Nebo. Između Neba i Zemlje pojavi se prvo živo biće, a bijaše to P'an-ku. Svakoga bi se dana tijekom osamnaest tisuća godina Zemlja i Nebo odmicali malo-pomalo, a P'an-ku svakoga dana naraste baš toliko koliko su se Zemlja i Nebo odmakli, pa je on neprekidno ispunjavao prostor između Neba i Zemlje. P'an-ku – ovo tijelo bilo je obraslo gustim krznom, imao je dva roga koja su mu stršila iz čela, a imao je i dva zuba derača koja su mu rasla iz gornje vilice. Kad je P'an-ku bio sretan i dobro raspoložen, vrijeme je bilo lijepo, a kada bi se P'an-ku uznemirio i bio oneraspoložen, ili se razljutio, bjesnila bi oluja i padala kiša. U P'an-ku – ovoj pratnji nalaze se četiri nadnaravne životinje koje su za drevne Kineze predstavljale vrlo značajne i smislene simbole. Bili su to: zmaj – poglavar svih ljuskastih stvorenja, kornjača – glavarica stvorenja s oklopom i školjkom, feniks – najljepše stvorenje među pernatim stvorovima i jednorog – predvodnik svih stvorova koji imaju krzno. O uzvišenom P'an-ku – uu kazuju priče da je iscrpljen mukotrpnim razdvajanjem Neba i Zemlje, umro još u doba kada se Svijet tek oblikovao. Njegovo tijelo raspalo se u više komada. Tako je od glave nastala planina Sjevera, od trbuha planina Sredine, lijeva ruka planina Istoka, a desna ruka planina Zapada, noge pak planine Juga. Od očiju P'an-ku – uovih nastali su Sunce i Mjesec, od mesa Zemlja, od kose drveće i biljke, a od suza i znoja rijeke i jezera. Dah P'an-ku – a postao je vjetar, a glas grom i munja. Od buha P'an-ku – ovih nastalo je čovječanstvo. No, prije nego je umro P'an-ku je uz svesrdnu pomoć zmaja, kornjače, feniksa i jednoroga svojim čekićem i dlijetom oblikovao Svijet, a u najranijem dobu čovječanstva vladao je nad svim ljudima i živim stvorovima. Sa svojeg visokog prijestolja podučavao je P'an-ku ljude svakodnevno o Suncu, Mjesecu, Zvijezdama, te o morima koja su bila ispod njih. Ljudstvo koje ga je slušalo ćutjelo se bodro i radosno, a kad im je P'an-ku prenio sva potrebita znanja, tada je umro, ili je možda zauvijek nestao tako da ga nitko više nikada vidio nije.

srijeda, 25.05.2005.

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Bastet – božica ljubavi i plodnosti

Dok je Sekment predstavljala čistu razornu snagu i uništenje, njezina sestra Bastet zračila je ljubavlju i toplinom. No, ni na trenutak ne smije se njezin zanosan i bajan božanski izgled smatrati bezopasnim. Iako je Bastet božica ljubavi i plodnosti kod drevnih Egipćana, ona ipak u svojoj božanskoj ulozi obnaša i jednu od opasnijih zadaća. Naime, Bastet ispunjena toplinom Sunca, svake je noći spašavala boga Raa od strašne zmije, Apopa (Apofisa), koja je vrebala u zasjedi tijekom noćnih sati kada je Ra ranjiv i bespomoćan. Na kraju Athumanunh Vam opet samo na sebi svojstven način prikazuje njegovo poimanje izgleda božice Bastet. Na lijevoj je strani sličice Athumanunhova Bastet, a na desnoj njezin prikaz na slikama drevnih Egipćana.

ponedjeljak, 23.05.2005.

Athumanunhova poimanja drevnih božica

Sekment – razarajuća božica

Sekment (Sekhet) ima ulogu braniteljice božanskog poretka, s velikim strahom spominje se ona kao 'moćna' i 'grozna' božica rata i borbe, te kao 'uništavateljica Raovih neprijatelja'. Drevni su Egipćani smatrali da je upravo ona Raovo oko, jer ona predstavlja razornu sunčevu silu koja pali. Kao zmija ureus smještena na Raovo čelo štiti glavu boga sunca i riga vatru na njegove neprijatelje. Simbol joj je lavica, čiju glavu ima na prikazima drevnih Egipćana. Na lijevoj strani sličice vidite 'strašnu' božicu Sekment kako je zamišlja Athumanunh, dok je na desnoj polovici iste sličice ona prikazana onako kako su je opisivali drevni Egipćani u svojoj mitologiji.

nedjelja, 22.05.2005.

