Mili moji prijatelji... Sigurno ste uočili moje višetjedno izbivanje, te se zapitali – ta gdje je to opet nestala naša muza i idol, ˘eDeNBeAST˘eD, nije moguće da je opet pala u depresiju, nije se valjda po tko zna koji put povukla u svoju sobu crno ofarbanih zidova, ne može biti da tamo ponovno urezuje sotonističke simbole na svoje bijele ruke i bedra slušajući To/Die/For; ta ne, ne smije biti tako sada kada smo taman povjerovali da je konačno pronašla sreću, utočište i topao zagrljaj u liku svog zaručnika, prelijepog macho muškarca skinsa Marcusa; tako lijepa djevojka, izvanrednog glasa, divnoga stasa......... Mili moji.... Vaši strahovi su, nažalost ili na sreću, bili opravdani, jer upravo tako i jest. Istina je da sam se odista, nedugo nakon mog posljednjeg posta, zatvorila u svoje tamne odaje, rekla bih navukla zastore od teškog bordo baršuna na prozore, ali nisam jer nemam prozora jer sam prava mračna duša, isključila mobitel, telefon, internet, max tv, i potpuno se predala meditaciji i razmišljanju. Ipak, to nisam učinila stoga što sam gotičarka, već zato što moju dušu mori tuga, teška poput moje prijateljice Ane L., duboka poput moje prijateljice Ane S., neizmjerna koliko je neizmjerno velik broj muškaraca koji su imali moju prijateljicu Anu R.... Da, vi mislite da bih trebala biti sretna, i jesam, dragi moji, i jesam, ali ipak, moje srce pati pod teretom strašnog ožiljka koji mu je nanesen jednom davno, u mojoj najranijoj mladosti, dok sam još bila nevina djevojčica koja se igrala lutkama i nije znala ništa o ovom zlom svijetu i ljudskoj pokvarenosti. Bilo je to jednog ponedjeljka, dan nakon što sam navršila petnaest godina. Poslije tjelesnog mi cure smo se presvlačile, kada su u svlačionicu upali neki dečki iz C razreda. Bila sam samo u gaćicama i grudnjaku i, kada su me vidjeli, počeli su se smijati, a jedan je uzviknuo ''ha, ha, ˘eDeNBeAST˘ (tada još samo ˘eDeNBeAST˘) ima sise od sala''. Na to su svi prasnuli u smijeh, a ja sam htjela propasti u zemlju od srama. Što je najgore, sa njima je bila moja simpatija, koja je sve vidjela...... Tada je sve pošlo po zlu. Zapala sam u prvu od svojih depresija, koje su se nakon toga nastavile nizati jedna za drugom. Taj nemili događaj promijenio mi je život i odredio njegov daljnji tok. Počela sam slušati Cradle Of Filth a potom i Dimmu Borgir, nositi crne duge haljine, izlaziti na Ribnjak, Jelenovac, u Maks, napokon i Močvaru, gdje sam se podavala svakome duge tamne kose, bez obzira na spol. Vidite, taj teški udarac koji sam doživjela u svlačionici, nije ostavio traga samo na mom samopouzdanju, već je uništio i moju sposobnost da ikada više vjerujem ijednom muškarcu ili ženi. Dugo sam razmišljala o tome da te bezobrazne cekavce koji mi se tako drsko narugali tužim za seksualno zlostavljanje ali, premda sam u pravu, znam kakav je naš pravosudni sustav i da od toga nikada nebi bilo ništa. Stoga sam se potpuno posvetila dark glazbi, izučavanju Necronomicona, slikanju noćnih pejsaža, šivanju čipkastih i plišanih suknji, naručivanju korzeta s eBaya... Sve do nedavno, vjerovala sam da je gothic moj spas..... Izgled vara. Vi kada me vidite, vidite samouvjerenu, ledenu kraljicu koju ništa ne može povrijediti. Prava istina ipak jest da sam još uvijek ona plaha, prestrašena, naivna petnaestogodišnjakinja iskompleksirana kako zbog svojeg vanjskog izgleda, tako i zbog svoje nutrine. Dugo sam mislila da su crna široka odjeća i naočale sa zatamnjenim staklima kroz koje sam promatrala svijet pravo rješenje, ali sada vidim da nije tako..... Ono što ja jesam i jedino što meni treba jest.................. To be continued.... |
