utorak, 28.07.2009.

Love songs...

Part 1: Solitude
Zvuk škripanja brave uzrokovan zaključavanjem. Otvaram prozor samo da imam malo svježeg zraka. Koliko uopće može biti svjež? Puštam glazbu i odlazim spavati. Zašto? Zato jer tako nalazim najbolje odgovore koje mogu staviti ispred pitanja koja si prečesto postavljam.

There's no out, downside up for good
No light, reflection understood
Had to try, perversion satisfied
Insane...so, I indulge the beast awhile


Upravo tamo, poput kovača sa nakovnjem i čekićem, između snova i stvarnosti kujem riječi što si ponavljam u glavi. Iznova i iznova..

I’m the man in the box
Buried in my shit
Won't you come and save me, save me?

Zar je čovjek toliko ovisan o određenim stvarima da se u stanju zadovoljiti s onime što ga čak ni ne čini sretnim? Pa mislim da nije nikakav poseban luksuz niti više stanje svijesti dozvoliti si slobodu, riješiti se problema koji ti ne trebaju u ovom trenutku i situaciji. Zar stvarno moraš proživljavati stvari koje trenutno ne želiš samo kako bi promijenio status na Facebooku? Ili je tu možda nešto više? Možda ti takvo gubljenje vremena na nešto besmisleno daje određenu sigurnost. Gotovo kao neka polica osiguranja zbog koje se osjećaš miran iako si na brodu koji tone, a ti si ionako znao da će potonuti. Možda je nekima gubljenje vremena održavanje stava koji upravo imam. Iskreno, utvaram si da sam u stanju procijeniti neke stvari i mišljenja sam kako mi određene stvari u životu definitivno ne trebaju. Ne da mi se i ne želim tratiti vrijeme na one koji toga nisu vrijedni. Mislim da sam to dovoljno puta napravio da sam naučio nešto. Barem to, ako ništa drugo. Zatvaram prozor, postaje i suviše hladno.

When hurting yourself feels right
Long gone the will to fight
Take the time to pull the weeds choking flowers in your life


Part 2: Faith
Mi smo ljudi prepuni mana. Ipak, ovo nije stavka koja bi trebala određivati osobu, pogotovo ne mladu osobu koja je možda i u posljednjoj fazi formiranja karaktera. Ovo nije raj, ne moramo biti savršeni. Ne želim svima poslati poruku koja bi instantno pretvorila ovaj svijet u utopiju. To je samo ono što smatram ispravnim pogledom na okolinu koja nas, htjeli mi to ili ne, okružuje.

So take hold of the flame
Don't you see, life's a game
So take hold of the flame
You’ve got nothing to lose, but everything to gain


Kako nam je katkad lako odlutati mislima, no mi ljudi imamo jednu nepremostivu manu. Ona obilježava svakoga od nas. Možda čak i nije mana, ali nam toliko puta oduzima tlo pod nogama i nažalost često predstavlja samo zavaravanje. Govorim o ljudskoj navici, možda čak i potrebi da želi ono nestvarno. Govorim o imaginaciji i zavaravanju, ljudskoj nemogućnosti življenja u realnome svijetu.

I tako odjednom nešto tako posebno, možda i najvrijednije što ljudi imaju postaje prašina. Moje misli su mi otključale toliko vrata u životu, a opet postavile toliko iluzija i iskrivljenih slika stvarnosti da na trenutke nisam znao gdje se nalazim. Ipak, to je ono što nas čini posebnima, to razlikuje tebe i mene. Mene i njega.

It's been a long road, getting from there to here.
It's been a long time, but my time is finally near.
And I can feel the change in the wind right now.


Da, vrijeme se mijenja, mijenja mene. Dobio sam priliku razmotriti neke stvari na jedan racionalan, ispravan način. Shvatio sam gdje sam griješio, kada bolje razmislim, i drago mi je zbog toga. Upravo to iskustvo mi daje neku, možda i lažnu, vjeru da ću sljedeći puta znati reagirati pravilno.

