Mind mapping

Ulaziš u sobu obojanu u sivo. Primjećuješ samo onu stvar obojanu u narančasto. Što je sa svim ostalim stvarima? U tom trenutku ti se čine sporednim i nebitnima, a vjerojatno nisi u pravu. To je život. Upravo ta nemogućnost da sagledaš čitavu sliku zapravo stvara distorziju istine. Živimo u svijetu malenih bijelih laži koje čine okolinu gotovo virtualnom. Osjećam se kao da sam slijep, uopće nisam svjestan stvari što se događaju oko mene. Teško se pomiriti s činjenicom da iskrivljena slika zapravo definira ono što vidimo.

Lutam hodnicima, tražim pravi put, dijelove slagalice, nisam baš od onih što imaju žuljeve od molitve. Vjera je oslonac, nikad sredstvo. Linkovi, brojevi, kratke poruke, slušalice i mikrofoni. Da li je naše društvo samo skup žica? Ili smo dovoljno pametni da koristimo bežičnu mrežu. Ipak, dovoljno smo glupi da nosimo sunčane naočale u mračnoj prostoriji.

Ovo smo mi. Generacija mp3-a, photoshopa, apstraktnosti i hrđe. Hoćemo li tako ostati zapamćeni. Generacija Y, Z ili kako nas zovu, rastrgani u sjeni generacije X šapćemo i pokušamo živjeti u virtualnom svijetu. Oko nas je kompleks satkan od niti. Težnja za brzim životom, okretanjem leđa upozorenjima je ono što nas definira. Obična, bahata balavurdija koja sa podsmjehom gleda na globalno zagađenje, trovanje legalnim i ilegalnim supstancama. Nezdrav život, poremećenih vrijednosti nas vodi u vrijeme kada će sve ovisiti o nama. No mi ćemo biti prezauzeti potrebom za ukazivanjem na naše skrivene talente, umjetno povećane osobnosti sa upalom ega. Ne mogu više udahnuti svjež zrak, ne mogu stati na sekundu, inače niti kompleksa pucaju. Strune naših života neće moći još dugo. Vapimo za promjenama. Ali za nas su promjene nešto povezano uz povijest, uz neke likove čije face printaju na majice, na crvene petokrake. Misliti da smo u stanju održivog razvoja je upravo ono što trebamo izbjegavati, sve ovo je laž. Alarmi i satovi nam diktiraju koliko ćemo dugo uživati, koliko ćemo se odmarati ili spavati. S druge strane zidovi naših soba se polako počinju približavati, naši svjetovi postaju sve manji dok se na kraju ne uruše. Plastika sa magnetnim vrpcama govori tko smo i koliko smo ljudi. Nadziru nas, provjeravaju naše brojeve i slike, ali nas ne čuvaju. Rijetko liječe, nikad ne sprječavaju. Na kraju, život ti se svodi na izvršavanje funkcija, zadataka, slušanja naredbi. Ako pogriješiš smanjuju ti brojke sa nekih fiktivnih mjesta, i tvoja plastika sa magnetnom vrpcom počne tvrditi kako si lošija osoba.

Now I don't know where I belong
And we were never alive
And we won't be born again
But I'll never survive

„Zvuk je ljudska percepcija nestalnih podražaja nastalih kao posljedica promjene razine tlaka koja se širi elastičnim medijem u kojeg je uronjen opažač (slušatelj).”
by Wikipedia
Naše vapaje i vriskove za humanošću snimaju, digitaliziraju, pretvaraju nas u slike, postajemo vijesti, zanimljivosti. Trivia ili crna kronika? Katkad razlike niti nema. Ako postanemo dosadni, dovoljno je pritisnuti dugme, okrenuti na reality show. Život je, kao i sve ostalo, kategoriziran u skupinu vijesti koje nikoga ne zanimaju. Dok je se „stvarnost“ počela odjednom prodavati. U kilogramima, metrima, broju bitova u sekundi ili trajanju zajedno s reklamama.

Ljudi su, bili i ostali, skup statistika, plastični i lomljivi. Ovisni o virtualnim stvarima koje im kroje živote, većinom su glavni faktori upravo sive boje, upravo oni sa početka posta. Pokušavamo sistematizirati kaos. Ali kaos je takav kakav je, nepredvidiv, pun uspona i padova. Mi smo skup prepun iznimaka koje potvrđuju pravilo da smo svi u suštini isti, jednaki, jednakiji, bijeli, siromašni, crni, bogati, niski, mršavi, visoki, debeli, sa imenima koja ništa ne znače ili znače gluposti. Ali..

...pokušaj definirati mene.