F podrum pem. *** A gdje sam ja bila ovoga ljeta? Nastavak slijedi. Prije svega, da odgovorim svima koji su mi se na mail tužili i prijetili što na svojoj famoznoj top ljestvici modnih savjeta nisam spomenula koncert od Deicidea koji će se održati u Močvari. E pa, razlog je jednostavan i prost poput ličke seljančice rumenih obraza i njezinih i mojih predaka, starih Slavena, čiji način života danas pjesmom slave veliki NSBM bendovi poput Stribora! A razlog je taj što većina vas kretena ne zna niti kako se pravilno izgovara nazivlje tog izvrsnog benda čija se žestoka glazba sa iznimno antikršćanski nastrojenim lirikama orila iz slušalica mnogog mladog metalca dok je kupovao svoje prve marte, svoj prvi Ribar, svoju prvu majicu od Maidena, svoju prvu gotičarku u wc-u Jabuke za jednu pivu. Dakle, tko mi u komentarima napiše kako se ispravno izgovara i što znači Deicide, moći će 22. 01. 2007. zajedno samnom piti Venus iz tetrapaka na nasipu, a zatim i ući u Močvaru; sve ostale dočekat će moji prijatelji, dečki iz jednog našeg super odličnog NS pagan benda, oboružani do zuba oklopima od 1000 kg, sabljama, noževima, mačevima i maksicama, dakle baš onakvi kakvi su i na svojim koncertima! Isti će svojom glazbom kazniti i sve koji još nisu promijenili link na moj blog na svojim blogovima. Pa vi vidite.... No, ljeto. Ovaj kratki opis mog alkoholiziranja i orgijanja s Marcusom po povratku u Domovinu nastojat ću popratiti sa što više fotografija pošto nemam baš volje za pisanje jer sam upravo pojela četiri komada sacher torte, tri šnenokle, kremšnitu, sedam čupavaca, osam palačinki prelivenih rastopljenom Lindt čokoladom sa 70% udjela kakaa, kutiju After Eighta (veliko pakiranje), princes-krafnu, janjeći but, dvije litre zelenog čaja, a potom sve i povratila, jer kao i sve djevojke, i ja želim biti vitka poput blizanki Olsen. Whatever (moja najdraža riječ otkad slušam emo!), krenimo. Svoju hrabru pustolovinu Marcus i ja započeli smo jednim punk festivalom u Slavoniji, brdovitoj poput poprsja Ane iz Jabuke, ravnoj poput trbuha Kate Moss, zelenoj poput loga nekog paganskog NSBM benda, ispresjecanoj mnoštvom rijeka i kristalno bistrih potočića poput ženskog wc-a u Močvari po završetku Zlostavljanja. Ofarbali smo moju kosu čija dužina sada iznosi senzacionalnih 102 cm u crveno i zeleno i složili mi najtrue irokezu do neba, kupili poderane uske hlače sa zakovicama u Terra Novoj za njega i vilinsku ljubičastu suknjicu od tila, karirane hlače i mrežaste prugasto-točkaste čarape na Hreliću za mene, isfurali par cd-a crust bandova, nabili neke punkere na trgu i uzeli im majice od Pistolsa i Rancida, stavili Marciju jedan bijeli i jedan crveni žniranac u marte, za mene kupili starke na kojima je već tvornički otisnuta anarhija i peace (krasan čin Conversea, tako punkeri i hipiji ne moraju to raditi sami, pa im ostaje mnogo više vremena za aktivizam i brigu o životinjama u prihvatilištima), nabavili bedževe s aktivističkim, revolucionarnim i boemskim natpisima u Land of Magicu, opskrbili se desecima litara Vranca, uprtili svoje ruksake i putem koji su za vrijeme Velike Seobe Naroda ugazili naši preci, krenuli u Veliku na Dirty Old Fest. Sad, što reći o DOF-u? Budući da sam, kao što sam rekla, bezvoljna i strašno gladna jer imam Miu, neću reći ništa, osim da je bilo puno ljudi u bijelim žnirancima (nisam znala da su punkeri nacisti?!), pa sam si i ja, da se uklopim, na tanku gospodsku nožicu bodežom Marcijeva pradjeda, Hitlerova bratića, urezala svastiku, što možete vidjeti na sljedećoj slici. Nakon DOF-a (punkeri su divni, senzibilni ljudi), proveli smo nekoliko dana u Požegi, gdje smo haračili pravoslavnim grobljem, opuštali se uz Žuju za devet kuna i zavoljeli Let 3. Kada smo zaključili da nam je dosta kopna i da smo se oboje zaželjeli (noćnog) kupanja, uputili smo se na kratak Tour de Dalmacija. Split je čaroban grad! Zrak je svjež, more čisto, plaže neodoljive, a ljudi... ljudi su tako ljubazni, tako dragi, tako simpatični, tako, tako, tako pametni i načitani, ma SVE SAMI INTELEKTUALCI! Zaista, kažem vam, premda smo tamo otišli prvenstveno zbog koncerta prvog hrvatskog javno deklariranog nacističkog umjetnika, Damira Urbana, od sada ću svake praznike provoditi tamo, jer tko jednom kuša splitskog galeba (oprosti, Marci), jednom