|
Man On The Edge
The freeway is jammed and it's backed up for miles
The car is an over and baking is wild
Nothing is ever the way it should be
What we deserve we just don't get you see
A briefcase, a lunch and a man on the edge
Each step gets closer to losing his head
Is someone in heaven are they looking down
'Cause nothing is fair just you look around
Falling down
He's sick of waiting of lying like this
There's a hole in the sky for the angels to kiss
Branded a leper because you don't fit
In the land of the free you can live by your wits
Once he built missiles a nation's defense
Now he can't even give birthday presents
Across the city he leaves in his wake
A glimpse of the future a cannibal state
Falling down
The freeway is jammed and it's backed up for miles
The car is an over and baking is wild
Nothing is ever the way it should be
What we deserve we just don't get you see
A briefcase, a lunch and a man on the edge
Each step gets closer to losing his head
Is someone in heaven are they looking down
'Cause nothing is fair just you look around
Falling down
Ovo je vjerojatno posljednji post ovog mjeseca i ne namjeravam radti analizu, ljeto je bilo za pamcenje i ostati ce u odlicnom sjecanju od kad smo se staložikili na Zibelu do izlazaka u grad svako vece. Bilo je jebeno ali sad se trebam okrenuti skoli jer sam vec dosta zabrljao i imam potrebu za dokazivanjem (valjda).
Danas je jedan od onih dana kada sam pun bezimenih emocija i nikako ih ne mogu izraziti, osjecam se kao da sam rob kao da me ti osjecaji posjeduju i ne mogu se osloboditi. Toliko zelim pisati a ne znam sto, po cijeli dan slusam novi album od Maidena i svidja mi se sve vise, ne znam kako ali opet su postigli da gitare pjevaju, zaista su pokazali da jos mogu svitrati na visokoj razini, mislim cak da ce se ovaj album vise svidjeti onima koji ne slusaju Maidene ili im je ovo prvi njihov album. Ali ovaj sam post sam poceo pisati s namjerom da pokusam prenijeti svoje osjecaje u rijeci, a ne da pisem o Maidenima.
Never ask why !!! Ne znam zašto ali mrzim pitanje zašto.
Kada netko razgovara samnom uvijek postavlja to pitanje, pa vec su svi dosadni, zašto ovo, zašto ono, pa bilo bi dosta, takav sam i to pitanje meni upuceno je posve nepotrebno. Dovraga zasto mi se svi cude i ne prihvacaju moje postupke kao sto ja privacam njihove, nije da su moji postupci uvijek ispravni no zasto postavljati to pitanje, da li je toliko neizbjezno?
Uvijek sam smatrao da sam racionalna osoba ali sve vise pocinjem sumnjati u sebe, svjestan sam da to vodi natrag u depresiju ali ne mogu si pomoci. Postajem osoba kakva nikada nisam bio i ne svidja mi se ta transformacija, ostajem bez rijeci, dopustam si da moji osjecaji bilo negativni ili pozitivni presudjuju u mojim odlukama, vise ne mogu pisati stihove, a to me izjeda.
Osjecam se robom samoga sebe
|
