|
Ima već neko vrijeme od trenutka kad sam prvi put slušao album You Had it Coming od Jeff Becka.
Jeff Beck je oduvijek bio više od gitarista. On je bio umjetnik, i ostao... U životu nisam čuo nešto tako neortodoksno, toliko izvan okvira. Čovjek nije stvarao glazbu na konvencionalan način. Jeff Beck svojom glazbom iscrtava vlastiti karakter, a to mogu samo rijetki. Iako je to instrumentalni album, na njemu se pojavljuje pjevačica Imogen Heap, no njezin glas je ovdje poslužio kao divan instrument, za dodavanje nove dimenzije.
Ali upravo taj glas, uvijek me podsjeti... na nešto zaključano negdje iza mojih misli.
Oh my God!
Nema toliko razuzdane noći da izbije to iz glave. Nema toliko vremena na satu da to zaboraviš.
Možda nisam takva osoba. Iako više ne mogu prilično sigurno ni reći kakva sam ja to osoba zapravo. Nije stvar u samopouzdanju. Valjda nikad ne možeš biti dovoljno flegma, baš kao što valjda ne možeš biti dovoljno osjetljiv. Uvijek se krajnosti nameću same od sebe.
Jedno je ipak sasvim sigurno, dvije suprotnosti se nikako neće privući. Uz pretpostavku, naravno, da su suprotnosti..
Jesen je napokon stigla, promjena vremena je dobra za promjene općenito. Ne smeta me ni kiša, ni oblaci... prazne ulice su uglavnom iste, samo prepune lokvi u kojima vidim onaj isti odraz koji vidim već godinama. Kao kad se zapitaš: "Pa dobro, tko je sad taj u ogledalu?". I shvatiš nešto kao: "Fuck, pa to sam ja!". Jesmo li svi takvi?
Svaka ta subota kao da je odlazak u nepoznato. Postalo mi je uzbudljivo, za promjenu. Više ne zurim u istu točku i mislim na.. ma nije bitno.
Jednostavno dođe trenutak da popiješ dovoljno. Onda scena kao u filmu... kiša pada, sam čekam autobus na koji ne ide nitko u to glupo doba noći. U glavi ti se počnu petljati riječi, pjesme, textovi, filmovi... kao slideshow. Blesavo, jel' da?
Well, I rolled and I tumbled,
Cried the whole night long
Well, I rolled and I tumbled,
Cried the whole night long
When I woke up this morning,
Didn't know right or wrong
Buđenje. Prokleto buđenje. Osjećaj prigušenog vriska u glavi. Dehidracija...
Zapitaš se kakve si to gluposti sanjao sinoć. Riječi se mješaju... Jesam li bio pijan ili sam to sanjao? Mislim da sam to sanjao dok sam bio pijan. Užas...
Well if the river was a whiskey
And I was a diving duck
If the river was a whiskey
And I was a diving duck
Well I would dive to the bottom
I swear, I'd never come up.
Baš je fora ovakav život. Netko sklon pretjerivanju rekao bi da se uništavam. Ali svi znamo da to nije tako. K vragu, svi i jesmo isti. Nije čaša najbolji način da se riješe problemi, ali je definitivno među najboljima, hehe...
Well I could have had religion,
In this bad old Sunday
I could have had religion,
In this bad old Sunday
But whisky and bad love,
Wouldn't let me have my way
Praktički sam smetnuo s uma da ljudi čak odlaze na misu nedjeljom. Ja to baš i ne uzimam kao neku opciju, nije da imam pametnijeg posla...
Treba analizirati svoje misli, razmišljati o stvarima koje su ti samo prividno bitne. Jel' da?
Bojim se za sebe. Razlog tomu je što sam se navikao na kavu. Nisam ovisan, ali mi se valjda prvi puta pojavila želja da je baš popijem. Toga me stvarno strah.
Što da kažem? Ovaj post je otišao u nekom sasvim drugom smijeru. Ah... što je tu je.
Lud je ovaj svijet u kojem živimo, neki više - neki manje.
|