zaigra picigin na Baćama, jednom zamezi Ba-ćevape i jednom prošeće tom krasnom rivom – uvijek će se vraćati. Suze mi se u slapovima slijevaju niz lice što i sada nisam tamo, i što smo ga tako brzo napustili da bismo otišli na Hvar, gdje je Marci morao obaviti svoj zadnji poslić za Martens. Ipak, isplatilo se, jer nam se, kada smo prvi dan po dolasku pošli u razgledavanje, u napuštenoj crkvici pored tvrđave kojoj nisam zapamtila ime (Dalmacija je nekad bila pod vlašću digića i ja još uvijek imam problema s tim da ju prihvatim kao punopravan dio Predivne Naše) ukazao Sotona, Bog svih metalaca i djevojaka crne kose. Svuda okolo bilo je puno ljudi pa u Njegovu čast nismo mogli zapaliti dotičnu crkvicu, ali smo zato izradili identičnu takvu od tetrapaka Venusa, Vranca i Velog Jože u omjeru 88:666 i zapalili ju u podnožju panja posječenog hrasta čiji su godovi ukazivali na to da je stajao na istom mjestu još u doba kada su Veliki Stari također poganskim Bogovima žrtvovali također kršćane i također palili njihove bijedne spomenike i građevine. Slika koja slijedi nije fotomontaža i onima slabijih živaca preporučujem da zatvore oči i nabrzinu skrolaju preko nje. Još dvije noći smo ostali na Hvaru, a zatim otplovili na Korčulu, na neki reggae fest, gdje smo, krvi još uvijek uzburkane zbog palidbe replike crkve, zapalili i jednog hipija. Hipiji nam naravno, dobroćudni, obrazovani studenti Filozofskog fakulteta i dragi kakvi jesu, nisu zamjerili ovaj čin, ali smo se mi ipak sljedeći dan uputili na Lastovo, na još jedan koncert Urbana koji nosi bijele žnirance jer je skins (Marci je, znate, groupie). Lastovom je ujedno i završio naš obilazak Dalmacije. Sljedeća postaja i naše konačno odredište bila je Pula, gdje imam vikendicu s čijih se prozora pruža čaroban pogled na Arenu, na kojima sam provela mnoge noći slušajući Astarte i maštajući da sam rimski gladijator koji, dok publika u iščekivanju zadržava dah, svojom močnom sjekirom odrubljuje glave prljavih kršćana, ili slušajući Behemoth, da sam lav koji im proždire nečista tjelesa. Kad smo već bili u Puli, nismo mogli da ne odemo i na Viva La Pola, najžešći punk-metal-goth event u ovom djelu Domovine. S obzirom na to da je uglavnom svirala punk muzika, morala sam se rezati. Za sve vas koji još ne znate da se, kada slušate punk morate rezati, ja vam sada kažem da morate, jer se uz punk počeo rezati i najveći gothic/electro/industrial/dark/punk/metal dj i frontman najvećeg goth/punk benda u Hrvata, neka njegov identitet ostane anoniman. Aah, kako sam samo razuzdano i senzualno plesala te druge večeri kada je svirao njegov bend. Aahhh, kako sam se samo divlje, seksi i vruće uvijala prve večeri uz rajsku glazbu Shanti Nilaye, dok sam istovremeno prodornim pogledom kroz crne leće sa crvenim gorućim invertiranim križevima motrila i zavodila ljepuškastog vokala u odjelcetu od crnog skaja. Neka se zna, Fetisha im nije ni do koljena! Usput, ovom prilikom pozdravljam svog premedenog prijatelja, Severinu i Jelenu Veljaču punk scene, koji mi je pravio društvo kako na DOF-u tako i ovdje, uz poruku – Nema pice do punkerice! I eto, ostatak našeg ljetovanja, kao i sva goth elita, proveli smo u Puli, točnije jednom malom mjestašcu u blizini. O tome se ima slabo što za reći, budući da nije bilo nikakvih metal koncerata niti metalaca općenito. Dane smo - da ne nagrdimo našu put bijelu poput natpisa Urban & 4 na plakatu za nastup ustaške zvijezde Urbana & 4 u Boogaloou 17. 12. '05. koji krasi crni zid moje sobe - provodili spavajući, a noći kupajući se, obilazeći slastičarnice, loveći ribu (riba kao Ribnjak, tako nam je neeeedostajaooo) i vodeći ljubav pod svjetlom mjeseca. Sad ću vam pokazati nekoliko divnih jarkoplavih razglednica. Emo Whatever. Poslije Pule, više nismo išli nigdje konkretno, osim u Varaždin, jer je to krasan barokni grad, a i bio je koncert od fašista Urbana. U Osijek na Nokturnal Mortum nismo išli, jer ih je Marcie vidio osamdeset i osam puta i više ne želi da ne pokvari taj jubilarni broj, a ja nisam imala neke potrebe, jer sam svog Seksi Skinsa već zbarila. Na koncu, još jedna blago impresionistička umjetnička fotografija iz Splita, koju sam namjerno sačuvala za kraj, tako da sa smiješkom na punim purpurnim usnama utonete u sladak san. Zovem ju jednostavno Gotičarka u pekarni. Laku noć želi vam vaša ˘eDeNBeAST˘eD. |
