|
Ne znam ništa. Apsolutno ništa. Davno mi je djed rekao da čovjek uči dok je živ, no uvijek umire glup. Razmišljao sam dugo o tim riječima. Teško je ne složiti se s ovom konstatacijom. Uvijek učimo, stječemo iskustva, ali na pravilno postavljeno pitanje reagiramo isto kao i osnovnoškolac. Zbunjena pogleda, uzdignutih ramena okrećemo dlanove i kunemo se da nemamo pojma. To je istina, zapravo nismo mnogo više u pravu od psa koji je ponizan zato što želi hranu. Možda smo čak i gori, mi sumnjamo u ono što jesmo. Više ne vjerujemo u ono što nam se čini prirodnim, ili se previše otvaramo prema svijetu ili se previše povlačimo u svoje mračne kuteve. Bojimo se sanjati na glas s jedne, a iznosimo prljavo rublje s druge strane. Kako istovremeno uspjevamo biti brojevi, ljudi, životinje i licemjeri ne može objasniti niti jedna matematička formula.
"Mudrije je otkriti činjenice no pretpostavljati." -Mark Twain
Kad bolje razmislim, osjećam se kao rob. Osjećaš li se slobodno? Imaš osobnu iskaznicu? Razgovor završen.
Borim se nekako pronaći balans između onoga što moram znati i onoga što želim. Gospodine Twain, hvala na savjetu, ali što ako su moje pretpostavke bile ispravne o tome da su činjenice nepovoljne? Kamo se maknuti? Očito sam još uvijek u fazi učenja na greškama, i očito da ona djedova poslovica već dugo podsjeća kako to činim uzalud.
Daj čovjeku znanje da ima moć. Moć kvari, čak ako imaš kontrolu nad samo jednim pojedincem ti ga počinješ iskorištavati, kako uvrnuto. Mi ljudi nismo bolji od toga. Što reći o ljudskoj inteligenciji? Ionako ću zvučati kao samoprozvani psihoanalitičar koji se u biti ne razlikuje od žrtava svoje analize. No upravo mi kao ljudi imamo potrebu uzimati nedužne ljude koji završavaju kao naše žrtve. Potreba za nekom fiktivnom superiornošću nas tjera da se osjećamo kao strojevi, lišeni svake mogućnosti za pogreškom. Možda sam jedan od njih, ali ti ljudi mi se gade. Nitko ne može biti uvijek u pravu.
"Inteligencija nije izbjegavanje grešaka, već brzina i način da ih ispravimo" -Bertolt Brecht
Možda se varam, možda je bolje nikada ne riskirati. Zamisli koliko varijabli je u igri. Katkad ti dođe da poludiš, a katkad zaboli glava da se spustiš na nečiju razinu. Postavi si pravo pitanje, nećeš ispasti glup ako ne znaš odgovor.
Možda ti to vidiš samo kao način da dokažem kako sam u pravu.
Znaš što? Možda i jesam.
Svakoga jutra se probudim i zapitam se što ću danas propustiti. Zašto? Zato što sam si direktno za sve kriv sam, a indirektno su mi krivi drugi. Problem je što se ovakve izjave gledaju kroz prizmu osude i lažne samonametnute superiornosti. Što je? Zar si toliko bolji? Zar si toliko dobar da osjećaš potrebu biti bolji od nekoga kao što sam ja? A što ako ja prihvatim pravila tvoje djetinjaste igre pa sam postavim kriterije? Potratit ću još koji trenutak, sat ili dan na još jednog morona. I što je najgore, nisam nimalo bolji od njega. Ipak, osjećam se sretnim, jer nema šanse da sretnem sve i jednog idiota na ovome svijetu. Ako ovo nije optimizam onda ne znam što je!
"Zbroj sve inteligencije na ovome planetu je konstanta, populacija je ono što raste."
Ne razmišljaju svi na jednak način, neki ne razmišljaju uopće. Oni su mi najdraži, tako ih je lako pročitati, često se ponavljaju i kad upoznaš jednoga upoznao si ih sve. Takvih ljudi se ne bojim, oni koji razmišljaju su prava napast.
"Najveći um je upravo onaj koji najviše pati od vlastitih ograničenja." -Andre Gide
Nemojte me krivo shvatiti, nisam opsjednut nekim intelektom. Osobno, nemam tendenciju biti opsjednut stvarima koje nemam. Ali, fasciniraju me ljudi. Tj. dozlaboga me živciraju. Ne znam zašto postoje ljudi koji su u stanju žrtvovati sve za ljude koji gledaju samo na sebe. Kako uopće dobri i loši ljudi mogu koegzistirati? Možda je najbolji odgovor Ying-Yang i te brije. Čovječanstvo vjerojatno i uspjeva ekvilibrirati zbog ta dva različita težišta ljudskog karaktera. Dobro, možda jedna strana malo više vuče ali uz povremeno alkoholiziranje to ostaje u granicama tolerancije. Kad sam već tu, moram citirati jednog od najdražih pijanaca:
"Sreća među inteligentnim ljudima je najrjeđa stvar koju sam vidio." -Ernest Hemingway
Ne impliciram da nikad nisam sretan, često me banalne sitnice usreće. No to je daleko od nekog mitskog pojma nazvanog jednostavno "sreća".
Vjerojatno ću ostatak života biti kivan na ostatak čovječanstva, vjerojatno ću do zadnjeg daha biti mrzovoljan i zajedljiv. To mi ne smeta ni najmanje. Ono što me brine je da neću priznati pogrešku kada je napravim, jer sam onda samo dio napredne vrste primata na malenome planetu u sustavu jedne jako prosječne zvijezde. Nekoga sam namjerno ostavio za kraj:
"Znam da sam inteligentan, zato što znam da ne znam ništa!" -Sokrat
Upravo savršen kraj ovog egoističnog posta. Vjerojatno mislite da si previše umišljam. Vjerojatno ste u pravu.
|