Part 3: Tunnel vision
Na trenutak mi je pogled zastao u naizgled bezličnoj gomili. Vidio sam nešto novo. Prvi puta u svome životu. Prilično neobična situacija, mislim da se više nisam mogao fokusirati natrag na razgovor. Istovremeno sam vidio duha, zid, prošlost i nadu. Mislim da sam nešto novo naučio. Naučio sam da postoje opcije u životu. Ako nešto nema smisla, nemoj to nikada forsirati. Nisam skočio, niti pao sa stolice. Upravo suprotno, ostao sam čvrsto na nogama.

I've known the wind so cold, I've seen the darkest days.
But now the winds I feel, are only winds of change.
I've been through the fire and I've been through the rain.
But I'll be fine ...

Cause I've got faith of the heart.
I'm going where my heart will take me.
I've got faith to believe. I can do anything.

Part 4: Power of...

Trapped inside, these walls surround me
Closing in, it's hard to breathe


Osjećam kao da pritisak izvana raste, gotovo čujem zidove kako plaču. Odjednom, prozori postaju preslabi, staklo puca, zavjese se ponašaju kao da su oživjele. Jak vjetar gasi milijun i jednu svijeću. Svaka od tih svijeća je imala svoju priču, sumnjam da ću ih se sutra sjećati. Da li mi treba biti žao? Da. Treba li tako postupiti? Možda. Da li griješim negdje? Ne, uostalom, vrijeme će pokazati.

She moves like she don't care
Smooth as silk
Cool as air
It makes you wanna cry

She doesn't know your name and your heart beats like a subway train
It makes you wanna die

The boy next door
Fool for love and full of fire


22:26 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 17.07.2009.

Out of tune

Vrijeme teče, stvari se ne događaju. Ipak, imam osjećaj da se polako gomila talog ustajalih dana. Glava želi reset! Kako to postići? Mislim kako bi bilo idealno na jedan dan maknuti se iz ovog okoliša. Što dalje od slušalica, interneta, žica, monitora, automobila i –ljudi! Zvuči mi tako nerealno da čitav dan ne sretnem niti jednog čovjeka. Ali istovremeno, zvuči jako dobro. Ne, trenutno mi je dosta svih i nema iznimaka. Stvarno bih volio maknuti se na tih „magičnih“ 24 sata.

Darkness descending
Night coming down in the city
She walks the streets in search of fortune


Postoje mjesta na kojima nam se nude prilike, mjesta koja su krcata ljudima. No mi previše pokušavamo dobiti nešto fiktivno. Gubimo vrijeme radeći za neke papire i komade metala koji bi kao nešto trebali značiti racionalnom čovjeku. Sistem je takav da te s vremenom jednostavno pripitomi i kaže da je ti je to sve na ovome svijetu.

Down in a doorway,
A man with no hope or pride
He can’t go on, he can’t survive
Out in the jungle called the city
You’ll never make it on your own


Hodamo jednih kraj drugih, gužva ljudi međusobno isprepletenih sudbinom postala je teksturom ovoga života. Prošli tjedan sam bio na otvorenju Jazz&Blues festivala u Sisku, gostovao je jedan gospodin iz SAD-a. Afroamerikanac je, jednom kratkom zgodom našalio se praktički na račun sebe i svojih predaka. Rekao je: „mnogi misle da ropstva više nema. Ali hej! Pa još uvijek plaćamo porez.“ Da, svi ti papiri, dozvole, restrikcije, domovnice i kartice za dopunsko zdravstveno polako stavljaju ljude u okove. Ono što nam je služilo kao sredstvo za olakšanje života postalo je uteg zbog kojeg ne želim niti ustati iz kreveta. Previše formalnih službenika, previše lanaca. Nemam više zraka, umorio sam se od razgovora.