Slatki moji dugokosi prijatelji, biseksualne ljubavnice, odani sljedbenici.... Vratila sam se. Rekla bih da se nadam da zbog mojeg odsustva niste previše patili, ali bilo bi to izrazito pretenciozno od mene, jer znam da jeste. Da li su vam boje bile prejarke, noći preblijede, glazba nedovoljno žestoka, a čavli na vašim kožnim ogrlicama i narukvicama pretupi? Jeste li trčeći kišnim ulicama, naričući i čupajući kose dok vam se tamna šminka slijevala niz obraze boje krvi izvikivali neko od mojih stotina imena? Jeste li priređivali mračne seanse i tulume na kojima ste puštali samo najbolje od dark electro glazbe u nadi da ćete me prizvati? Jeste li se opijali i drogirali do te mjere da ste sami sebe a zatim i svoje zavidne prijatelje uspjeli uvjeriti kako ste prošlu večer uživali u ugodnom druženju samnom u nekom od pomodnih zagrebačkih kafića? Možda ste otvorili blog, web site ili forum na kojem ste slavili i veličali moj lik i djelo izvrsno se i kvalitetno predstavljajući kao ja, ali vi ipak niste bili ja, što su svi moji vjerni fanovi koji su te iste blogove, siteove ili forume posjećivali odmah shvatili, jer samo je jedna ˘eDeNBeAST˘eD i ne možete tek tako zavarati njezine iznimno inteligentne obožavatelje, djecu revolucije. Naravno, ne smatram da ste, ukoliko ste slučajno otvorili takav blog, web site ili forum njime ikoga pokušali zavarati, znali ste da je takav čin unaprijed osuđen na propast jer ipak klan mojih prevjernih sljedbenika čine samo najveći intelektualci i ljepotice – ne, ukoliko je slučajno takav blog, web site ili forum i bio otvoren, znam da su vas na to potakli tek oni najplemenitiji i najdublji osjećaji koji potječu iz najskrivenijeg dijela vaše duše, njezina samog dna, u kojem još prebivaju zadnje naznake ljudskosti koju ste posjedovali dok vaše uho i um jednom i zauvijek nisu obilježili zvuci ''Scream Bloody Gore -a'' – i ja vam se stoga iskreno zahvaljujem. No, što god je bilo, bilo je, suze i krv koju ste prolili, prolili ste – sada je tome došao kraj, jer vaša je ˘eDeNBeAST˘eD, na novoj adresi, opet sa vama. Sigurno se pitate gdje sam bila i što sam radila... Ah, ta priča je preduga i preuzbudljica da bih je sada čitavu ispričala – možda će jednoga dana vrsni bendovi poput Shanti Nilaye i još vrsnije ženske spisateljice kakvih je hrvatska književna scena na sreću puna, o tome pjevati epove, skladati spjevove, klicati ditirambe – no ja ću je danas pokušati sažeti u nekoliko rečenica, tek da vam donekle približim što se zbivalo u posljednjih nekoliko mjeseci (da, premda se vama činilo kao vječnost, uistinu me nije bilo tek nešto više od tri mjeseca). Sjećate li se još Marcusa? Marcusa koji je – što god da se o tome šaptalo po kuloarima – još uvijek moj vrli priležnik, voljen i vjeran sada više nego ikad. No, ako se sjećate mog Marcusa, sjećate se i toga da se on prije otprilike godinu i pol dana u Lijepu Našu doselio iz Njemačke. Kada sam vam pričala o tome, rekla sam vam da je razlog to što su ga ovamo vukli korijeni. To jest istina, ali samo djelomična. Osim korijena, vukao ga je i posao za Dr. Martens kojim se, sve do nedavno, kada je postalo preopasno, bavio. Mili moji, znam da mogu imati povjerenja u vas, da ćete držati usta zatvorenima poput vokalista death metal benda nakon dvosatnog koncerta, i da o onome što ćete pročitate u daljnjem tekstu nikome nećete reći niti riječi. Vidite, posao koji je za Dr. Martens Marcus radio nije bio baš, kako bih rekla, u skladu sa zakonom. Vjerojatno ste primjetili kako u Divnoj Našoj u zadnjih godinu-dvije gay pokret cvate i buja sve