... Bilo je to strašno i nezamislivo doba, doba u kojem su se moćna kraljevstva i slavni gradovi prostirali pod plavetnim plaštem koji su načičkali milijuni sjajnih zvijezda. Više se ni najstariji među najstarijima ne sjećaju odakle i zašto su se pojavile Hladne vatre, najstrašniji i najnemilosrdniji ratnici zla koje je davno prije već jednom bilo pobijeđeno… Da, u tom strašnom i nezamislivom vremenu, niotkuda i odjednom svi Okolni narodi koji su tek stasali u Hrabre narode, zapamtili su legendu koju su im ispričali starci koje su oni nazivali Sychythe. Nitko ne zna odakle su Sychyte saznale za legendu, ali legenda se brzo proširila među svim Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode. Legenda je pričala o nastanku tajnovite i misteriozne zemlje Alandije, zemlje u surovom klimatskom okružju. Priče o zemlji koje su bile prekrivene tajanstvenim velom od prvog su trenutka izazivale znatiželju, raspirivale maštu, a nerijetko u trenucima uzbuđenja Okolnih naroda koji su tek stasali u Hrabre narode izazivale su pak nove misteriozne priče koje su bile začinjene strahom i nepoznatim, nečim tajnovitim i misterioznim. Za one koji bi prešli divlju i opasnu rijeku Hespheraskhu, a koju je bilo moguće prijeći samo na mjestu koje su Alanđani zvali Armagedhona ili mjesto gdje sve počinje za prijatelje i dobronamjernike, a završava za neprijatelje i zlobnike, sve je počelo, ili je sve završilo.
Govore da je na tom mjestu Andraghonh prešao divlju rijeku Hesperaskhu, a pratili su Ga njegovi odani Vitezovi vjetra. Dyasparcy pričaju da postoji neko prokletstvo na tom mjestu i da se tajnovita Armaghedona ne smije prelaziti kada na njoj nisu alandski ratnici. No, ako su oni tamo tko će je uopće i prijeći sa zlim namjerama, pa Alanđani su najbolji i najstrašniji ratnici koje je zapamtilo to Nezamislivo vrijeme? Dakako, bilo je nekoliko bezuspješnih pokušaja. Snažni i mnogobrojni odredi Sywolykyh, Kotyanaca i inih ratnika jurišalo je složno u bojnim redovima na Armaghedonhu, ali uzalud. Alanđani su ih dočekali u tajnovitoj tišini, tišini koja je vrištala očarana hrabrošću i mirnoćom tih zagonetnih ratnika koji su u svojim besprijekorno izgrađenim bojnim složajima odbijali juriše i lomili sve napade ne popuštajući ni za pedalj. Njihove strašne pukovnije, njihovi blješteći oklopi i svjetleće oštrice oružja, njihovi ratni pokliči, njihove pjesme koje slave Andraghonha i Njegovu moć koju su mu poklonili Bogovi sa Zvijezda u sam Osvit vremena kada je još spavao ispod pijeska, sve to je plašilo Okolne narode. Pojavili bi se tu iznenada, a nitko nije mogao objasniti odakle i kako, strašni alandski mornari na velikim brodovima razaračima, najstrašnijim ratnim brodovima, koje je to Nezamislivo vrijeme ikad do tada zapamtilo. Zapalili bi oni zemlju, vodu i sam zrak, a nemali put napustili bi svoje brodove i uz bok svojih kopljanika jurišali bi kopnom i lomili falange kao da je to za njih normalno. Strašne i opasne Šumske patrole pojavljivale bi se na tisuću mjesta iznenada i munjevito, silovito bi napadali, a onda se povlačili bez prihvaćanja bliske borbe. Onda bi se opet, još silovitije pojavili na drugom mjestu i udarili još snažnije, pa još brže nestajali. Ako bi pak se tu pojavio sam Andraghonh sa Vitezovima vjetra, tada