Mind mapping

Jutra, rađanja novoga dana. Koliko sam puta teturao kući u zoru. U takvom trenutku mnogo toga prolazi mislima. Jednog sada već gotovo zaboravljenoga jutra, teško probuđen od strane svih iritatora spavanja, odlučio sam. Htio sam ostaviti neke stvari iza mene. Prva mjera djelovanja je bio fokus na moj headspace. Na mp3-u sam napravio folder jednostavno nazvan New Start. Svakodnevno sam na njega dodavao nove pjesme. Sada, već više od godinu dana kasnije, New Start je još uvijek ondje, pjesme su dolazile i odlazile. Trenutno ih je 92. Mislim da je to najbolji playlist koji sam složio u životu. Ipak, mislim da se previše promjena u međuvremenu dogodilo, unatoč nekim konstantama. Što reći? New Start je sasvim upalio, svaka pjesma je u podsvijesti zabilježena te asocira na određeni period, događaj i osobu. Nikada nije lako zaboraviti neke stvari, neke od njih nikada ni neće biti zaboravljene. No što kada stvarima prođe rok trajanja? Zar moramo zaboravljati dobre pjesme. Moram li uvijek raditi neki novi New Start?

'Cause I...
I don't wanna say it
I don't wanna find another way
Make it trough the day without you
I...
I, I can't resist
Tryna find exactly what I missed
It's just another day without you

Mi smo samo djeca ovoga grada, naših ulica i rijeka. Šteta što oronule fasade sivih ulica ne mogu pričati, šteta što će sve ovo biti zaboravljeno. Ali ne, mi smo egoisti, samodopadni, arogantni, letargični i ne toliko prijateljski koliko bi trebali biti. Sutra će to biti sjećanje, no danas još uvijek traje, ne valja se zavaravati. Mlada osoba uvijek misli kako ništa nije važno, i onda se nađeš u autobusu za drugi grad kako premotavaš jednu te istu pjesmu opet i iznova.

Why can't you stay forever, ooh?
Just give me a reason
Give me a reason

Nedavno sam sjeo u auto, krenuo sam upaliti i pogledam na trenutak lijevo. Samo na sekundu, trajalo je kraće od izdaha. Staro drvo je cvijetalo, vjetar je puhao i manipulirao laticama kao što dirigent spretno upravlja orkestrom. Stvarno jedinstvena scena. Ali isto tako je pokazala paradoks života. Predivne latice lete uokolo, a stara, trošna kanta za smeće stoji pokraj drveta. Koja prokleta koegzistencija, pomislim.

Got your cigarettes burning your fingers
Waking you from your sleep

Sjedio sam u separeu, kava sa šlagom se polako hladila. Kiša se naglo spustila, bio sam posve mokar, svi su žurili pod krov, a ja sam samo polako hodao, pokušavajući uhvatiti neki afro ritam koji mi je dopirao iz slušalica. Nastojao sam to izbiti iz glave, ali ne možeš izbiti karakter iz glave, ako i možeš, to bi trebao biti jedan opak udarac.

Shine on me now
I can see an angel who lost her place
Won't you shine on me now
Another fallen angel
Lord help me now 'cause I need the strength
I could use a helping hand
Won't you shine on me?

Razilazak, ali ne razilazak jednog prosječnog petka. Ne, bilo je natprosječno. Okupili smo se u spomen na naša sjećanja, u spomen na ono neprocjenjivo. Odali smo počast prijateljstvu. Kroz glavu mi se motala ona legendarna od Pink Floyda:
„Together we stand, divided we fall!“

Hodao sam kući, nisam znao koliko je sati. Istovremeno je bilo hladno i vruće. Još jedna zora, još jedna uspomena. Sjećanje na ljude koje nikad više neću vidjeti, sjećanje na oči koje nikad nisam imao dovoljno hrabrosti pogledati.

Wanna hold on to never
I'm not that strong
I'm not that strong

Ne znam što ću, iskreno. Bez nekih stvari ću teško dalje, neke stvari još nisam spreman ostaviti. Ne znam hoću li ikada i biti?

Glazbena retrospektiva na mom blogu se nastavlja. Sljedeća postaja je kultni singl The Hunter grupe Dokken. Pjesma koja mi je svojim tempom, tematikom te samom izvedbom uvijek odgovarala.