više i više, poput grudiju mlađahne djevojke nakon što prvi puta čuje Nightwish te postane gotičarkom. Gay turizam, gay parade, gay prideovi, gay kinematografija, gay pornografija, gay klubovi, gay metal – sve se to širi Našom Zemljom poput gotičarkina struka kada u Importanneu prije Twilighta zamezi sendvič od sira-dva-tri, pizzu-četiri-pet. E pa, Marcusov zadatak bio je da iste te pedere otme, odere im kožu, a potom ju pošalje u Veliku Britaniju gdje se od nje izrađuje posebna linija martensica od četrnaest rupa, namjenjena samo najvjernijim mušterijama skinsima. Pretpostavljam da vam simboliku toga ne trebam objašnjavati, a osim značenja koje takve čizme imaju, one su ujedino i posebno udobne, meke i nježne, jer nitko ne njeguje svoju kožu poput ženstvenih muškaraca. Pritom mislim na pedere, a ne na medene dugokose dečke iz Jabuke u mrežastim majicama. Takve marte, u povjerenju vam kažem, imaju između ostalih Varg, S. Holliman, i članovi Absurda, osim bubnjara. O takvim martama sam, uostalom, razmišljala i ja, ali budući da slušam emo, ne bih mogla podnijeti da drugo ljudsko biće, pa makar to bio i peder, trpi samo zato da bih ja imala najljepše i najtrue čizme u gradu. Umjesto toga, Marcus je uspio srediti da se u Kini za mene uzgoji jedna posebna, bijela krava, koja pase samo na najboljim kineskim pašnjacima i pije kristalno bistru vodu sa najčišćih kineskih pojilišta. Ovo je ona, moja Weisse Kuh, koja će, kada dovoljno naraste, postati moje nove marte od osamdeset i osam rupa, na kojima se ipak više nećete, kao dosad, moći diviti žnirancima bijelim poput papira na kojem je Hitler napisao Mein Kampf, već ljubičastima, žarko ljubičastim žnirancima čija boja predstavlja moju biseksualnost: Nije li predivna? Ali, oh i uh, opet sam odlutala! Da ne duljim, naša policija je naslutila nešto o biznisu kojim se Marcus bavio, stoga je morao pobjeći u Njemačku i pritajiti se na neko vrijeme, dok se sve malo ne stiša. Budući da nije htio otići bez mene, nije mi bilo druge nego na brzinu potrpati svoje killere, cd-e, tamni make-up i sotonističku bibiliju u kofer i poći s njim. Otišli smo u takvoj žurbi da se nisam stigla niti oprostiti sa vama, voljeni moji, a iz Njemačke vam nisam mogla pisati jer tamo gdje sam bila nije bilo kompjutera. Marcusova obitelj, kod koje smo odsjeli, živi u malenom seocetu visoko u Alpama, gdje ljudska noga još nije stupila, gdje vlada vječni snijeg i tama, gdje se dah ledi, a hladni vjetrovi noću udaraju o prozorska okna i kao da te zazivaju, ''pođi s nama, našminkaj se svojom najcrnjom šminkom i odjeni svoju najcrnju odjeću, i pođi s nama''.... Onu poruku koju vam je ovdje prenijela moja najbolja prijateljica poslije Ane, Sado-Maza, poslala sam onaj jedan put kad smo otišli u Munchen da si kupim nešto cyber goth odjeće i nakita i naočale sa crnim debelim okvirima jer tko ne bi u okružju kao što je to gdje sam bila počeo slušati emo. Jedva ste dočekali da spomenem tu porukicu, zar ne?! Da, da, razbludni moji, istina je što sam tamo napisala – zaručila sam se. Marcus me zaprosio jedne kišne večeri dok smo sjedili na prekrivaču od krzna polarnog medvjeda kojeg je uhvatio i ubio vlastitim rukama dok je bio na Islandu i družio se s lokalnim black i death metal bendovima (on je puno putovao, ljubav moja). Znajući koliko sam posebna i originalna, nije me zaprosio nečim tako konvencionalnim, glupim i običnim poput nekog tamo prstena, već predivnim zlatnim naušnicama u obliku svastike. Kako sam mu mogla reći ne? Vi, vi u Marcusu vidite samo superzgodnog ćelavog skinsa sa opakim tetovažama, a niti ne znate da je on, prije no što je postao skins, bio metalac i imao kosu tako dugačku da ju je, umjesto vojničkih, nosio uguranu u marte. A kada se vjenčamo, otvorit ćemo svoju vlastitu teretanu za skinse, koja će, između ostaloga, na programu imati i SS-faktor.......... Dalje? Ništa posebno dalje. Još smo neko vrijeme proveli kod njegovih, a potom smo se vratili u