Egipatska mitologija

Prepoznati Hapia – boga rijeke Nil

Bog životvorne rijeke Nil – Hapi, uvijek je prikazivan u obliku čovjeka (muškarca), ali grudi su mu ženske i ima trbuh trudnice. Time je on prikazan kao simbol snage oplodnje i prehranjivanja cijelog Egipta. U Gornjem Egiptu bog Hapi naziva se Hapi Reset, a u Donjem Egiptu Hapi Meht. Isto tako lako ga je prepoznati u Gornjem Egiptu po kruni od lotosovog cvijeta, a u Donjem Egiptu on ima krunu od papirusovog cvijeta. Ako je Hapi prikazan kao jedinstveni lik boga, onda on u ruci drži obije biljke ili dvije vaze iz kojih proljeva vodu.

petak, 20.05.2005.

Grčka mitologija

Orfej i Euridika

Orfej je sin muze Kaliope, prve od devet muza kćeri Zeusovih. Orfej je bio najdarovitiji glazbenik koji je ikada živio na svijetu. Kad bi Orfej zasvirao na svojoj liri, ptice bi slijetale s grana na tlo i pozorno slušale, a divlje bi zvijeri postajale krotke i umiljate. Drveće bi se povijalo kako bi moglo slušati Orfejeve svirke i pjesme koje je nosio vjetar. Liru mu je poklonio sam bog Apolon za kojeg se smatralo da je Orfejev otac. Orfej se oženio Euridikom, a kako je ona doista bila prava ljepotica, privukla je pozornost zlog čovjeka po imenu Aristej. Kad je Euridika odbila ljubavne ponude Aristeja, ovaj se uvrijedio i stane je proganjati. Bježeći pred njim bosonoga Euridika nagazila je na zmiju koja ju je ugrizla, te je Euridika umrla. Orfej je bio izvan sebe od tuge. Bez razmišljanja dohvatio je svoju liru i uputio se u podzemni Svijet s odlučnom namjerom da svoju voljenu vrati u Svijet živih. Tužni jecaji pjesme Orfejove toliko su očarali Harona, prijevoznika mrtvih duša, da je on pristao živog čovjeka prevesti preko strašne rijeke Stiksa. Orfejeva uspavanka uspavala je i strašnog čuvara ulaza u podzemlje, troglavog psa Kerbera, a umilni zvuci Orfejove lire ublažili su patnje prokletih duša. Orfej je hrabro stupio pred prijestolje strašnog vladara podzemlja, samog boga Hada kojemu je na desno sjedila Persefona. Had je bio strašno ozlojeđen zato što se u njegovom kraljevstvu pojavio živ čovjek, ali duševna patnja koja je strujila iz Orfejeve lire dojmila se i samog Hada, pa je on zaplakao željeznim suzama. Persefona je po prvi put uljudno preklinjala Hada neka usliša Orfejevu zamolbu. Na kraju had ispuni Orfejevu želju, ali pod jednim uvjetom: - Orfej ne smije pogledati Euridiku sve dok je ne obasja svjetlost Sunca. Orfej je sretan pjevao i vodio Euridiku natrag na površinu i cijelim putem nije se ni jedanput okrenuo. Onda kada ga je obasjala sunčeva svjetlost, on ne izdrži već se okrene želeći se uvjeriti prati li ga doista Euridika. Na trenutak Orfej je ponovno ugledao svoju ljubav blizu samog izlaza iz mračnog ponora, gotovo posve vraćenu u život. Kad je Orfejev pogled pao na Euridiku, ona iznenada izblijedi i pretvori se u tananu sjenu, a njezin posljednji jecaj ljubavi i boli nije bio ništa čujniji od šapta u ledenoj struji zraka koji je izbijao iz podzemlja. Orfej je tada svoju ljubav izgubio zauvijek, te ga obuzme silno razočaranje. Ogorčen bježao je od svega što bi ga podsjećalo na Euridiku, pa je redom odbijao ljubav žena koje su mu pokazivale svoju naklonost. Tako je skupina bijesnih i razuzdanih žena koje je Orfej odbacio, a sebe su nazivale menadama, napala, ubila i rastrgala Orfeja. Glavu Orfejevu bacile su u rijeku Hebar, a ona je plutajući vodom bez prestanka pjevala o Euridiki. Devet muza plačući skupilo je sve rastrgane dijelove Orfejeva tijela i sahrane ih u podnožju planine Olimpa. Tako se još i danas priča da u podnožju Olimpa slavuji pjevaju najljepše, kao nigdje drugdje u svijetu. Menadama koje su tako okrutno ubile Orfeja bogovi su se osobno i strašno osvetili. Dok su još plesale u slavljeničkom plesu, one odjednom osjete da im se tabani pretvaraju u korijenje i propadaju u zemlju, sve dok se menade nisu redom pretvorile u nijemo drveće.

četvrtak, 19.05.2005.

