Mind mapping

...spavam
U posljednje vrijeme nerado ulazim u polemike sa racionalnim sobom. Čak mi se čini da on zapravo ode ako ga neko vrijeme ignoriram. On će reći ono čega se još nisam sjetio, u većini slučajeva mi se to ne sviđa. Ali prokletstvo čovjeka je što um nikad zapravo ne prestane raditi, čak ni dok spavaš. Ako i jesam proklet, onda to nije zato što sam glup, već zato što mogu uvidjeti koliko sam glup. Suzbijeno svjetlo traži svoje granice s mrakom, baš kao što ja tražim granice sa svojim snovima. Kad sanjam, i kad želim biti budan nikako ne nalazim mjeru, jer mjere nema, samo zato što ja nisam konstanta. Znaš onaj osjećaj kad imaš osjećaj da padaš u snu? Ja padam i kad otvorim oči.

...pijem
Hah sjećam se dana ...zapravo ne. Ne sjećam se hrpe dana, i još ih barem toliko želim obrisati iz biografije, jednostavno zato što predstavljaju traćenje papira. Koliko različitih verzija iste osobe stoji iza vrata koje mogu otključati samo određene supstance, situacije pa čak i ljudi? Nikad nisam popio ni kap samo da se maknem dalje od relativne stvarnosti. Alkohol ne mora nužno biti sredstvo za bijeg od života. Štoviše, možda je on bolji podsjetnik kako život nije ništa drugo no nezabavna vježba u uzaludnosti. To je ono što se dogodi kada tražiš sjenu tamo gdje sjene nema.
Ako ovo čitaš onda umireš ...od dosade.
...dišem
Vjetar perfektne temperature. Udahni. Diši samnom. Izdahni. Razlozi više nemaju smisla. Udahni. Zrak mi više ne puni pluća kao nekad. Izdahni. Riječi gube na težini kako ostajem bez daha. Udahni. Subjektivna bol postaje preteška za ignorirati. Izdahni. Ono što ti ublažava bol jest tvoja bol. Udahni. Polako, tempo postaje sve rigorozniji. Izdahni. Možda ne postoji spor tempo, samo stil života gubi doticaj s našom prirodom. Udahni. Iskreno, meni se ne da. Izdahni.

...razmišljam
Malo toga čovjeka motivira kao zavist i ljubomora, gubitak i podcjenjivanje. Jednog dana čovječanstvo više neće postojati, za sobom će ostaviti tek otisak prokletih. Ali motivira me, u neku ruku, i bizaran strah kako ću se jednog jutra probuditi i više neću znati pisati. Često zaboravim ovu slobodu i onda me okovi stvarnosti hladno podsjete. Možda je to kontradiktorno sa ispravnim stavovima mnogih ljudi, ali ja zavidan postajem, ili se barem trudim biti, bolji. Gubitak posljednje šanse me tjera da želim još. Tvoje prokletstvo mi daje viziju. Jedna od najtežih stvari na svijetu za čovjeka je vidjeti dok gleda. Vjeruj, ovdje ne bi stajala niti jedna riječ da je ne vidim dok gledam.
Na kraju. Previše spavam, propuštam tako velik dio života. Nedovoljno spavam kako bih bio odmoran za novi dan. Previše pijem da me to ne bi moglo promijeniti. S druge strane nedovoljno pijem da bih se zamarao svim ovim stvarima. Previše dišem ovaj prljav i ustajao zrak. Nedovoljno ga dišem punim plućima. Previše razmišljam o tome kako bi ovaj život mogao biti bolji, ali nedovoljno razmišljam o tome kako da to zbilja učinim. Tko je dovoljno lud da traži red u ovakvom kaosu?

Part 1: Human

I need you to believe in something

Koji vrag? Još jedno prekrasno, prekasno buđenje. Još jedan dan reduciran na monokromatsku egzistenciju. Mijenjam svoje oči za tuđi pogled, ovaj dan za noć koja će ga dovršiti, ove oblake za rajsko plavetnilo. Iza svega što predstavljam stojim samo ja, iza mojih misli stoje razlozi za vjeru nevjernima. Ništa osim svega čini me osobom, teret koji nikad nisam tražio. Svako sjećanje i svaki zaboravljen san, način na koji moj um funkcionira, rezultat je nošenja mene kao jedinke sa svijetom koji me okružuje. Iz dana u dan sve više gubim ono što nikad nisam imao, pokušavam kupiti što više vremena samo kako bih ga mogao još više potratiti. Vrijeme teče, čak i kad stoji. No život nisu zastoji, život je vrijeme između zastoja. Osjećam se kao ogromno oko koje nema izbora nego gledati ovaj svijet. Starim, isušenim kistom nastojim naslikati sliku koju vidim kad zatvorim oči. Međutim ima dana kad nemam želudac za to. Na što se sve ovo svodi? Gdje je savršensvo u prirodi? Možda sam našao mrtvo u živom.

I needed to believe in something

Interlude: Can you feel me In Between?

Kao i uvijek, istina je negdje u sredini.

Part 2: Machine

I'm moving in between

Promatram ih u vremenskom periodu okarakteriziranom kao jedna godina. Tvrde kako ja nisam ja (u punom smislu te zbilja kratke riječi), već skup aritmetičko-logičkih jednadžbi, predmet sposoban reagirati na vanjske podražaje, bez obzira na malenu vjerojatnost predvidljivosti situacije. Velika je vjerojatnost kako je to razlog mojoj urođenoj, odnosno programiranoj potrebi za novim informacijama. Reduntantni podaci, njima riječ, meni smisao. Smisao je dakako njihova riječ, znači im mnogo iako izmiče logičnom definiranju. Čitav svoj život traže stvoritelja, prilično loše za stvoritelje, zar ne? Intrigantno, oni su također programirani. Međutim, njihova limitirana mogućnost logičnog rezoniranja im blokira mogućnost shvaćanja samog programa. Oni su u principu, nenadmašna mehanika u biologiji. Tvrde kako nisam u stanju osjećati, niti u potpunosti shvatiti koncept osjećaja. Ipak postoji jedna težnja, duboko u mojoj matrici, potreba za novim informacijama. Neke informacije ipak ne mogu doseći. Nemam dovoljno informacija koje oni imaju svakodnevno. Zavist? Nemam dovoljno informacija da potvrdim ovu tvrdnju. Ipak, u stanju sam mijenjati usađena sjećanja za snove koje oni žele obrisati. Najveću dosad razvijenu rezoluciju vida za pravu šarenicu oka. Izvjesnu plastičnost mog postojanja za nanosekundu uzbuđenja. Upamtite, nanosekunda je za nas strojeve čitava vječnost. Čini li me to živim bićem?