Silver and gold, see you grow old
Turn with your back to the wall
Silver and gold, out in the cold
Run but there’s nowhere to go


Zbilja, kamo da odem? U šumu, kraj rijeke, u brdo. Zaista ne znam, no takav Reset bi napravio čuda za moju volju. Meditacija pod suncem ili zvijezdama, svijež zrak. Povratak onomu što u biti jesmo. Koliko god društveni bili, ima nešto praiskonsko u nama što nam govori da trebamo malo vremena za sebe. Kako nazvati ovo moje stanje? Možda akumulirani umor ili nešto slično. Trenutno, trebam viziju. Opcije se pojavljuju na nekim neočekivanim mjestima, zaista ne znam gdje ću biti za pola godine. Zato bih volio riješiti neke stvari sa sobom, baš iz razloga da sutra budem odlučniji.

Ove vrućine nas tjeraju. Tjeraju nas da idemo onamo gdje inače nikad ne bi. Toliko je toga za obaviti, moram priznati da sam malo ispao iz ritma. Možda se ne trudim onako kako sam znao, no nije stvar u tome što imam nešto praznog hoda, gore je što se ne naziru rješenja. Imam osjećaj kako otvaram različite ladice i razmatram njihov sadržaj. No ormar ima toliko ladica. Neke su zaključane, neke imaju potrgane ručke. Neke jednostavno želim zatvoriti jer u njima nema ništa zanimljivo.

Treba mi taj jedan dan, uspostavljanje balansa. Onda će sve biti mnogo jasnije


10:26 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 13.07.2009.

Trenutno..

...ne mogu zaspati. Kasni su sati večeri sa ponedjeljka na utorak. Nekako, imam osjećaj da više nikad neću spavati.

Iskrene riječi su one koje tobože imaju najveću vrijednost. No kakva je stvarno vrijednost riječi? Možeš li to izvagati, izmjeriti? Ako možeš, molim te, javi!

Heheh, da nisam pod gasom, vjerojatno ne bih ni pisao ovaj post, ali eto, pričam s frendom i mislim da sam zaključio jednu nevjerojatnu stvar. Shvatio sam smisao: Žene su definitivno zlo, ali kad si popijemo događaju nam se loše stvari. Veza je i više no očita.

No, u suštini, ovaj post ne bi trebao osuđivati nikoga, pa čak niti sjene koje moja percepcija čini zadrtima, nerealnima, pa usudio bih se čak reći i nelogičnima. Ne, mi smo ljudi. Ovaj svijet definitivno nije raj, za taj zaključak u biti ne bi trebao biti ni filozof, fitness trainer, blog editor niti bakica na placu. Ovo nije raj, a mi ne MORAMO biti savršeni/idealni/fantastični, mi MORAMO biti svoji, biti ljudi, duše koje imaju svoju jednostavnu svrhu, onu koja nas za kišnih dana poput magneta usmjerava u pravome smjeru.

Da, pričam ti staro lice koje smatram ipak poznanikom. Ne, one nisu nužno zlo, one su hrpa iznimaka koje potvrđuju pravilo.

Nikad neću shvatiti što on ima s "ditetom" u tebi? Zar njegov pogled budi više no moje oči? Osjećaš li se više kao kompletna osoba? Nadam se, jer inače ne gubim samo ja svoje vrijeme.

Logika ali i vjera mi govore, nalažu kako ne smijem odustati, jer sve će kao biti u redu. Vjeruj, ako ne vjeruješ u takvo nešto pišaš u vjetar. Pardon na vulgarnosti, obećajem, neće se ponoviti, baš kao niti sva iskrenost koju bi ti netko možda poklonio. Iskrenost je posljednji poklon koji ti mogu pokloniti na ovome svijetu, žao mi je što nikad nećeš razumjeti.

Sada je prokletih četiri sata ujutro? Pa zar ne bi normalna osoba, ili barem ona koja si utvara da je baš to poput mene, trebala svoje misli prepustiti moru snova, ideja onoga carstva kojemu se prepuštamo kad utonemo u san, utopimo se u moru želja, priča, riječi i slika..


02:53 | Komentari (3) | Print | ^ |

srijeda, 08.07.2009.

Boleština

Ovaj frajer me stvarno plaši


23:19 | Komentari (2) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>