Mitologija naroda Sjeverne Amerike

Stvoritelj Zemlje i Kojot – bog obmane i nevolje

U mitologiji američkog naroda Maidu, čija je postojbina Kalifornija, kojot je lukavi i pogubni bog obmane i nevolje, bolesti i jada, a ponekad i smrti. Evo jedne priče iz mitologije Maidu naroda. Kada je Svijet još bio prekriven vodom, bog Stvoritelj Zemlje plutao je njezinom površinom, a pratio ga je prerijski vuk – kojot. Stvoritelj i Kojot bijaše prvi poglavice Maidu naroda. Stvoritelj odluči pjesmom dozvati Svijet u postojanje, pa je zapjevao: 'Neka Svijet bude dobar!' Kojot je tiho došapnuo: 'Neka ne bude!' Svakoj dobroj stvari koju je Stvoritelj pozvao u postojanje, Kojot je pozvao lošu. Tako pošto je Stvoritelj stvorio ljude i kazao: 'Kada umru neka se ponovno vrate u život!' Kojot je dodao: 'Zašto? Kada umru neka zauvijek ostanu mrtvi!' No, ubrzo se dogodi nešto na što Kojot nije predvidio. Naime, Stvoritelj je stvorio trstiku i šaš uz rijeku, a Kojot je stvorio zmije. Kojot je imao sina, dobrog i mirnog dječaka kojeg je silno volio. Jednog dana kada je Kojotov sin otišao na rijeku da zagrabi vodu, ugrizle su ga zmije, pa je dječak ubrzo umro. Kojot je bolno jauknuo: 'Što li sam to učinio? Povlačim sve što sam rekao!' Ponizno i usrdno je molio Stvoritelja da učini da dječak ponovno oživi, ali Stvoritelj je bio nemoćan, jer Kojotovo prokletstvo bilo je jače. Ljut i razočaran Kojot stane lutati Svijetom i činiti štetu i nevolju gdje god bi se pojavio. Stvoritelj se sada razljuti na Kojota, pa ovako zapovjedi ljudima: 'Ako negdje vidite Kojota slobodno ga ubijte, jer ja sam želio da Svijet bude dobar, ali on me je prevario!' Doskora ljudi okruže i natjeraju Kojota na jedan otok. Ljudi postave straže i zaprijete Kojotu: 'Ostani tu i crkni od gladi!' No, Kojot se pretvori u maglu i izmakne stražama ljudskim, te se dokopa čvrstog tla, a potom počne tako strašno zavijati da se ljudima naprosto kosa na glavi dizala. Dugo su ljudi pokušavali ubiti Kojota, ali nikako u tome nisu uspijevali, pa se oni ponovno obrate Stvoritelju za pomoć. Stvoritelj im poruči: 'Svi se ukrcajte u kanue, a ja ću na Zemlju poslati potop!' U posljednjem trenutku Kojot skoči u posljednji kanu prerušen i spasi se od potopa, a kad je Stvoritelj to vidio on odustane govoreći: 'Brate, odviše si lukav i moćan i ja te ne mogu ubiti. Ti si pobijedio!' Tako još i danas u tamnim noćima čuje se zavijanje Kojota, a njegova pojava izaziva nevolje gdje god se pojavi.

srijeda, 18.05.2005.

Hetitska mitologija

Telpin – hetitski bog poljodjelstva

Drevni narod Hetiti, iz čije mitologije je ova priča, utemeljili su veliko i moćno carstvo u Anatoliji (današnja Turska) oko 1590. pr. K. Njihovo carstvo propalo je oko 1200. pr. K., ali su njihova pojedina civilizacijska dostignuća preživjela i njihove se ruševine danas nalaze na području Sirije. Idemo onda na obećanu Vam priču iz hetitske mitologije. Telpin, bog poljodjelstva silno se rasrdio na cijeli Svijet, a da nitko nije znao pravi razlog njegove srdžbe. Telpina je obuzela tolika srdžba i gnjev da je u njoj obuo lijevu čizmu na desnu nogu, a desnu čizmu na lijevu nogu. Kad je Telpin nestao, Svijet obavi magla, drva na ognjištu nisu htjela gorjeti, a bogovi više nisu mogli čuti molitve ljudi. No, istodobno i bogovi i ljudi počeše gladovati, jer ništa nije uspijevalo niknuti što bi posijano. Bog podneblja otac Telpinov silno se zabrinuo. Hannahanna, božica majka, preklinjala je svojeg supruga da joj pronađe sina Telpina prije nego što sve živo na Svijetu zadesi propast. Bog podneblja pošalje svog orla da mu potraži sina, ali orao ga nije mogao pronaći, a onda majka Telpinova predloži suprugu svom da pošalju njezinu pčelu miljenicu da ona potraži Telpina. Bog podneblja nezainteresirano odmahne rukom i odbije riječima suprugu: 'Ne budi smiješna, pčela je premalena i beskorisna!' No, Hannahanna ne posluša boga podneblja, pa ipak otposla pčelu u potragu za Telpinom. Pčela je dugo tražila Telpina po cijelom Svijetu, sve dok ga nije pronašla kako spava u pustom i negostoljubivom kraju. Po Hannahanninoj zapovijedi pčela ubode Telpina u obije ruke i noge, te namaže njegove oči svojim voskom. Hannahanna se nadala da će to Telpina privesti razumu, ali njega je to sve još više rasrdilo. Poradi Telpinova još većeg gnjeva nabujaše sve rijeke brzice koje odnesu kuće, ljude i stoku. Onda se Hannahanna sjeti za božicu čarolija i liječenja, prelijepu Kamrusepas. Kamrusepas na obroncima najviših planina pripravi dvanaest ovnova za žrtvu koja će ublažiti Telpinovu srdžbu. Nakon toga Kamrusepas se obrati vrataru podzemnog svijeta, te zatraži od njega da otvori sedmora vrata i sedam tajnih zavora. Potom napuni mjedene kotlove Telpinovim gnjevom, pakošću njegovom i njegovom srdžbom. Zabrani im zauvijek i ne dopusti im da se ikad vrate. Vratar podzemnog svijeta posluša lijepu božicu Kamrusepas i zauvijek kotlove zaključa iza sedmero vrata i sedam zavora. Nakon toga, uz silan prasak groma i svu silu munji, Telpin se vrati, jašući na leđima orla boga podneblja. Ljudi Telpinu podignu visoki stup na kojem je visjela koža ovna, te u podnožju tog stupa poslože žrtvene darove žita, vina i goveđeg mesa. Sve te žrtvene ponude udobrovolje Telpina, a on ljude ponovno nagradi rastom, obiljem, dugim životom i rađanjem djece. Telpinova srdžba zauvijek tako isčezne.

