petak, 31.12.2010.

Electronic Sleep

Poput šamara počinje novi dan. Vibriranje mobitela na stolu rezonira sa bukom u mojoj glavi. Tako nepristojno me uvodi u stvarnost, u ovaj elektronski san.

Kao mravi hodaju svojim ulicama, sa nabijenim kapuljačama i slušalicama u ušima. Sunčanim naočalama i šalovima, skrivaju lice. Isključuju sebe iz ovog svijeta i prebacuju se u stanje izazvano električnom strujom. Od kemijske reakcije koja stvara elektricitet u njihovim baterijama, preko elektronskog signala koji putuje do njihovih slušalica, oni upijaju električne, umjetne zvukove i implementiraju ih u stvarni svijet. Na način koji nitko drugi ne shvaća, oni augmentiraju svoju stvarnost. I ja sam jedan od njih, i ja volim tu legalnu drogu. Ona me čini boljom osobom, svatko je može stvarati i može postati njegovim potpisom. Ali ona se katkad tako besramno replicira, kopira, prodaje i krade. Na kraju zaboravljam sve to. Samo jedna je činjenica. Apsolutno ništa ne može nadomjestiti savršenu notu, pravi riff, kreativan beat, melodiju iz sna ili sinkopiran ritam.

Bježim od tebe. Skrivam se iza slike tako pomno naslikane, savršeno komponirane, producirane i slojevite. Bježim na mjesto koje je u meni oduvijek postojalo, davno prije pjesme, davno prije ovog dana, davno prije tebe. Čekao sam, okolnosti su se mijenjale, prošlo je bezbroj savršenih trenutaka, a znaš da je i jedan propušten previše. Ne. Uopće nema smisla zamarati se manjkom zgodnih koincidencija. Postoje pokazatelji koji indiciraju da stvari ne mogu uvijek funkcionirati. Ne možeš imati dan bez noći, možeš li sanjati dok ne spavaš?
Trebam te da vjeruješ u nešto. Vjerovati nikad nije lako. Ovaj svijet me katkad tako jako udari, imam osjećaj da me raznese. Katkad mi treba vrijeme da pokupim sve dijelove i vratim ih na svoje mjesto. Tada se moraš zatvoriti, jer ulica nije najterapeutskije mjesto na svijetu. Um je tako delikatna stvar, a katkad čovjek nema vremena niti da mu se koža regenerira. Zaista mi je teško praviti razliku između onoga što treba reći sada i onoga što treba ostaviti za kasnije. Strah me da nije pravo vrijeme, ali me strah da mi vrijeme ne ukrade zaboravom ono što sam htio reći.

Likovi postaju sjene, dok se njihovi obrazi gube u magli, poput duhova minulog vremena. Želim ih pozvati da se vrate, ali sve riječi su potrošene. Moji odgovori su daleko od prošlosti, gotovo da nemam razloga sjećati se. Čitam riječi koje su pisali ljudi pametniji i posebniji od mene. Kako samo fantastično korespondiraju sa glazbom. Nema smisla razdvajati riječi i zvuk kada čine tako divnu cjelinu. Nemoj nikad razdvajati lik od duše, jer nećeš dobiti ono što želiš. Žalim što ne vidim ljude upravo onakvima kakvi jesu, osoba sam od predrasuda. Samim time niti ne očekujem bolji tretman od drugih, ali negdje jednostavno mora puknuti. Otisci nisu jedina stvar po kojima smo jedinstveni, to je ono što se tako rijetko manifestira na površini, a čini nas stvorenima za dobre stvari.
Do sada je i onih dvoje ljudi prestalo čitati ovaj text, ali ja nisam niti blizu kraja.
Ljudi su definirali međusobne razlike mnogobrojnim, pa čak i kontradiktornim riječima. Visina, kvocijent inteligencije, boja kože, sluh, težina... Radi se o tako površnim referencama. Ali ljudi katkad ispadnu i pametni pa kažu pravu riječ koja definira razliku među ljudima.
Duša, nikad dokazanih famoznih "21 gram" života.

21 gram žara
21 gram ljubavi
21 gram stvaranja
21 gram intelekta
21 gram moći
21 gram svega što ne stane u 15 biografija


Kažu da je teorija smiješna. Kažu da je nemoguće dokazati dušu...
Govorili su da je Zemlja ravna ploča, govorili su da nema ništa manje od atoma...

U tih fiktivnih "21 gram" stane ono što prodire iz mene, u tih "21 gram" je dio koji je oduvijek tu. Dio koji je čekao u snu. Sada je probuđen, elektronički san je postao nešto više.

Soundtrack za ovaj post.


Sretni blagdani i sve najbolje u novoj 2011. godini. Pozdrav i do čitanja!!!


03:29 | Komentari (3) | Print | ^ |

<< Arhiva >>