bi se i samo nebo zamračilo. Čula bi se strašna tutnjava stotina tisuća konja koji bi nosili opasne i svježe alandske ratnike koji bi pristizali u nemogućem broju iz svih krajeva Alandije. Ništa, ali baš ništa, ne bi tada Alanđani prepuštali slučaju. Ratnici bi razjareni i opijeni veličanstvenom divotom bitke postajali opasno snažni, rane ne bi poznali niti osjećali, njihovo oružje bljeskalo bi i iskrilo lomeći protivničko, a ratnici Šumskih patrola udarali bi u sve žešćim i divljim karijerima. Na samoj Hesperaskhi pojavile bi se i strašne alandske krstarice i razarači, najveći ratni brodovi koje je ikad zapamtilo to Nezamislivo vrijeme. Uzalud bi tada bio svaki otpor. Alanđane je tada bilo nemoguće zaustaviti, a nekakva bi ih misteriozna svijetlost okruživala i davala im nezapamćenu i nadljudsku snagu. I tako su predivne legende počele kružiti među Okolnim narodima koji su tek stasali u Hrabre narode, o toj zemlji, o tim nepreglednim prostranstvima koje je zauvijek okovao led i snažno pritiskao snijeg. Tamo negdje gdje su ti tajanstveni ratnici u plavim odorama i ogrtačima, ratnici lutalice i osvajači, ratnici napadači, ratnici Alanđani, gradili svoje neobične gradove i naselja, tamo negdje gdje su na samom rubu svijeta oni podigli svoj Zimski bedem i kamo bi svake godine jahali na svojim snažnim i plemenitim konjima, tamo je postojala najveća tajna koju su oni uporno i sebično čuvali. Nikada Okolnim narodima nije bilo jasno zašto su ti najstrašniji, najhrabriji i najbolji ratnici koje je Vrijeme zapamtilo bili spremni rušiti svoje neobične gradove i ići dalje zauvijek odani i vjerni jednom čovjeku, svom princu dječaku, svom Shaganu … Zašto su podigli neosvojivi Zimski bedem i strpljivo ga svake godine dograđivali i to na samom rubu Svijeta i Vremena kad do tuda ne bi stigla nikada ni jedna vojska onog vremena. Ipak, Alanđani su odlazili tu i smrzavali se u punoj bojnoj opremi, spremni u svakom trenutku na borbu i riješeni da izginu svi od reda samo da bi ponovno vidjeli sjevernu zvijezdu Hawalandha i nešto, ili nekoga ispod nje.
Govore da se oni još uvijek sjećaju davno Zaboravljenog vremena prije potonuća moćnog kraljevstva Atlantide i slavnih gradova koji su se nekad davno prije prostirali pod plavim plaštevima zvijezda. Govore da oni znaju tajnu Vitezova vjetra koji su se pojavili u sam Osvit vremena i koji od prvog trenutka nekoga traže i strpljivo čekaju. Zbog Njega oni su se oduvijek borili s vjetrom i još uvijek su spremni izginuti svi od reda samo da bi vidjeli ono što su vidjeli u sam Osvit vremena. Od tada i samo tamo oni pjevaju vjetru o Njemu i slave Ga riječima:
'Za tisuću i sto godina, a kada nas više ne bude, zauvijek će šaputati vjetar sa Sjevera … ' I tako bi oni svake godine, vjerni i odani svom Shaganu, riješeni da se bore i da izginu svi odreda, na svojim plemenitim i snažnim konjima, kretali u susret vjetru koji ih je čekao ispod planine Wyghena. Oni bi tada danima, iza Zimskog bedema, strpljivo čekali, a noćima pozorno osluškivali zvukove i šumove noći, potpuno mirni, ogrnuti svojim plavim ogrtačima. Svakodnevno bi izazivali vjetar i borili bi se s njim drvenim kopljima ganjajući ga do kraja Sjevera, pobjeđivali ga ili bi bili pobijeđeni…
Post je objavljen 13.05.2005. u 23:21 sati.