utorak, 17.05.2005.

slika No 15

ponedjeljak, 16.05.2005.

Kumush – starac od svetih predaka

Starac Kumush – bog stvoritelj plemena Modoc, stvorio je Svijet posijavši kosti svetih predaka diljem zemlje, zapovjedio je planinama, brdima, rijekama brzicama da se za to sjeme svetih predaka brinu do vječnosti. Kumush nikada ne može umrijeti, ništa ga ne može ubiti, jer njega štiti blještavi kolut koji nosi na svojim leđima i koji ga uvijek iznova vraća u život. On sada živi na Nebu, ali nekoć je živio ovdje, s nama na zemlji. Mit je to o stvaranju svijeta malobrojnog plemena Modoc koje još i danas živi na granici Kalifornije i Oregona kamo je prognano iz svoje rodne postojbine 1864. godine. Nezadovoljni tim nepravednim progonstvom, 60-tak mladića – ratnika plemena Modoc 'iskopalo je ratnu sjekiru' i godinu dana odolijevali su napadu tisućama redovnih vojnika vojske SAD, ispunjavajući tako davno prije izrečeno Kumushevo proročanstvo. Proročanstvo je zapamtila mitologija tog malobrojnog, ali izuzetno ponosnog i hrabrog naroda, a ide ovako: 'Jednog dana Kumush napusti svoju kolibu i pođe u skitnju sve do ruba Svijeta. Kad se vratio s njem je bila i njegova kćer. Nitko ne zna odakle je ona došla, a Kumush je izbivao tako dugo da, kad se vratio, svi koji su ga poznavali bili odavno mrtvi. Sašije tako Kumush kćeri svojoj deset krasnih haljina, po jednu za svaku njezinu dob života. Deseta po redu bila je pogrebna odjeća koja je bila ljepša od svih drugih, sašivena od jelenje kože ukrašena sjajnim školjkama. Nekoliko dana prije nego što će postati žena, djevojka uđe u Kumushevu kolibu gdje je dugo plesala, sve dok umorna nije zaspala. Djevojka je usnula san da će uskoro umrijeti, pa kad se probudila zatražila je od oca onu desetu pogrebnu haljinu. Kumush joj ponudi sve ostale u zamjenu, ali ona odbije. Obuće desetu haljinu i umre. Njezin duh krene putem prema Zapadu, a Kumush stane pratiti njezin duh u ponore Kuće mrtvih. Kuća mrtvih bila je prepuna duhova kojih je bilo više nego svih Zvijezdi na Nebu, više nego svih vlasi kose na glavi ljudi, više od svih daka na krznima životinja. Dugo je Kumush plesao s duhovima u Kući mrtvih sve dok se napokon nije zavolio toga i odlučio se vratiti, te Svijet napućiti ljudima. Sa sobom je ponio punu košaru kostiju svetih predaka. Velike su probleme kosti stvarale Kumushu i pokušavale ga na sve moguće načine spriječiti da se vrati na sunčevu svijetlost. Dva puta je Kumush rasuo kosti sve dok im ljutit ne zapovijedi – Mirujte! Život je dobar! – Dok je Kumush napokon došao na danju svijetlost on stane saditi kosti. Niknulo je prvo, drugo, treće pleme, a posljednje je niknulo pleme Modoc. Kumush odabere to malobrojno pleme za svoj narod odabranih pa im ovako prozbori – Vi ćete biti malobrojni, a vaših će neprijatelja biti sva sila, no, vi ćete biti najhrabriji od svih plemena koja zasadih! – Kumush tada zauvijek napusti svoje pleme i ode Sunčanom stazom u Nebesa gdje sagradi kolibu u kojoj živi još i danas, a starci Modoca u toplim ljetnim večerima još i danas pričaju predivne mitove o hrabrosti Modoc ratnika i moćima kojima Kumush može oživjeti svaku stvar na Zemlji.'