The Hunter se između ostalih pojavljuje u:

neimenovani post (28.3.2008.)

On and on (2.4.2009.)

Ovaj blog je prepun meni dragih pjesama, i ne mogu nikako raditi razliku među njima. No u sljedećih nekoliko postova ću napraviti malenu glazbenu retrospektivu koja će sadržavati pjesme koje su predstavljale nepresušan izvor inspiracije za veliki dio onoga što sam napisao na ovome blogu. Stoga, krenimo..



Legendarna Street of Dreams između ostalih se pojavljuje u:

I saw you on the street today (2.7.2007.)

Haunting me (25.3.2008.)

Zvijezde na nebu. Zrnca pijeska. Stranice knjiga. Svaka od njih ostavila je uspomenu. Jedno kratko sjećanje. Što mi nudi ova perspektiva, mjesto u vremenu kada se mogu osvrnuti. Ne želim to nikome savjetovati, ali ja živim u prošlosti. U nekoj prokletoj težnji za nekim udaljenim sutra. Za svaku zvijezdu davao sam svu svoju snagu. Trudio se iz petnih žila da iskočim iz gomile. No gravitacija je bila prejaka. Svaka od tih zvijezda bila je novo iskustvo, neka nova priča. U sferi ove teme toliko se toga preklapa. Toliko toga mi se dogodilo. Donekle mi se sve to gadi. Ipak, ne savijaj ono što je fiksno. Ne mogu mijenjati stvari. Mi smo tu da bi se te riječi izgovarale. Samo malene stavke u velikom planu svemira.

Kompatibilnost, kako sirova riječ. Hladno, oštro. Poput digitalne funkcije ILI ILI. Da li je sudbina zapravo samo matematička operacija? Ako je, želim vidjeti statistike, postotke i vjerojatnosti. Želim znati za svaku varijablu. Ma vraga! Želim sve to napismeno, samo da to mogu poderati i baciti u koš za smeće. Ne postoji logika. Ovaj svijet je niz čiju sljedeću kariku gotovo ne možeš predvidjeti. Ovo je sve jedan bizaran puzzle u kojem dva dijela nikako ne idu skupa. Dođe ti trenutak kada je stvarno svega dosta. Ne možeš vjerovati kako se neke stvari uopće mogu događati.

Don't you wonder, can't you see
what's happening to our lives
I can't keep living this masquerade
When my lonely eyes see only your face at night

Znaš onaj osjećaj prisilnog triježnjenja kada gotovo pričaš sam sa sobom ali na sasvim različitom nivou. Više ne koristiš jezične fraze. Slike, pitanja i odgovori dolaze sami od sebe. Kakva nevjerojatna unutarnja kolizija misli. Kao da vidim nekog starca koji mi oduzima riječi. Više nemam što za reći..

Kako imati potpunu koncentraciju kad ne znaš što želiš? Mogu li uopće biti siguran u to. Praktički sam zavezan. Osjećam se sputan kao nikad prije. Uspravim pogled prema zvijezdama i shvaćam da me život naučio dovoljno toga da se nekih stvari čak bojim. Rekao sam da ću svašta jednom probati, nešto ću ponoviti, no iskreno me strah ponavljati neke stvari. Isponova pokušavati graditi kule od pijeska za vrijeme oluje. Motiva imam napretek, ali snaga je na izmaku. Netko će reći: „Hej, pa tek ti je 19, što ti pametuješ?“ –vjerojatno će biti u pravu.

Ovo nikako ne ide..

Nema je više..

Vjerojatno većina vas nikad nije niti čula za Jasona Beckera, pogledajte video, govori o njegovom životu. Ako mislite da vam život kojim slučajem nema smisla, to je samo pokazatelj da se ne trudite dovoljno. Ovo je priča gdje je ljudski karakter ipak pobjedio okrutnu bolest.


-dokumentarac o Jasonu.
Posljednjih 5 min. je snimka Jasona Beckera na kojoj u dobi 16-17 godina svira Black Star Yngvie-a Malmsteena, jednu od njegovih tehnički najzahtijevnijih kompozicija


-Jason je svojedobno svirao u shred metal bandu Cacophony gdje je činio jedan od najvećih gitarističkih dvojaca sa također nevjerojatnim Marty Friedmanom, koji je kasnije svirao u Megadethu. Postoji jedna odlična riječ za ovaj video. ATTITUDE!!!