Late at night
Rain falling down
Sets my mind wandering
Took a drive on a highway

Koliko puta ste se kasno navečer vraćali autom doma? Situacija: sva svjetla su neke žute boje, na radiju svira neka pjesma koju površno poznaješ, ali nekako ipak savršeno pristaje trenutku. Iako sam zapravo samo 5 min od kuće čini mi se kao da vozim satima. Stanem pred kuću, okrenem se i odem natrag. Vozio sam možda kojih pola sata raznim ulicama, prolazio mjestima gdje nisam bio dugo. Osjećao sam kao da po mraku vrijeme stoji i čitav svijet je samo za mene. Nije bilo nikoga, niti možda očekivanog para svjetala negdje daleko na retrovizoru. U tom trenutku sam imao osjećaj kao da se moja sjećanja stapaju s budućnosti. Kao da sam u tome trenutku imao dovoljno iskustava da mogu mirno nastaviti život. Znao sam da živim u svojem sutra, ionako ću tamo biti do kraja svog života. Malo stvari je bilo pod mojim utjecajem. Udahnuo sam, izdahnuo i izgovorio jednu riječ. –Kontrola. To je sve što mi treba u životu. No život je pojava koja se temelji na kaosu, a na meni nije da organiziram kaos. Ne, na meni nije čak niti da to pokušam.

You said, you said your heart was aching, you were sad
I saw you cry, the night you lied to me, oh no!
You took my hand then faded with the light
They said you died out on the road that night

Potreba za kontrolom je sasvim prirodna. Želja za balansom, koncima nad elementima vlastitog života. Instinkt za stvaranjem protutvari mučnim sjećanjima. Težnja osobi koja nikada neće reći da žali za nečime. No kada se boriš sa životom, nikada ne okrećeš leđa zidu, uvijek ostaje taj rizik, previše prostora ostavljaš prilici. Pogrešno? Nisam ovdje da sudim ispravnost neplaniranih ljudskih postupaka, već postavljam pitanje možemo li spriječiti nemile događaje? Koliko je stvari u biti pod našim utjecajem? Što učiniti, kako promijeniti činjenice? Kamo otići kada znaš da od toga nema bijega.

Darkness descending
Night coming down in the city
She walks the streets in search of fortune

Ostala su mi blijeda sjećanja, ali nikakvo pisanje memoara mi neće pomoći, ja sam jedna od onih budala što ne uče iz prošlosti, barem ne dovoljno.

Out in the jungle called the city
You’ll never make it on your own

Ipak, svaki put kada mi samoprozvani intelektualci nešto pokušavaju tumačiti, slušam ih sa figom u džepu, kada mi se neki pametnjaković unese u lice uvijek imam odgovor. Za svaku gadost koju ljudski rod sprema imam dovoljno dobar reket da vratim servis. No svi štitovi, opruge i ostala sredstva nemaju efekat koji očekujemo. Zahvalan sam na svemu što imam, cijenim to i ne mogu zamisliti život različit od ovoga, no to nije kompletna priča, nedostaju segmenti koji čine knjigu dovršenom. Znam, knjigu nitko nije završio u prvom poglavlju, ispred mene ih ima dovoljno da zaboravim ovo koje sada pišem.

You're such a long way from here
Such a long way from here

Potraga za unutarnjom kontrolom je beskrajna, težnja za samoodržavanjem i poboljšanjem samoga sebe je dovoljno jaka da ustrajem. Znam, možda će i sutra biti loša biometeorološka prognoza. No ja ću čekati promjenu, ma kako loši bili izgledi.

Jedva čekam dan kada će se Snjeguljica probuditi, pogledati princa i reći: „-E baš neću!“

Ovih dana sam napisao par postova koje bi trebalo još malo dovršiti pa će biti objavljeni. Ali kako već tjedan dana nisam ništa ostavio ovdje odlučio sam se za novi nastavak glazbene retrospektive. Ovaj puta na red je došlo nešto iz našeg podneblja. Ali samo donekle..



Zašto donekle? Zato jer na ovoj verziji ove odlične pjesme gostuju neki legendarni glazbenici i instrumentalisti.
Manu Katche -bubnjevi (Sting, Joe Satriani...)
Tony Levin - Chapman stick/bass (King Crimson, Liquid Tension Experiment, Bozzio Levin Stevens...)
Vlatko Stefanovski - gitara (Gibonni, Leb i sol)

Gibo je jedan od onih glazbenika za koje možeš reći da su oni pravi glazbenici. U njegovim pjesmama se tako jednostavno pronaći.

Fuck Yourself Lyrics

Budimo barem jednom izravni i recimo ono što mislimo. To je zdravo.