nedjelja, 15.05.2005.

Perzefona – Demetrina kćer

Perzefona je bila kćer Demetre – božice žitnih polja iz grčke mitologije. U rimskoj mitologiji Demetra se naziva Ceres, a funkcija joj je ista. Perzefona se u početku zvala Kora, što je značilo djevojka, ali potom je promijenila ime u Perzefonu jer je postala kraljica mitskog podzemnog Svijeta. Mitologija priča da svaki puta kad bi Perzefona podrezala svoju bujnu kosu netko bi morao umrijeti. Evo kako je to bilo u mitologiji zapisano. Jednoga prelijepog sunčanog dana Kora je brala cvijeće na prekrasnoj cvjetnoj livadi, kad se iznenada zemlja otvorila i iz ponora, na svojim kolima koja su vukla četiri ždrijepca crna poput noći, izvezao se moćni bog Had – vladar podzemnog svijeta mrtvih. Naime, Had je dugo i potajno ljubio lijepu Koru, svakodnevno sanjareći u svom moćnom i mračnom carstvu o Korinoj blistavoj ljepoti. Had je u trenutku svladao iznenađenu Koru i posjeo je u svoja velika kola, te nestao s njom u ponoru podzemlja. Njezini krici još su odjekivali zrakom iznad ponora, ali Kore više nije bilo. Demetra, majka nesretne Kore, čula je kćerine krike, te ona odjene žalobno ruho, upali dvije baklje na gori Etni, pa svaku noseći u jednoj ruci stane lutati Svijetom u potrazi za svojom kćerkom. Devet je dana i devet noći bez jela i pila Demetra uzaludno dozivala svoju kćer, no odgovora nije bilo. Shrvana bolom Demetra ode Heliju – bogu Sunca koji je sve vidio i sve znao. Kad je od Helija dobila odgovor da je Kora sada Perzefona, nevjesta Hadova, kriknula je neutješnim krikom. Nakon što se pribrala Demetra se odluči na strašnu osvetu koja će pogoditi ljude, ali i bogove. Demetra zabrani cvijeću da cvijeta, te svim ostalim biljkama da klijaju i rastu. Svijet se doskora pretvorio u beživotnu pustinju. Nestalo je hrane za životinje, ljude, ali i bogove. Svi bogovi stanu preklinjati Demetru neka ublaži svoj gnjev, ali ih je ona redom odbijala. Napokon, Zeus pozove Hada na Olimp i zapovijedi mu da ako djevojka još nije jela hranu mrtvih neka se je odrekne i vrati je majci. Had je morao priznati Zeusu da je Perzefona pojela samo šest sjemenki mogranja koje joj je dao vrtlar Askalaf. Had se pokori djelomično Zeusovoj zapovjedi. Tako je Perzefona s Hadom provodila samo šest mjeseci (za svaku sjemenku po jedan mjesec), a šest je mjeseci provodila s majkom Demetrom. No, Demetra se također djelomično pokorila Hadovom zahtjevu, pa u onih šest mjeseci kad je Perzefona s njom (tri mjeseca proljeća i tri mjeseca ljeta) biljke cvatu, klijaju i bujaju, a onih drugih šest (tri jesenska i tri zimska mjeseca) biljke umiru i na Zemlji vlada pustoš. Evo, tako po mitološkim zapisima dobismo mi četiri godišnja doba.

subota, 14.05.2005.