Domovinu. Znam da izgarate o znatiželje da čujete kakve smo sve zločkaste stvari radili po povratku, ali ovo pisanje me uistinu iscrpilo, samo se želim povući u najtamniji, najosamljeniji kutak svoje sobe, pustiti si Funeral For A Friend i malo se rezati, jer sam jako nesretna jer sam gotičarka i svijet je tužan, a ljudi zli. Do sljedećeg posta, u kojem vas očekuje nastavak ove fantastične autobiografske pripovjetke, informirajte se o tome što je in a što out na obnovljenim top ljestvicama sa strane.... Jedan jak udarac bičem po vašoj bijeloj zadnjici od One Koja Gospodari vašom požudom i Budi u vama davno zaboravljene strasti..... PS: Molim postavite moju novu adresu na svoje blogove, u protivnom više nikad u Močvari s vama neću progovoriti niti riječi, a znate kako će to utjecati na vaš društveni ugled i imidž. Uz to, na sljedećoj crnoj misi bit ćete prokleti. Zahvaljujem. |
SMS (višedjelni) koji sam sinoć u 00:14 dobila od ˘eDeNBeAST˘: ''Najdraza, nikad neces pogoditi!.. Ja sam se ZARUCILA!!! Vec sam neko vrijeme s Marcusom u Njemackoj kod njegovih. To je sve sto cu ti reci za sada, vjerojatno se vracam kroz nekoliko dana pa ces cuti sve u detalje. Ovo je lozinka od mog bloga -**********- (cenzurirano) pa molim te mojim mracnim citateljima poruci ovo sto sam ja tebi. Pusa!'' Sado-Maza, ˘eDeNBeAST˘ina najbolja frendica poslije Ane |
http://termiti.blog.hr/arhiva-2006-05.html#1621092834 Sa raskošnim ilustracijama! Bow before Me, mortals! |
A Jonni...? Poslušajte. Možda se neki od vas još sjećaju koncerta koji je 04. 03. 2006. održan u Osijeku, a na kojemu su nastupili Father, Phantasmagoria, Defiant, i kao zvijezde večeri, jedan od trenutno najpoznatijih finskih gothic metal bendova, Charon. Nisam bila jer ja sam black metalka i nisam znala ništa posebno o njima, Charonu, ali naravno, nije pravi razlog to, jer prava metalka ide gdje ju vide (mračna poezija), već činjenica da sam imala gadnu upalu jajnika, da su me bolili bubrezi i da sam bila prehlađena, jer tad još nisam vozila svoj novi auto te sam još uvijek morala u Močvaru, u bundici do prelijepog ispirsanog pupka, mrežastom topiću, tigrastoj minici i halterima, ići pješice. Kako god, prošlo je od toga neko vrijeme, kada sam se ja, nemajući pametnijeg posla, kao i svaka istinska metalka kada ju interesira neki bend, uputila u bespuća googlea, da pronađem pokoju informaciju o dotičnima. I tako, pronađem njihov site i uputim se ravno u galeriju, jer ništa ne govori o bendu koliko njihov izgled.. I što vidim??? Pogađate, ''Jonnija''. Da, ''Jonnija'', ''Jonnija'' u navodnicima, jer njegovo pravo ime uopće nije Jonni, već Juha. Preciznije, Juha-Pekka Leppaluoto, vokalist benda Charon. Mislim da pretpostavljate kako sam se osjećala.. Moja velika ljubav, moj princ, moja radost, moja bol.... Ostavio me da umrem sama i napuštena, bez broda, bez auta, bez cipela. Da utvrdimo gradivo, on, taj gad i prevarant, bio je u Osijeku, meni, svojoj jedinoj djevojci i ljubavi to niti ne javivši.... Ah, ali znate mene, uvijek strpljiva, uvijek mirna, naivna i optimistična, nisam htjela išta zaključivati niti odlučivati dok ne čujem njegovu verziju. Nazvala sam ga, obznanila mu što sam saznala, a on, on, gotičarska drolja, nije se niti potrudio lagati. Samo je skrušeno odgovorio ''Kyllä''.... ''Ali, Jonni'', rekla sam mu, ''Minä rakastan Sinua''... I ništa. Kao da nema srca, kao da nema duše. Čini se da su godine guranja usisavača po finskom aerodromu učinile svoje. Nakon toga, moje depresije su postajale sve gore i gore. Danima sam se dizala iz kreveta samo da odem do dućana po novu litru Ribara i napolitanke. Sjećate se posta and no more shall we part u kojem sam vam rekla da prestajem pisati blog jer nisam prikupila pedeset i dva komentara? Ah, kakva, oprostite mi, podla i gadna laž! Prava istina jest to da sam si tada, konačno, odlučila oduzeti život i jednom zauvijek prekinuti patnju i peh koji me prati otkada sam svojim divnim arijevskim očima prvi