|
I feel confined, only free to expand myself within boundaries.
Znaš onaj trenutak kada usred noći sjedneš u svome krevetu, nasloniš se na zid i gledaš kroz prozor. Mrak kao da guši zvuk. Osjećaj sigurnosti, kao da ne postoji više nitko osim tebe u svijetu budnih.
O čemu razmišljaš? Analiza postupaka, preispitivanje svake odluke, hrvanje i borba sa neugodnim, ali i savršen fokus na stvari koje tako lako promaknu. Kristalna jasnoća svake note koju misli upiju. Osjetiš kako glazba koju doživljavaš na takav način zaista postaje dio tebe, poput enkripcije podataka negdje duboko u um, tamo gdje posebnost leži. Detalji nas mijenjaju. Nemamo izbora. Sve stvari se mijenjaju u dinamičnom okolišu. Pokušaj da ostaneš ono što jesi je u biti ono što te limitira. U takvim trenutcima se redefiniraš, postaješ kvalitetnija osoba. U trenutcima kada usred noći sjediš u vlastitome krevetu.
Inama nushif (She is eternal)
Al-asir hiy ayish (No malice can touch)
Lia-anni (Singular and ageless)
Zaratha zarati (Perpetually bound)
Koliko dugo već bježim od nje? Koliko dugo mi izmiče. Stvar koju nikako ne možemo definirati, a ona tako dobro definira nas. Ostavlja me nasred ove pustinje. Na granici beskraja i zaborava. Bez izvora vode i bez utočišta za skloniti se od paklena sunca. Prepušten na milost pijesku, sporim korakom koračam bosih nogu. U što vjerovati? U životu punom fatamorgana nema mjesta za uvjerenja. Tako smo slabe biljke. Čim svako tvoje uvjerenje nestane padaš poput marionete bez struna. Bez moći da pomakneš ud, promijeniš nešto, napraviš razliku. Osuda je bila i više no okrutna. No tjera te da spoznaš, beskonačnost pustinje je konstanta, no put koji ćeš sam izabrati to nikada nije ni bio.
Hatt al-hudad (Through the tempest)
Al-maahn al-baiid (Be it deluge or sand)
Ay-yah idare (A singular voice)
U trenucima nenarušene samoće, istovremeno si živ u svome svijetu i mrtav za sve ostale. U trenutcima potpune iskrenosti pokušavam naći odgovor na pitanje? Zašto iluzija tebe koju vidim negdje duboko u sebi vidi samo iluziju mene? Zato pišem ove riječi, ovu indirektnu poruku. Mislim, vrijeme će nas definitivno odvesti na neko mjesto, hoće li to biti ono što želimo? No ja to ne trebam iz puke želje, hira, ma čak ni radi neke potrebe. To je smisao puta na koji krećemo rođenjem, to mjesto je naše odredište. Vrijeme će pomaknuti mene, i sve ostale. Jednoga dana definicije će postojati za sve. Kao što će se i vjetar umoriti od promjena. Težit ćemo ka zvijezdama, jer to je jedini smijer koji ne vodi do autodestrukcije. Novi svijet, nova pitanja. Dolazim. Negdje između crne i bijele boje postoji sivo mjesto. Moje mjesto, jedino gdje pripadam.
"Slijediš li put slijepo, upravo do njegova kraja. Tada taj put ne vodi nikamo." - Frank Herbert
P.S. - eh da, sretan mi rođendan! (onako nenametljivo)
=)
|