Drevna australaska mitologija

Vječni preci Ungambikuli – mit o postanku australskih urođenika Aranda

Athumanunh će Vam ispričati priču o Vremenu snova koja potječe od australskog starosjedilačkog naroda Aranda koji žive u središnjoj Australiji. Narod Aranda zna brojne mitove koje usmenim predanjem prenose na svoje mlađe naraštaje. U tim mitovima oni pojašnjavaju kako je oblikovano naličje Zemlje, pojašnjavaju značajke postojanosti raznih biljnih i životinjskih vrsti, a jedan od tih mitova je i 'Alcherha' – Vrijeme snova. Mit o svojim vječnim precima narod Aranda tijekom svetog obreda proživljava kao stvarni događaj, a sve se događa nedaleko Ayersove stijene (Ulur), velika kamena gromada u središnjoj Australiji, gdje narod Aranda svetkuje već više od 20 000 godina. Idemo onda na priču o vječnim precima – Ungambikuli.
…- U početku Zemlja bijaše pusta ravnica, nije bilo ni života, ni smrti, čak ni Sunce, Mjesec, a ni Zvijezde nisu postojali na Nebu, već su spavali tamo gdje su spavali i vječni preci Ungambikuli. Napokon, vječnim precima dosadi ta tišina i neaktivnost, pa se oni probude iz vječnosti i stanu lutati površinom Zemlje. Nekada su vječni preci uzeli obličje raznih životinja (klokani, emu ptice ili pak gušteri…), nekada su uzimali obličje biljaka sve dok im se ne dopadne ljudski oblik. I dok su prva dva živa bića tako i dalje lutala Svijetom oni pronađu ljude napola stvorene, u bezživotnim zavežljajima, razbacani na sve strane okolo pojilišta i slanih jezera. Tako su ti prvi ljudi bili bezoblični, bez udova i tijela. Ungambikuli pak ih odluče dovršiti, te stanu te bezoblične zavežljaje rezbariti svojim oštrim kamenim noževima. Malo pomalo ljudski bezoblični zavežljaji počinjali su dobivati ruke, šake, noge, prste i glave, sve dok na kraju nisu postala onakva kakva su i danas ljudska bića. Na kraju Arande zaključuju da je svaki muškarac i svaka žena preoblikovano biće koje je nekoć bilo, ili biljka, ili životinja. Kad su svoj posao Ungambikuli dovršili, oni su se umorni, ali zadovoljni vratili u svoj vječiti san, u svoje Vrijeme snova. No, dok su neki od njih otišli u svoje podzemne nastambe drugi su se pretvorili u drveća, pojilišta, stijene… Tako dok danas prolaze Arande već davno prije utrtim stazama Ungambikula oni se prisjećaju Vremena snova koje se ne nalazi u dalekoj prošlosti, jer za Arande Vrijeme snova je Sada, a mjere ga između jednog i drugog otkucaja srca i ono se može vratiti bilo kada i biti bilo gdje … -

petak, 13.05.2005.

Legenda o Alandiji

... Bilo je to strašno i nezamislivo doba, doba u kojem su se moćna kraljevstva i slavni gradovi prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno… Da, u tom strašnom i nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila među svim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Legenda je pričala o nastanku tajnovite i misteriozne zemlje Alandije, zemlje u surovom klimatskom okružju. Priče o zemlji koje su bile prekrivene tajanstvenim velom od prvog su trenutka izazivale znatiželju, raspirivale maštu, a nerijetko u trenucima uzbuđenja Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode izazivale su pak nove misteriozne priče koje su bile začinjene strahom i nepoznatim, nečim tajnovitim i misterioznim. Za one koji bi prešli divlju i opasnu rijeku Hespheraskhu, a koju je bilo moguće prijeći samo na mjestu koje su Alanđani zvali Armagedhona ili mjesto gdje sve počinje za prijatelje i dobronamjernike, a završava za neprijatelje i zlobnike, sve je počelo, ili je sve završilo.
Govore da je na tom mjestu Andraghonh prešao divlju rijeku Hesperaskhu, a pratili su Ga njegovi odani Vitezovi vjetra. Dyasparcy pričaju da postoji neko prokletstvo na tom mjestu i da se tajnovita Armaghedona ne smije prelaziti kada na njoj nisu alandski ratnici. No, ako su oni tamo tko će je uopće i prijeći sa zlim namjerama, pa Alanđani su najbolji i najstrašniji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme? Dakako, bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. Snažni i mnogobrojni odredi Sywolykyh, Kotyanaca i inih ratnika jurišalo je složno u bojnim redovima na Armaghedonhu, ali uzalud. Alanđani su ih dočekali u tajnovitoj tišini, tišini koja je vrištala očarana hrabrošću i mirnoćom tih zagonetnih ratnika koji su u svojim besprijekorno izgrađenim bojnim složajima odbijali juriše i lomili sve napade ne popuštajući ni za pedalj. Njihove strašne pukovnije, njihovi blješteći oklopi i svjetleće oštrice oružja, njihovi ratni pokliči, njihove pjesme koje slave Andraghonha i Njegovu moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je još spavao ispod pijeska, sve to je plašilo Okolne narode. Pojavili bi se tu iznenada, a nitko nije mogao objasniti odakle i kako, strašni alandski mornari na velikim brodovima razaračima, najstrašnijim ratnim brodovima, koje je to Nezamislivo vrijeme ikad do tada zapamtilo. Zapalili bi oni zemlju, vodu i sam zrak, a nemali put napustili bi svoje brodove i uz bok svojih kopljanika jurišali bi kopnom i lomili falange kao da je to za njih normalno. Strašne i opasne Šumske patrole pojavljivale bi se na tisuću mjesta iznenada i munjevito, silovito bi napadali, a onda se povlačili bez prihvaćanja bliske borbe. Onda bi se opet, još silovitije pojavili na drugom mjestu i udarili još snažnije, pa još brže nestajali. Ako bi pak se tu pojavio sam Andraghonh sa Vitezovima vjetra, tada bi se i samo nebo zamračilo. Čula bi se strašna tutnjava stotina tisuća konja koji bi nosili opasne i svježe alandske ratnike koji bi pristizali u nemogućem broju iz svih krajeva Alandije. Ništa, ali baš ništa, ne bi tada Alanđani prepuštali slučaju. Ratnici bi razjareni i opijeni veličanstvenom divotom bitke postajali opasno snažni, rane ne bi poznali niti osjećali, njihovo oružje bljeskalo bi i iskrilo lomeći protivničko, a ratnici Šumskih patrola udarali bi u sve žešćim i divljim karijerima. Na samoj Hesperaskhi pojavile bi se i strašne alandske krstarice i razarači, najveći ratni brodovi koje je ikad zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Uzalud bi tada bio svaki otpor. Alanđane je tada bilo nemoguće zaustaviti, a nekakva bi ih misteriozna svijetlost okruživala i davala im nezapamćenu i nadljudsku snagu. I tako su predivne legende počele kružiti među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritiskao snijeg. Tamo negdje gdje su ti tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ratnici lutalice i osvajači, ratnici napadači, ratnici Alanđani, gradili svoje neobične gradove i naselja, tamo negdje gdje su na samom rubu svijeta oni podigli svoj Zimski bedem i kamo bi svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, tamo je postojala najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje zauvijek odani i vjerni jednom čovjeku, svom princu dječaku, svom Shaganu … Zašto su podigli neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog vremena. Ipak, Alanđani su odlazili tu i smrzavali se u punoj bojnoj opremi, spremni u svakom trenutku na borbu i riješeni da izginu svi od reda samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju davno Zaboravljenog vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. Zbog Njega oni su se oduvijek borili s vjetrom i još uvijek su spremni izginuti svi od reda samo da bi vidjeli ono što su vidjeli u sam Osvit vremena. Od tada i samo tamo oni pjevaju vjetru o Njemu i slave Ga riječima:
'Za tisuću i sto godina, a kada nas više ne bude, zauvijek će šaputati vjetar sa Sjevera … ' I tako bi oni svake godine, vjerni i odani svom Shaganu, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru koji ih je čekao ispod planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga ili bi bili pobijeđeni…

