Mind mapping

Six o'clock on a Christmas morning...

Buđenje u novo jutro, genezu novog dana, malenu verziju ciklusa života. Jesu li naši odrazi u ogledalu zbilja refleksija nas. Danas je dan manipuliranih osmijeha, ali danas treba nešto više od plastičnog lica. Izoliran od kolektiva, bez okova društva čovjek traži odgovore koji leže negdje u mehanizmu iza postojanja. Upravo su pitanja ono što nas pokreće, zbog potrage za odgovorima ustajemo iz kreveta. Narušen bioritam gotovo zaustavlja vrijeme, ovo će biti dug dan balansiranja na rubu između snova o utapanju i gledanja u oblake.


I may never get over
but never's better than now

Sada se čini kao da su davno bili dani kad sam znao dugo zuriti kroz prozor, izgubiti se u mislima. Danas sve izgleda kao mukotrpan put prožet distrakcijama i diverzijama koje smo postavili jedni drugima. Možda je upravo u tome stvar, više ne gledamo kroz prozor, a nekad trebaš pogledati van da vidiš što je unutra. Ne znam jesmo li dovoljni da opstanemo na vrijednostima koje ne možemo kvantificirati. Vjerojatno živimo život sazdan na principu rasplinute stvarnosti i hladne iluzije.
Svi pričaju, govore laži jer od njih laži očekuju, retorika je njihov život. Nisam siguran da smo u stanju nositi se sa stvarima koje nije moguće prebrojati, ne razumijemo. Želimo pomoći bolesnima ali nikako bez nadoknade. Želimo testirati lijekove, ali bi ih radije testirali na ljudima nego na životinjama -dok se s druge strane borimo za ljudska prava. Ne znamo što želimo, ali to želimo odmah!



Dok se uništavamo da bi stvorili idilu i živciramo da bi imali mir, prevladava kompulzija da prezerviramo novo, falsificirano ali krasno sjećanje. Pokušavam uhvatiti svaku riječ i ideju, dati im dom. Ne trebamo opravdanja, u konačnici smo uvijek mi. Moramo stvoriti stvari koje moraju poživjeti dulje od nas, to je naša presuda. Svejedno, ne vjerujem u sudbinu, osim ako nije suđeno da svaki uzrok ima svoju posljedicu. Ako je to istina, onda trebam pogledati našu refleksiju u zrcalu i pitati: Gdje smo to pogriješili?

Odbrojavanje započinje. Zalazak sunca u smiraju, kroz oblake dima industrije na umoru. Užurbani koraci razbijaju ritam čeličnog svijeta. Oni žure u sigurnost, ili barem njihovu verziju sigurnosti. Zatočeni u svojim arhitektonskim ljušturama, spojeni na prašnjave ventilacije, kao da su spojeni na aparate za održavanje života koji ih postepeno truju. Barem na trenutak pokušavaju zaboraviti na sjene koje skrivaju nelogičnost njihovih odluka, kao da je to ikad mogla biti stvarnost. Pod krinkom zaborava je lako opet lagati sebi. Dok se spušta kulisa noći oni se dobrovoljno podvrgavaju lobotomiji falsificiranim vijestima. Ironično, rade to pod krinkom potrage za istinom. Sustav koji počiva na konzumerizmu konzumira samog sebe. Bezlične i neposebne duše, zaražene životom. Ali nije bolest ta koja te ubije, već njeni simptomi. Ja samo nudim svoj korumpirani osmijeh, u zamjenu da mogu gledati u drugom smijeru.



Ispušne pare se stapaju s noći, neugodan zadah moderne civilizacije. Glasovi u daljini plaše ulične crve koji nalaze utočište pod titranjem neonskih žarulja. Iza hrđe ograda naziru se crne konture uprljane maglom. Oni su našli cijenu istine, ako su pametni, neće je nikome reći.
Spotičem se o tračnice pruge koja vodi odavde, sasvim nespreman za suočavanje sa situacijama koje nisam sposoban nadići. Dogorjela cigareta daje svoj posljednji dim i čeka da bude nadomještena istom. Šibica izgara do noktiju. Večeras je netko odgledao svoj posljednji zalazak sunca, ali daleko je još kraj posljednje noći. Tihim koracima skriven iza zakulisja krntije od auta. Jedan njihov pogled znači kraj svega što sam ikad bio. Epilog osobnosti u jednoj noći, razaranje jednog postojanja. Tko može živjeti bez straha da će svaki pokušaj i aspiracija biti izjednačen sa nulom. Tamo u noći, oni žive, alat za uspostavu ekvilibrija, ispušni ventil jednoga društva. Jedan neoprezan i glasan korak me šalje u jednosmjernu ulicu, u potragu za zagubljenim milosrđem. Znakovito ili ne, vidim nestvaran lik, u pozadini bijede duha. Moj instrument koji me drži u ravnoteži, stabilnim. Idealan kontrabalans, antiteza svega što jest, razlog zašto mi jesmo, barem dok ne zatvorimo i posljednja vrata. Možda je sad trenutak za davno zaboravljenu molitvu. Ovdje se sve sumira, ovdje otplaćujemo svoje grijehe...



