|
Upoznati nekoga je proces koji nikad ne završava. Jednako dugotrajan put je i onaj kada upoznaješ samoga sebe. Katkad moraš hodati bridom razbijenoga stakla da dođeš na mjesto gdje si svoj. U rijetkim trenutcima stvarno vidiš tko si. Smisao postupaka, lice i naličje osjećaja, načini postizanja realnih ciljeva. Puteve su oduvijek stvarali sitni koraci. Ne mogu skakati u nepoznato jer neću imati put kojim se mogu vratiti natrag. Želim otići tamo gdje nitko nikad nije bio, ali sigurnost doma je vrijednost koju ne smijem izgubiti. Ovo nije početak kraja, ovo je povratak na default mene kao ljudskog bića.
Don't be afraid to be weak
Don't be too proud to be strong
Just look into your heart my friend
That will be the return to yourself
The return to innocence
Na tako mnogo pitanja nitko mi ne može odgovoriti. Zašto? Koliko je ova naša okolina realna? Ovaj svijet, hladni zidovi, tople ruke ...sve to može biti samo san, iluzija, simulacija...
Božji modul. Dio mozga za koji znanstvenici pretpostavljaju da je zaslužan za stvaranje čovjekove potrebe za nečim svemogućim, zar je Bog samo rezultat biološke samoobrane od nečega što ljudski um ne može procesuirati? Možda je to odgovor. Vjernik će samo odmahnuti glavom, reći da su to samo pretpostavke kojima se znanstvenici hvataju za slamke. Nevjernika vjerojatno ionako neće biti briga, osim što će u sebi govoriti: "Rekao sam vam!".
Ali mi smo malena bića, na epskom putovanju. Ne pojedinačno, već globalno. Imamo priliku doznati gdje je naš maksimum. Biti će potrebne brojne karike u lancu, izvjestan period u vremenu, možda još i milijun generacija, ali zadnji čovjek na ovom planetu će znati koji je bio naš vrhunac. Sada, svatko od nas zna gdje je naš minimum, naše dno. Dotičemo ga iz dana u dan.
Jednom sam gledao neku popularno-znanstvenu emisiju u kojoj su pomoću elektroda dokazivali da biljke imaju emocije te da osjećaju bol, baš kao valjda većina živih bića. Što osjeća cvijet koji vene? Da li je mrtav list ništa nego truplo koje će se pretvoriti u prah, jer iz praha je i nastalo. Da, smrt je možda samo faza, možda čak i manji šok od rođenja. Ali rođenje je sinonim za priliku, treba li na smrt gledati jednako da ne kažem oportunistički? Zašto svi veliki vjernici odmah ne skoče sa obližnjeg mosta/zgrade/vidikovca kada su sigurni u raj? Oprosti, možda jednostavno nisi dovoljno velik vjernik. Naravno da u smrti nije spas! Samo si ljudi to nisu u stanju priznati, zato što ništa ne znamo. Problem? I te kako!!!
Baš je to razlog da pustimo stvari da idu prirodnim tokom, poput rijeke. Da uvenemo poput cvijeta.
Take me back to the rivers of belief
Take me back to the rivers of belief
my friend
Dragi prijatelju, moj suputniče na ovome putu pronalaska. Vrati u mene vjeru koju sam nekoć tako žarko nosio u sebi. Zar rođenje logike predstavlja smrt spiritualnoga? Tako je divno kada ne analiziraš ništa. Divno je vjerovati. Tako je dobro kada ne postavljaš nepotrebna pitanja. Tako je dobro voljeti. Jer ljubav je baš ondje gdje logika prestaje. Tamo negdje, daleko iza te granice, čeka ljudska duša.
I look inside my heart
I look inside my soul
I promise you
I will return
Stojim u koritu mrtve rijeke. Ono što je nekoć bilo dno, danas podsjeća na neki drevni put kojim su nekoć hodali ljudi koji su znali kamo idu. Zapravo, nisu znali, nisu mogli znati, no ostavili su sumnju iza sebe. Ali nekoć je i ovo bila rijeka, davala je život. Rijeka, kao ekosustav je svijet za sebe. Kada rijeka umre, čitav jedan svijet nestane. Ostane samo ožiljak, trag kojim su nekoć prolazile naizgled beskrajne bujice vode. Ali više nema vode da ispere ovo blato u kojem stojim. Povraća mi se, jer znam. Ja sam kriv.
Prends moi
Je suis a toi
Mea culpa
Uzmi me jer teško da mogu sam. Nema uvjeta, prave stvari ne trebaju kompromise. Ipak, ne igraj igre samnom, unatoč bizarnim pravilima, moj život ne smije biti igra. Sve traje tako kratko, čak i putovanje preko najvećih mora i prostranstava negdje završi.
U osvrtu na povratak ljudskosti moram priznati da sam odlutao neočekivano daleko.
Pada noć, skriva naše puteve i raskrižja, odgađa odluke i ishode barem još do sutra. Duše noći kao da proviruju iza svakog grma, iza svake krošnje drveta. U daljini vidim kako se pale svjetla, pokazuju put kući za sve one koji danas lutaju. Među njima se osjećam privilegirano jer znam što tražim, ali i osjećam se prokleto jer ne znam gdje to mogu naći.
Prostranstvima ovog neba razlila se paleta boja u odsjaju zalazećeg sunca, beskrajna sferičnost, koju mi iluzorno pokušavamo svesti na brojeve, u biti je nama nepojmljiva. Moja životna rijeka je prepuna mrtvih rukavaca i račvanja, moj put je prepun slijepih ulica i raskrižja, ali postoji jedan siguran put, jedna mirna luka. Dom.
Osjećaj poput sna, ljubav prema onome što te čini čovjekom, smijeh. Povratak domu je povratak onome što te formiralo u ono što si sada. Povratak onome što jesi.
|