utorak, 10.05.2005.

Prvi potomci božanskog para Geba i Nut bili su Oziris, Set, Izida i Neftida. Njihovi međusobni odnosi dovest će do stvaranja novih božanstava i jednom stvoreni božanski red zauvijek je pobijedio prvobitni kaos. Još je jedno božanstvo značajno za Heliopolsku kozmogoniju, a to je božasnki pisar bog Tot, ali on u božansku eneadu dolazi sa strane i nije njezin direktan član iako je vrlo značajan i nezamjenjiv u njezinim odnosima i interakcijama.

ponedjeljak, 09.05.2005.

Božanstva Geb (Zemlja) i Nut (Nebo) stvoreni su uzajamnom vezom božanstava Shu i Tefnut, te se za njih u drevnim zapisima tvrdi da su rođeni iz 'utrobe majke svoje' božice Tefnut. Ovo dvoje se toliko voljelo da su stalno bili priljubljeni tijesno jedno uz drugo, pa između njihovih tijela nije ništa moglo postojati, Nut čak nije ni svoju djecu mogla poroditi. No, intervencijom njihova oca boga Shua, koji razdvoji Geba i Nut, na Zemlji se pojave živa stvorenja koja u velikom broju i vrstama napuće Zemlju.

nedjelja, 08.05.2005.

Kako su bili odgajani i podizani u praiskonskim vodama Nuna Shu i Tefnut su se jednom izgubili, pa je Atum poslao svoje oko (božica Utjaet ili Buto) da ih potraži. Kad ih je božica Utjaet vratila Atumu on je od sreće zaplakao, pa je iz suza njegovih nastalo čovječanstvo, odnosno prvi ljudi.

subota, 07.05.2005.