Misle li noćne životinje da svijet spava danju? Na tragu zore Oni opet izlaze van, prolaze i ne osvrću se na praznu ljušturu. Jedan pogled je izbrisan iz postojanja. Shvatio sam, Oni žele biti odstranjeni, separirani od svijeta, izjedeni samoćom u kukuljicama zaštite, u toplim posteljama blagoslovljene ignorancije. Među zupčanicima i lancima, pod lažnim pokrovima i zastavama, Oni su osuđeni na egzistenciju. Sputani u očima indirektnih, ugušeni u očima indiferentnih. Sada sve razumijem.

Nečujan smijeh, sputan barijerama buke još uvijek odjekuje. Imaginativna slika sazdana od tisuću rastrganih komadića drugih. Treptaj samosvijesti u košmaru bunila. Osjetiš li svoje riječi kako odlaze nigdje? Kakav je osjećaj proputovati tisuću kilometara samo da vidiš pizdarije? Takve stvari karakteriziramo gubitkom vremena, umjesto da karakteriziramo vrijeme. Svatko od nas posjećuje specifična mjesta u vlastitom umu, katkad samo iz straha da su se ta mjesta promijenila. Ništa neobično. Od djetinjstva personificiramo predmete, igračke, zgrade. Istu naviku apliciramo na misli, sjećanja i osjećaje, pozicioniramo ih unutar konteksta koji nam je prirodan. Stvaramo mjesta asocijacija u našoj svijesti, tako da im se jednom imamo gdje vratiti. Sve korelira na tako sulud način, reprize sitnih uloga svakodnevice se odjednom pojavljuju na velikim ekranima snova, i čine me ludim. Otimam se dojmu ali ipak znam da sve polako propada pod manama dizajna kojim nisam impresioniran.

Zaustavi prolaznika na ulici i on će ti reći što bi trebali biti prioriteti u tvom životu. Ne zamaraj ljude oko sebe istim pitanjem, odgovor će ti ionako servirati od prvog do posljednjeg dana. I onda naiđeš na nedostatak motivacije za najvažnijim stvarima u životu. Nije li to upravo predivno sulud splet okolnosti? Ali nisu mi dužni koliko nisam ni ja njima. Zašto bi me uopće bilo briga?
Zapravo me i nije briga, jer ništa od ovoga nije bitno za mene. Kakva praktična mala laž, nije ni čudo što tako često samog sebe pitam za savjet. Dozvolit ćete dozu egocentričnosti, ipak ovaj tekst pišem za sebe. Ne znam zašto ga dijelim ovdje, možda je bolje da naše umotvorine izađu na vjetrometine, unutra je i suviše zagušljivo. Ne možemo biti kopije osoba koje smo bili, jednostavno ništa ne traje. Život je dubok u svojoj jednostavnosti, a mi beskrajno obuzeti pokušajima prezervacije dojmova koji neumitno blijede.

Svi datumi koje smo ostavili iza sebe, dani kada su se naši svjetovi nesmetano odvijali, totalno neovisni jedni o drugima, nesvjesni međusobnih kolizija koje im predstoje. Iznad livade ispranih boja na kojoj smo se igrali života, oblaci su imali lica iz snova dok su gledali na tužno postojanje sviju nas. Bili smo obični i beskorisni, jedinstveni i neophodni. Bili smo prijatelji, zaigrani u visokoj travi. Ali prijatelji odu, a s njima i aplauz. Svaka nova riječ dolazi pod povećalo, u fokus očiju koje ne mare. Trenutak kada naša livada postaje jedno od onih mjesta gdje se želimo vraćati, ali više nije ono što je bilo. Imao sam priliku ali sam ostao zakinut za miris, aromu koja bi me podsjećala do kraja života. Pjesma završi, čaša postane prazna i više ništa ne miriše kao prije, ali barem smo bili ondje. Prije ili kasnije sve dođe do točke kvarenja. Samo nikad traje vječno.