Mind mapping

It’s over!!! Koliko sam se trudio, koliko sam zelio da izbjegnem sve ovo…
I sada je sve kao prije, dani su opet jednolicni,glazba koju slusam kao da je izgubila dusu, svaka neprospavana noc, svaka glavobolja...
Sve to vodi polako ali sigurno natrag prema ponoru. I na trenutke pokusavam naci razloge i tada shvacam: ne postoji razlog, takav sam i nema mi pomoci.
Sve što cinim je krivo, radim krive korake u samome pocetku i ne mogu si pomoci, a nitko drugi mi ne zeli pomoci. Mozda cak podsvjesno izbjegavam pomoc i odbijam je.
Osjecam se kao da gubim kontrolu nad sobom, a to mi se ne smije dogoditi, ne sad...
Bojim se sebe i svojih misli, bojim se da ce moji sljedeci krivi koraci biti moji posljednji koraci uopce. Ne zelim umrijeti, bar ne jos,a sve mi se cini da nemam boljih opcija.
Bojim se... bojim se da cu ucinite nesto nekontrolirano. Ne! Necu se ubiti, nema smisla. Kukavica sam ako se ubijem jer nemam snage da podnosim sva ova sranja na ovom prokletom svijetu. A ako se ne ubijem opet sam kukavica jer nemam hrabrosti napraviti nesto tako drasticno. I onda kao po obicaju pocinju sve te misli koje ne mogu kontrolirati, jednostavno me izluduju. Previse sumnjam u sebe i smisao svog zivota ali i smisao ovog svijeta. Ako umrem u paklu ne moze biti gore nego ovdje, barem ne mnogo gore, a ako je u raju toliko dobro, sto onda radim ovdje ? Čemu tolika patnja kada mozemo biti na mnogo boljem mjestu. hm to pitanje pogadja temelje moje vjere, zar i u Boga sumnjam, u Boga koji mi je jedini oslonac. Koja sam ja budala, ne zasluzujem zivjeti,a nemam jaja da se ubijem. Mozda ce mi najveca kazna biti zivot u mukama na ovom svijetu...??? I sada shvacam da je depresija pobijedila, i da sam pao u mracni ponor iz kojega necu vidjeti svjetlost neko vrijeme. Nitko nece mariti za mene, ali mozda je i tako bolje, ne zelim i druge muciti.

Is this the only way out?