puta ugledala ovaj svijet. Kao da ''Jonnijeva'' izdaja nije bila dovoljno, neki profesori su otkrili moj blog. To je bila kap koja je prelila čašu. Zatvorila sam se u wc na faksu i pokušala si prerezati žile cd-om od Charona koji sam taj dan kupila u Planetu simbolike radi. Rastresena, blago pijana i jako nesretna kakva sam bila, zaboravila sam zaključati vrata. Jedan profesor je ušao, uzeo cd iz drhtavih mi, beskrvnih ruku i..... Sve što se dogodilo nakon toga je prebolno da bih o tome pisala. No, kako kažu, svako zlo za neko dobro – tako i ja, da nisam spoznala ''Jonnijevu'' drsku prevaru, sada više ne bih bila u Hrvatskoj, već u Finskoj na novom vampire photosessionu na koji su me zvali a ja sam, budala, mislila prihvatiti samo da bih vidjela njega – a da nisam bila u Prelijepoj Našoj, ne bih nikada otišla na Der Blutharsch i ne bih upoznala mog Marcusa, koji me, evo javlja mi moj mobitel Det Som Engang Var ringtoneom, upravo zove da dođem kod njega na sladoled koji je sam pripremio od sojinog mlijeka, jer ne želi jesti kod Vinceka ili u Centru jer su prljavi šiptari, a on je SS. ''Jonni''. Juha. S tvojim zadahom na džin i tvojim glasom djevojčice dok ležiš kao bolesnik, i ne znaš koliko sam se zaljubljivala u ta sranja – netko tko je na mome licu bio više nego ja. Život. Eto što bih ja dala da te nikada nisam vidjela ili da te vidim samo još jednom.... A sada okrećem novu stranicu crne knjige svoga života.... |
da je gotičarka motorno vozilo, bila bi kamion. |
Pošto moje tendencije, namjere, želje, htjenja, zahtjevi, naginjanja i težnje ka prikupljanju 52 komentara do 18:00 sati, dana 24. ožujka 2006. nisu urodile plodom, obustavljam pisanje bloga do daljnjega. E lente currite, noctis equi! |
Nešto se odista neobično dogodilo sinoć. Dapače, neugodno, rekla bih... Kao i svake večeri (osim kad sam u Močvari na Twilightu, jer tada ništa nije važnije od senzualnog muževnog glasa Roberta Smitha koji naprosto tjera moje bajne bokove da se kreću u ritmu) u 03:00 sata nazvao me moj Jonni, oganj mojih prepona, grijeh moj, duša moja. Moj Jonni, tama mog života i ja, imamo dogovor da me zove baš u to doba – zašto, svi će pravi sotonist, kakav je i moj Jonni, moj pali anđeo, znati... Baš sam ležala u svom velikom krevetu, zavijena u crne svilene plahte obrubljene čipkom, glave naslonjene na jastuk sa Einherjer navlakom donesenom iz Norveške, slušajući ''Of Desire And Lust'' od Himinbjorga, čitajući prve stranice Marquezove ''O ljubavi i drugim nečistim silama'', silno uzbuđena i radoznala, jer iz naslova nije bilo teško zaključiti da se radi o eksplicitno sotonističkoj literaturi sa natruhama romantike, remek djelu iz doba neogotičkih katedrala, neizbježnom štivu svakog osjetljivog gotičara i gotičarke – kada je zavibrirao moj novi Siemens CL 75, koji sam dobila od roditelja kao nagradu za pozitivnu ocjenu iz ispita, te zato što sam se na jedan dan odrekla pudera, crnog tuša i olovke (kvragu, čitav sam taj dan presjedila doma!). Bio je to, naravno, kao što sam već rekla, moj Jonni, križ moj. Pošto smo si vip.frendovi (fuck buddies, hehe :)), razgovori su nam besplatni, pa o ovom sumornom životu, bijedi i boli koja nas okružuje, možemo razgovarati satima. Tako nam i prolaze noći, u prepirkama o kategoričkom imperativu, nesuglasicama, dubokim sofističkim raspravama o vjerodostojnosti Kumranskih spisa, Satyrovom corpse paintu, najboljem albumu od Aboryma, te naravno, phone sexu. Moj Jonni, moja žudnja i moja težnja i ja - djeca noći, preko dana ionako spavamo, jer sunce je prejako za naše osjetljive oči i naše nježne kože... We only come out at night...... Imam neugodnu naviku skretanja sa teme, ne zamjerite, na to me sili i navodi moja boemska narav, moja izgubljena duša koja ne zna drugačije.. Poezija je njezin lijek. Zvijezde joj pružaju zaklon u teškim trenucima. Duboke riječi. Osjećaji i boli pomućuju mi razum. Primoravaju me da ih zabilježim u svojim tekstovima. Dugujem im izvjesno