Prepoznati Veliki paut Heliopola – božansku eneadu ili Veliki paut bogova koji su u Anuu

U početku vlada kaos, bezživotna praiskonska vodena masa koja se naziva Nun. Odjednom, izgovorivši ime svoje pojavi se iz te praiskonske vodene mase Atum. No, Atum nema kamo stati jer je sve okolo njega vodena masa, pa on stvara praiskonski brijeg (otok). Upravo je na tom otoku, po kasnijim tvrdnjama svećenika podignut Atumov hram u Heliopolu. Kako je sam, Bog ne može stvarati život u seksualnom smislu, može ili "ispljunuti" sljedeći naraštaj ili onanirati. Tako vodeći ljubav sa samim sobom, Bog stvara sljedeći narastaj božanstava koja su sada i muškog i ženskog spola. Božanstva su se zatim seksualno spajala, a to njihovo seksualno spajanje je stvorilo Svijet. Svijet je nastavio postojati zahvaljujući stalnoj interakciji muškog i ženskog načela. Drevni su Egipćani vjerovali da noću, kad Sunce zalazi, ono oplođuje vlastitu majku, to jest - Nebo. Bas kao što je i stvoritelj Amun progutao vlastito sjeme i "ispljunuo" prvu božansku djecu. Tako i Sunce ulazi u Nebo, svoju majku, kroz njezina usta. Zatim prolazi kroz njezino tijelo i ponovno se rađa u zoru. Samo je sebi otac i izvor vlastite snage. No, kasnije je izgleda drevnim Egipćanima zasmetala biseksualnost njihovog drevnog božanstva, pa se u kasnijim zapisima pojavljuje Atumova pratilja Iusaset (Neb Hetep). Athumanunh je ovdje opet malo zbunjen načinom na koji su to riješili drevni Egipćani jer oni spominju Atumovu sjenu koja mu je poslužila kao žena, pa onda, Atumovu ruku koju nazivaju "Božja ruka" i na kraju njihov opis nastanka boga Shua počinje zapisom – t m m iu sa, ili u prijevodu Atum učini sebi zadovoljstvo. Ako se ipak vratimo na mit o stvaranju gdje Atum stvara cijeli Svijet onanirajući rukom, postaje nam jasna uloga njegove žene. U drevnom je Egiptu riječ ruka ženskog roda. Izgleda da je drevnim Egipćanima zato bilo vrlo lako odvojiti je od Atuma i identificirati je kao drugo božanstvo - kao božicu. Činjenica da je ona smatrana božjom rukom govori nam da je njezina glavna zadaća bila stalno poticati Boga na stalno obnavljanje čina stvaranja kako bi jednom uređeni Svijet nastavio postojati i kako kaos ne bi ponovno nadvladao božanski red.

petak, 06.05.2005.

Prepoznati Ozirisa – boga vladara zemlje mrtvih

Oziris, bog gospodar podzemnog svijeta bio je visok, lijep i stasit muškarac, tamnoput i crnokos. Utemeljitelj je svih drevnih egipatskih zakona, a i učitelj je prvih ljudi u načinu obrade zemlje, kako bi oni priskrbili sebi hranu toliko potrebito za preživljavanje i sam život. Naučio je Oziris drevne Egipćane i štovanju bogova, te svim drugim oblicima koji karakteriziraju civilizirani način života. Njegove sljedbenike u zagrobnom je životu očekivalo plodno imanje i brojna stada stoke, obilje hrane i pila, vječita ljubav i slatke čari seksualnog života. Oziris je istodobno bio i bog stvaranja i plodne zemlje. Najlakše je u slikovnim zapisima prepoznati ozirisa po zelenoj boji kože koja označava njegovu plodnost i stvaranja života i toliko potrebite hrane za održavanje istog. No, ako je boja nestala treba obratiti pozornost na krunu koju nosi Oziris na glavi. To je tip bijele krune na kojoj se jasno vide dva pera istine Maat. Tijekom suda pokojniku upravo Oziris nadzire tijek čitave svečanosti, iako u prosudbi pravednosti srca pokojnika glavnu riječ ima božanski pisar Tot. Dakle dva pera istine predstavljaju dvije pravde (dvostruka Maat) kozmičku (Nebesku) i pojedinačnu (Zemaljsku). Istodobno božica mat predstavlja pravdu i istinu, pa se po njezinim osobinama istine i pravde sudska dvorana i naziva dvoranom dvije pravde ili dvoranom dvostruke Maat.

četvrtak, 05.05.2005.

Prepoznati Anuket – božicu poplave Nila

Božica Anuket treće je božanstvo iz trijade Abua, božica rođena iz uzajamne veze boga Khnuma i božice Satet. Temeljna uloga božice Anuket bila je poplava rijeke Nil koja je cijelom drevnom Egiptu donosila hranu i novi život. Božica Anuket lako se raspoznaje po svojoj karakterističnoj kruni napravljenoj od vodenog bilja koje je raslo i još uvijek raste na obalama rijeke Nil.

ponedjeljak, 02.05.2005.

Prepoznati Satet – božicu zaštitnicu granice

Božica Satet, družica boga Khnuma, majka božice Anuket, pripada Velikoj trijadi Abua, a temeljna joj je uloga zaštita egipatsko – nubijske granice. Prepoznaje se po karakterističnoj bijeloj kruni na kojoj su rogovi.

<	svibanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...