|
Danas...škola!!!
Buđenje u pola osam, kako mi je samo teško palo, a vani hladno, a ja moram u školu, zvuči poput scenarija za horor, zar ne?
I još po rasporedu nemam prva dva sata, odlazim u Falcon na kavu, ali ona me samo još uspavala. I nekako dolazim do škole, a ondje ljudi koje nisam tri tjedna vidio, heh zanimljivo, nekih se nisam niti sjetio tijekom praznika, neka...nažalost sam se sjetio onih koje ne volim, no što ću...
I dva sata engleskog, prijavio sam se za školsko natjecanje, heh barem neću morati na nastavu. I profesorica me pita kako je bilo za praznike...i budi me iz sna. A ja se ne mogu sjetiti niti jedne riječi na engleskom, a onda sav promukao izgovaram: "Oh, it was terrible". I razred naravno pada u smijeh, tek sam u tom trenutku shvatio da su praznici zaista bili očajni, tek nekoliko izlazaka, ništa više...
Tada me profesorica upita kako je bilo na dočeku nove godine, a ja netom probuđen odgovaram: "I don't quite remember." Razred se opet počinje smijati, i ja zajedno s njima, i profesorica me upita da li sam možda pio, ja sam joj rekao da sam samo guštao. I onda se u njoj probudio onaj profesorski instinkt, a zajedno s njim i pitanja: "When did You started drinking?", "What do You think? Why young people drink". A ja joj rekoh samo da sam počeo piti prije godinu dana (nezamjetno slagavši) te da se mladi po mom mišljenju opijaju radi zabave. Opet lažem!!! Ne, ja ne pijem samo zbog zabave, ne zbog predivnog učinka alkohola, vać zbog toga što tada više nikoga ne čujem, tada sam isključen, tada ne razmišljam o ničemu, tada sam jedino opušten. To može zvučati prilično isprazno i zabrinjavajuće, ali moj je život satkan od gluposti koje me opterećuju od trenutka kad se budim pa sve dok ne idem spavati. I tako, svi se smijemo, a profa upita da li sam često pijan, tada sam shvatio da moram reći da ne jer bi mogao imati gadnih problema, dakako publika je dovikivala: "Gleda u oči i laže, mogao bi biti političar, laže!!!". I tako ih je nekoliko letjelo van već prvoga sata ove godine, začudo nisam bio s njima jer inače i ja dosta vremena provodim vani zbog mojih oštroumnih komentara. I tako izlazim van iz razreda, sav nikakav, nasmijao sam se kao budala, no ne osjećam se dobro, kao da sam mamuran. I sav pospan šećem hodnikom, viđam svu onu gamad od profesora, i maštam o tome kako da neke o njih pošaljem u rodni im kraj (ne, ne mislim na Srbiju, iako ih ima mnogo i odande). I pokušavam razbiti sivilo, gledati lijepe stvari, gledati na dobro.
I...
I ništa ne vidim, kako glupo!
Kakav šugav dan, vani je sunce, ali to me ne veseli, ide mi u oči, okrećem se, ne mogu više gledati. Ljudi pričaju samnom, no ja ih ne čujem, smijem se tek radi reda. Otišao sam i na tjelesni kod bivšeg razreda da se malo zezamo s loptom, i nije bilo loše, ali bio sam totalno bezvoljan, i dolazim doma, shvatio sam da ovo nikako nije moj dan, imao je sve preduvjete da ne bude tako, no nije se dogodilo.
No s druge strane, nema veze, sada ću još malo poslušati mjuzu, pogledati TV, nešto malo pročitati i onda lijepo otići spavati, sutra sigurno neće biti tako loše!
Gle, gle! Možda sam ipak našao nešto što me veseli, sutra!!! Jedva čekam sutra.
...jer, sutra je novi dan
|
