Mind mapping

Pod utjecajem vremena sve je podležno promjenama. Za života se mijenjamo i ostajemo isti, nije moguće osloniti se na nešto tako relativno kao što je promjena. Problem s postojanjem mira je što s oprečne strane mora egzistirati ono što ga opstruira. Mnogi kontempliraju o separiranosti pojedinca u odnosu na društvo, ali to nije posve istinito. Pojedinac uronjen u okolinu intruzija ne brine o društvu, on samo želi zuriti u vlastite misli i baljezgati o svojim verzijama ideala. Svi mi imamo svoje simulacije života koje nikad nećemo pokrenuti. To je svijet u kojem se na nove probleme odgovara nekim starim solucijama. Stoga ne čudi, ukoliko je ovaj svijet satkan od varijabli, poraz mora biti konstanta. Zato su postupci posveta cilju, makar potraga za ciljem postala sama sebi svrhom. Vrijeme je za put na kojem sporim koracima gotovo izbjegavamo stope naših očeva, kao da njihovi životi nisu bili dostojni postojanja. Nezgodno, posebice kad ne znaš što točno znači postojanje, a što vrijednost.

Može li pojedinac biti svjestan magnitude svojih postupaka? Banalne stvari poput kašnjenja na vlak, propuštenog poziva ili probušene gume mogu tako temeljito utjecati na ishode ovih naših dana koje volimo zajednički nazivati životom. Zbilja, što je s ljudima koje nikad nismo sreli zbog puke slučajnosti? Još gore, što je s onima koji se nikad nisu rodili? Naši potencijalni prijatelji, ubojice i spasitelji, neuzvraćene ljubavi i nesuđeni odgovori. Zamisli sve propale opcije i izbjegnute katastrofe, skrivene iza paravana blaženog neznanja. Jesu li ti ljudi bili dovoljno dobri ili suviše zli? Možda jednostavno nisu bili dovoljno nasumični da dosegnu stvarnost. Uzmem li ove misli u obzir, zbilja je čudo što smo se uopće našli ovdje, u subdiviziji kauzalnosti. Pred potencijalnom istinom ovakvih razmjera ostajemo lišeni svake pretencioznosti, bez potrebe za opravdavanjem naših namjera. Znakovita tišina nakon naših pitanja nam ukazuje da se nalazimo toliko daleko od granice boli da je svejedno s koje strane se nalazimo. Svemu unatoč, teško se mijenjati. Prazna sjeta za slikom koja svakim danom sve više blijedi, ali i žal koji blijedi pred spoznajom da si svakim danom sve bliže. Svim varijablama unatoč, danas je bio dobar dan.



Beskraj ishoda ostane nezabilježen i cijena usuda jednostavno bude ravna nuli. Tko uopće čuva ključ vrata koja uvijek moraju biti otvorena? Prave riječi dosežu poput poruke iz prošlosti, one vode gotovo na korak do potpune sinestezije. Čisti užitak suočavanja s nepoznatim rezultatima. Nije li šteta što će u konačnici sve biti kamuflirano i transformirano u verziju za javnost? U finalnoj shemi stvari, izgledat će kao da se ništa nije niti dogodilo. Proći će plime riječi i oseke inteligencije ali sve će ostati isto. I onda...