Late at night
Rain falling down
Sets my mind wandering
Took a drive on a highway
Koliko puta ste se kasno navečer vraćali autom doma? Situacija: sva svjetla su neke žute boje, na radiju svira neka pjesma koju površno poznaješ, ali nekako ipak savršeno pristaje trenutku. Iako sam zapravo samo 5 min od kuće čini mi se kao da vozim satima. Stanem pred kuću, okrenem se i odem natrag. Vozio sam možda kojih pola sata raznim ulicama, prolazio mjestima gdje nisam bio dugo. Osjećao sam kao da po mraku vrijeme stoji i čitav svijet je samo za mene. Nije bilo nikoga, niti možda očekivanog para svjetala negdje daleko na retrovizoru. U tom trenutku sam imao osjećaj kao da se moja sjećanja stapaju s budućnosti. Kao da sam u tome trenutku imao dovoljno iskustava da mogu mirno nastaviti život. Znao sam da živim u svojem sutra, ionako ću tamo biti do kraja svog života. Malo stvari je bilo pod mojim utjecajem. Udahnuo sam, izdahnuo i izgovorio jednu riječ. –Kontrola. To je sve što mi treba u životu. No život je pojava koja se temelji na kaosu, a na meni nije da organiziram kaos. Ne, na meni nije čak niti da to pokušam.
You said, you said your heart was aching, you were sad
I saw you cry, the night you lied to me, oh no!
You took my hand then faded with the light
They said you died out on the road that night
Potreba za kontrolom je sasvim prirodna. Želja za balansom, koncima nad elementima vlastitog života. Instinkt za stvaranjem protutvari mučnim sjećanjima. Težnja osobi koja nikada neće reći da žali za nečime. No kada se boriš sa životom, nikada ne okrećeš leđa zidu, uvijek ostaje taj rizik, previše prostora ostavljaš prilici. Pogrešno? Nisam ovdje da sudim ispravnost neplaniranih ljudskih postupaka, već postavljam pitanje možemo li spriječiti nemile događaje? Koliko je stvari u biti pod našim utjecajem? Što učiniti, kako promijeniti činjenice? Kamo otići kada znaš da od toga nema bijega.
Darkness descending
Night coming down in the city
She walks the streets in search of fortune
Ostala su mi blijeda sjećanja, ali nikakvo pisanje memoara mi neće pomoći, ja sam jedna od onih budala što ne uče iz prošlosti, barem ne dovoljno.
Out in the jungle called the city
You’ll never make it on your own
Ipak, svaki put kada mi samoprozvani intelektualci nešto pokušavaju tumačiti, slušam ih sa figom u džepu, kada mi se neki pametnjaković unese u lice uvijek imam odgovor. Za svaku gadost koju ljudski rod sprema imam dovoljno dobar reket da vratim servis. No svi štitovi, opruge i ostala sredstva nemaju efekat koji očekujemo. Zahvalan sam na svemu što imam, cijenim to i ne mogu zamisliti život različit od ovoga, no to nije kompletna priča, nedostaju segmenti koji čine knjigu dovršenom. Znam, knjigu nitko nije završio u prvom poglavlju, ispred mene ih ima dovoljno da zaboravim ovo koje sada pišem.
You're such a long way from here
Such a long way from here
Potraga za unutarnjom kontrolom je beskrajna, težnja za samoodržavanjem i poboljšanjem samoga sebe je dovoljno jaka da ustrajem. Znam, možda će i sutra biti loša biometeorološka prognoza. No ja ću čekati promjenu, ma kako loši bili izgledi.
Jedva čekam dan kada će se Snjeguljica probuditi, pogledati princa i reći: „-E baš neću!“
Post je objavljen 18.06.2009. u 10:26 sati.