|
Slow down.
Tihi obrisi, zamotani u laži magle. Misli, zagušene poput sjene u difuznom svjetlu. Blagi vibrato u glasu, izgubljen u zaglušujućoj jeci tišine. Narkoza mislima rađa neke nove perspektive, riječi lome svijest baš kao što ogledala lome svjetlost. To smo u neku ruku mi, putnici hodnikom zrcala. Hodajući virusi, zaluđeni tuđim percepcijama stvarnosti. Čuješ li šapat razbijen od stakleni zid, u pokušaju da prati tragove koji vode nikamo. Dišemo zrak, ali ne dišemo zbog zraka.
You don't know the half of it.
Zatupljujuća neizvjesnost. Nakon takvog stanja uma, zarobljenog u vječitu napetost, i najmanje olakšanje se čini nestvarnim poput iluzije. Među paravanima privida nalazim svijet pozlaćene hrđe. Gledam svoj vlastiti san, kao da gledam odraz ogledala –u ogledalu. Iza sklopljenih očiju, daleko od površine, počiva u zabludi. Manje jedinstveno no što želim priznati. Ipak, tako neobično, jer dvostruko brže umire, ali ne sja ni upola jarko koliko bi trebalo. To je moj „zrak“. Riječi poput kapi kiše, traju samo tren u izgubljenosti među refleksijama naizgled racionalnih iluzija. Još samo ovaj dan i opet će biti ondje. Sladak okus lažne nade, kao da gasi požar probušenom bačvom benzina.
But, rest assured...
Katkad pitanje može biti gore od odgovora. Možda ih jednostavno imam previše. U pratnji koraka koji rađaju tragove, glupe činjenice guram pod tepih. Što se dogodilo sa stvarima zbog kojih prije nisam mogao trepnuti, a sada mi znače manje od melodije alarma koja me budi ujutro? Možda su stvari ostale iste, a ja sam upravo pogazio svaku tezu o čovjeku kao konstanti. No možda to i nije tako jednostavno. Što ako je obrazac ponašanja ostao isti? U tom slučaju smo veći paraziti no što sam prvotno sumnjao. Ili je sve samo još jedno ogledalo? Što tražiti iza pikselima seciranih očiju? Čemu osluškivati tihi digitalizirani šapat u slušalici? Zašto, kad svaku informaciju, svaki rezultat ionako u konačnici dijelim s nulom?
...I know nothing.
Riječi su svakako precijenjene, ali riječi su jedini alat koji imam. Samo putem riječi mogu dati do znanja da sam svjestan. Znam da je ispred mene, već toliko puta viđena, povijest onoga što me čeka. Toliko toga, nagomilano unutra, bez pravog razloga da ikad dođe na površinu. Riječi, zarobljene u vlastitom značenju. U svijetu problema i rješenja, ja sam nijedno. Kad istina spusti svoj crni veo i okrene leđa, kad se nađeš do koljena u blatu ne postoji tableta koja te može šutnuti natrag u koherenciju. Bez obzira gdje gledam, ne vidim, samo zurim. Jer sami od sebe se nameću odgovori za koje nikad ne bi ni trebalo biti pitanja, rješenja za probleme koji na prvom mjestu nikad nisu trebali ni postojati. Danas, čak i kad si blizu, dovoljno si daleko. Nekad ne znam razliku između opsjene u ogledalu i stvarne osobe. Ali znam da je svaka od njih suprotnost tebi. Bojim se da je to jedna supstanca života bez koje lako mogu. Može li netko pomisliti da su mi u stanju nedostajati? Što? Supstitucije za ljude koji su prijelazna rješenja? –Radije se hvatam matematike.
|
