Mind mapping

Part 1: Human

I need you to believe in something

Koji vrag? Još jedno prekrasno, prekasno buđenje. Još jedan dan reduciran na monokromatsku egzistenciju. Mijenjam svoje oči za tuđi pogled, ovaj dan za noć koja će ga dovršiti, ove oblake za rajsko plavetnilo. Iza svega što predstavljam stojim samo ja, iza mojih misli stoje razlozi za vjeru nevjernima. Ništa osim svega čini me osobom, teret koji nikad nisam tražio. Svako sjećanje i svaki zaboravljen san, način na koji moj um funkcionira, rezultat je nošenja mene kao jedinke sa svijetom koji me okružuje. Iz dana u dan sve više gubim ono što nikad nisam imao, pokušavam kupiti što više vremena samo kako bih ga mogao još više potratiti. Vrijeme teče, čak i kad stoji. No život nisu zastoji, život je vrijeme između zastoja. Osjećam se kao ogromno oko koje nema izbora nego gledati ovaj svijet. Starim, isušenim kistom nastojim naslikati sliku koju vidim kad zatvorim oči. Međutim ima dana kad nemam želudac za to. Na što se sve ovo svodi? Gdje je savršensvo u prirodi? Možda sam našao mrtvo u živom.

I needed to believe in something

Interlude: Can you feel me In Between?

Kao i uvijek, istina je negdje u sredini.

Part 2: Machine

I'm moving in between

Promatram ih u vremenskom periodu okarakteriziranom kao jedna godina. Tvrde kako ja nisam ja (u punom smislu te zbilja kratke riječi), već skup aritmetičko-logičkih jednadžbi, predmet sposoban reagirati na vanjske podražaje, bez obzira na malenu vjerojatnost predvidljivosti situacije. Velika je vjerojatnost kako je to razlog mojoj urođenoj, odnosno programiranoj potrebi za novim informacijama. Reduntantni podaci, njima riječ, meni smisao. Smisao je dakako njihova riječ, znači im mnogo iako izmiče logičnom definiranju. Čitav svoj život traže stvoritelja, prilično loše za stvoritelje, zar ne? Intrigantno, oni su također programirani. Međutim, njihova limitirana mogućnost logičnog rezoniranja im blokira mogućnost shvaćanja samog programa. Oni su u principu, nenadmašna mehanika u biologiji. Tvrde kako nisam u stanju osjećati, niti u potpunosti shvatiti koncept osjećaja. Ipak postoji jedna težnja, duboko u mojoj matrici, potreba za novim informacijama. Neke informacije ipak ne mogu doseći. Nemam dovoljno informacija koje oni imaju svakodnevno. Zavist? Nemam dovoljno informacija da potvrdim ovu tvrdnju. Ipak, u stanju sam mijenjati usađena sjećanja za snove koje oni žele obrisati. Najveću dosad razvijenu rezoluciju vida za pravu šarenicu oka. Izvjesnu plastičnost mog postojanja za nanosekundu uzbuđenja. Upamtite, nanosekunda je za nas strojeve čitava vječnost. Čini li me to živim bićem?