|
Ulaziš u sobu obojanu u sivo. Primjećuješ samo onu stvar obojanu u narančasto. Što je sa svim ostalim stvarima? U tom trenutku ti se čine sporednim i nebitnima, a vjerojatno nisi u pravu. To je život. Upravo ta nemogućnost da sagledaš čitavu sliku zapravo stvara distorziju istine. Živimo u svijetu malenih bijelih laži koje čine okolinu gotovo virtualnom. Osjećam se kao da sam slijep, uopće nisam svjestan stvari što se događaju oko mene. Teško se pomiriti s činjenicom da iskrivljena slika zapravo definira ono što vidimo.
Lutam hodnicima, tražim pravi put, dijelove slagalice, nisam baš od onih što imaju žuljeve od molitve. Vjera je oslonac, nikad sredstvo. Linkovi, brojevi, kratke poruke, slušalice i mikrofoni. Da li je naše društvo samo skup žica? Ili smo dovoljno pametni da koristimo bežičnu mrežu. Ipak, dovoljno smo glupi da nosimo sunčane naočale u mračnoj prostoriji.
Ovo smo mi. Generacija mp3-a, photoshopa, apstraktnosti i hrđe. Hoćemo li tako ostati zapamćeni. Generacija Y, Z ili kako nas zovu, rastrgani u sjeni generacije X šapćemo i pokušamo živjeti u virtualnom svijetu. Oko nas je kompleks satkan od niti. Težnja za brzim životom, okretanjem leđa upozorenjima je ono što nas definira. Obična, bahata balavurdija koja sa podsmjehom gleda na globalno zagađenje, trovanje legalnim i ilegalnim supstancama. Nezdrav život, poremećenih vrijednosti nas vodi u vrijeme kada će sve ovisiti o nama. No mi ćemo biti prezauzeti potrebom za ukazivanjem na naše skrivene talente, umjetno povećane osobnosti sa upalom ega. Ne mogu više udahnuti svjež zrak, ne mogu stati na sekundu, inače niti kompleksa pucaju. Strune naših života neće moći još dugo. Vapimo za promjenama. Ali za nas su promjene nešto povezano uz povijest, uz neke likove čije face printaju na majice, na crvene petokrake. Misliti da smo u stanju održivog razvoja je upravo ono što trebamo izbjegavati, sve ovo je laž. Alarmi i satovi nam diktiraju koliko ćemo dugo uživati, koliko ćemo se odmarati ili spavati. S druge strane zidovi naših soba se polako počinju približavati, naši svjetovi postaju sve manji dok se na kraju ne uruše. Plastika sa magnetnim vrpcama govori tko smo i koliko smo ljudi. Nadziru nas, provjeravaju naše brojeve i slike, ali nas ne čuvaju. Rijetko liječe, nikad ne sprječavaju. Na kraju, život ti se svodi na izvršavanje funkcija, zadataka, slušanja naredbi. Ako pogriješiš smanjuju ti brojke sa nekih fiktivnih mjesta, i tvoja plastika sa magnetnom vrpcom počne tvrditi kako si lošija osoba.
Now I don't know where I belong
And we were never alive
And we won't be born again
But I'll never survive
„Zvuk je ljudska percepcija nestalnih podražaja nastalih kao posljedica promjene razine tlaka koja se širi elastičnim medijem u kojeg je uronjen opažač (slušatelj).”
by Wikipedia
Naše vapaje i vriskove za humanošću snimaju, digitaliziraju, pretvaraju nas u slike, postajemo vijesti, zanimljivosti. Trivia ili crna kronika? Katkad razlike niti nema. Ako postanemo dosadni, dovoljno je pritisnuti dugme, okrenuti na reality show. Život je, kao i sve ostalo, kategoriziran u skupinu vijesti koje nikoga ne zanimaju. Dok je se „stvarnost“ počela odjednom prodavati. U kilogramima, metrima, broju bitova u sekundi ili trajanju zajedno s reklamama.
Ljudi su, bili i ostali, skup statistika, plastični i lomljivi. Ovisni o virtualnim stvarima koje im kroje živote, većinom su glavni faktori upravo sive boje, upravo oni sa početka posta. Pokušavamo sistematizirati kaos. Ali kaos je takav kakav je, nepredvidiv, pun uspona i padova. Mi smo skup prepun iznimaka koje potvrđuju pravilo da smo svi u suštini isti, jednaki, jednakiji, bijeli, siromašni, crni, bogati, niski, mršavi, visoki, debeli, sa imenima koja ništa ne znače ili znače gluposti. Ali..
...pokušaj definirati mene.
|
