|
Inside, I’m screaming, nobody pays any attention
If I had arms I could kill myself
If I had legs I could run away
If I had a voice…I could talk and be some kind of company to myself, I could yell for help, but nobody would help me…
I just can’t see how can I go on like this? S.O.S…help me…S.O.S. help me…
Kao i uvijek slušam glazbu, svira One od Metallice, i odjednom mi pada na pamet da pogledam spot jer ga nisam gledao jako dugo. Spot koji pojačava iskustvo slušanja pjesme, daje mu novu dimenziju. I doživljavam to snažno iskustvo, uništen život koji ne mogu usporediti sa svojim. Govori o crnoj sudbini čovijeka koji je u Prvom svjetskom ratu postao 100% invalid. Čovijek bez udova, bez lica, glasa, vida i sluha. Spot počinje dijalogom oca i mladog mu sina. Klinac upita starog: ''Što je demokracija?''. Stari mu odgovara ''Ne znam ali ima veze s time kada se mladići međusobno ubijaju''.
I bio je u pravu. Odjednom scena iz filma snimljenog sedamdesetih iste tematike koje je i ova pjesma. Taj dječak, sada već mladić odlazi u rat, boriti se za tu istu demokraciju. Na ekranu ostaje slika njegove djevojke kako mu maše, i odjednom; pakao rata, užasi kakve je teško i zamisliti. Odjednom neki glas, poprilično dominantan kaže kako je nemoguće da toliko stradala osoba doživi sjećanje, bol ili zadovoljstvo, san ili misao. Kaže kako će ova osoba ostati zauvijek smatrana kao mrtva do dana dok se ne pridruži mrtvima. No čini se da je taj doktor u krivu, neki drugi glas govori. I pita se: ''Ne znam da li sam živ i sanjam, ili mrtav i sjećam se?''
I can't remember anything
Can't tell if this is true or dream
Deep down inside I feel the scream
This terrible silence stops me
Now that the war is through with me
I'm waking up, I cannot see
That there's not much left of me
Nothing is real but pain now
Hold my breath as I wish for death
Oh please God, wake me…
I glas vojnika tako započinje svoj tužni monolog, patnju u nadi da će ga netko ipak čuti. Ostao je živ, na način da mu je od ljudskosti ostao samo um, i ništa više...
Back in the womb it's much too real
In pumps life that I must feel
But can't look forward to reveal
Look to the time when I'll live
Fed through the tube that sticks in me
Just like a wartime novelty
Tied to machines that make me be
Cut this LIFE off from me
Hold my breath as I wish for death
Oh please god, wake me
Kaže kako se osjeća kao komad mesa koji nastavlja živjeti...
Na trenutke shvaća koliko je to gadno, i užasnuto ponavlja u sebi kako ne može nastaviti živjeti ovako. Zove upomoć, obraća se svojoj majci, no ona ga ne čuje, nitko ga ne čuje... Misli da ima noćnu moru te se ne može probuditi.
Now the world is gone I'm just one
Oh god, help me
Hold my breath as I wish for death
Oh please god, help me
Osjeća se poput nakaze, u glavi mu prolaze slike kako je nakaza u cirkusu 20. stoljeća.
Ponovno sjećanja na rat, na trenutak stradanja, na sve užase prouzročene ljudskom mržnjom.
Darkness imprisoning me
All that I see
Absolute horror
I cannot live
I cannot die
Trapped in myself
Body my holding cell
Sjeća se svog oca, kako mu je rekao da u nevolji potraži pomoć Morseovom abecedom kad je u nevolji. Odjednom u njegovoj sobi stoje neki časnici, jedan od njih nešto čuje i upita tko je to? Drugi kaže da je to Morseova abeceda, te da govori: ''S.O.S. Help me, S.O.S. Help me...''
Landmine has taken my sight
Taken my speech
Taken my hearing
Taken my arms
Taken my legs
Taken my soul
Left me with life in hell
Zatim taj isti časnik, drhtava glasa govori ostalima kako slušajući Morseovu abecedu očitava riječi: ''Kill me, kill me, kill me...'' U pozadini fantastična glazbena podloga, gitare, furiozni bubnjevi Larsa Ulricha samo pojačavaju doživljavanje stresne situacije u kojoj se jadnik nalazi
Kill me, I'm asking you to kill me...
Thank you.
I pjesma, film, spot – tjeraju na ozbiljno razmišljanje. Strah od toga da budeš zakopan živ postaje manje strašan, dobiva pravog konkurenta za krajnji užas.
I nameće se pitanje eutanazije. Zašto nekome ne skratiti muke, spasiti ga od pakla na ovome svijetu. Što ako mi mislimo da su ti ljudi ''biljke'', a oni umiru od strave shvaćanja da im se nikako ne može pomoći te da isčekuju trenutak smrti. I kažu da smrt ima svoje dostojanstvo. Ova priča pobija sve to, što ako su svi ti ljudi zatočeni godinama između dvaju svjetova, samo u svojim mislima. Smrt je u takvom slučaju, nažalost, olakšanje. I ja bih želio da me iskopčaju, da me odriješe života bez života, ne želim biti zatočen sam u sebi. Sav taj užas nikada nebih mogao podnijeti – poludio bih.
|