poštovanje i zahvalnost, jer pjesme su moja utjeha, kada pisanje bloga, zbog spletki blog.hr-a nije moguće... Evo. Vraćam se. Istaknula sam da Jonni, grijeh moj i ja, dakle, osim razvijanja svog umijeća razgovora, preko mobitela vodimo i ljubav. Ili kako mi to katkada, kada se osobito uživimo, volimo nazvati – jebanjem, ševom, praskanjem i karanjem. Naime, tako je bilo i sinoć, osim što sam ja bila još dodatno uzbuđena jer sam, prije no što sam se smjestila u krevet, čitala blogove mnogih mladih metalaca i interred, a ništa me ne može napaliti više od svjesti da naša Scena napreduje bolje no ikada, i da će za godinu ili dvije Ribnjak biti napućen metalcima koji slušaju Nightwish i Blind Guardian. Dok mi je Jonni, vražić na mome ramenu, svojim dubokim The 69 Eyesovskim glasom tiho šaputao kako bi me rado lisicama vezao za krevet, ja sam ga zamišljala u kožnome korzetu, visokim petama, kapici od skaja i s bičem u rukama u rukavicama s killerima. Njegovi zammmamni uvojci crno ofarbane kose čiju sam viziju imala pred svojim tamnim očima s bijelim lećama, konačno su me primorali da mu predložim ono o čemu već dugo maštam, a što, eto, sada žalim - a to je da sada prekinemo razgovor i da me on onda opet nazove.. I zove... I samo zove... Ja se neću javljati... A on neka zove. Neznam koliko je vaš um razbludan, ako niste gotičari i ne slušate Velvet Acid Christ vjerojatno nećete shvatiti o čemu govorim. E pa eto, u mojoj maloj zločkastoj glavici rodila se ideja da svoj novi Siemens CL 75 ukrašen naljepnicom s logoom Hatebreeda upotrijebim umjesto jednog od vibratora iz svoje prebogate zbirke. Pa sam tako i učinila. Jonni, prostakuša i plemkinja moja je zvao, a ja sam svršavala. A onda je moj novi Siemens CL 75 tek tako i iznenada prestao proizvoditi ugodne vibracije koje su prožimale čitavo moje tijelo, izazivajući nježne drhtaje i sladostrasne uzdahe. Dapače, prestao je i raditi. Potpuno. Nisam računala na to da nije vodootporan, a ja kada sam uzbuđena znam se prilično ovlažiti. Pitajte samo cure iz wc-a Močvare. Sada moram nabaviti novi. Možda je i bolje tako, ponekad sam prilično isfrustrirana, čak ljuta i nervozna zbog kojekakvih abusera, zlostavljača, fanova i opsjedača koji bi rado bili na mjestu moga, sada pokojnoga, novoga Siemensa CL 75. RIP. Shvaćam vas, i ja se sama često poželim kada se pogledam u ogledalo. A onda ne mogu odoljeti da se ne dotaknem. Tamo dolje. Zbog toga često kasnim na Trg, gdje se nalazimo prije Močvare. Kako i vi ne biste postali seksualni manijaci kada ugledate bijele polutke mojih guzova kako se naziru kroz kratke hlačice i mrežaste samostojeće čarape. Putene četvorke, s umecima petice, učvrščene i visoko dostojanstveno uzdignute nekim od korzeta u rasponu od kožnih do baršunastih, naručenih sa ebaya. Napućene lascivne grimizne usne, aristokratske obraze i oči uokvirene crnim. Ružičasti izrast. Gotovo je. Moram se ići zadovoljiti. Vibrator s killerima ili bez? :( Mobiteli umiru vibrirajući. |
... ponovno sam objavila postove koji su mi izbrisani, jer znam kako bi vam život bio težak, ako ne i nemoguć bez njih, a i uostalom, ovakvo blago potrebno je sačuvati i za buduće generacije mladih metalaca darkera. Blog.hr još je jednom pokazao svoju nesnošljivost, netrepeljivost i ksenofobiju brišući neke od mojih najkvalitetnijih, te osobito edukativnih i napetih postova. Shvaćam da su, kako brojni blogeri, tako i oni pri vrhu blog.hr-a ljubomorni i zavide mi, ali ovakvo ponašanje je zaista sramotno - mogli smo to riješiti na mnogo civiliziraniji način, dvobojem noževima ili natjecanjem u ljepoti. Znala sam da sam trebala prosvjedovati pred zgradom još prvi puta kada su to učinili... Također sam objavila i vaše komentare, nipošto ne bi bilo u redu da takvi silni izljevi genijalnosti, mogu bez pretjerivanja reči u potpunosti dostojni mojih postova, padnu u zaborav. Idem si sada pustiti Limbonic Art i malo plakati, jer su svijet i život tako nepravedni prema meni. PS: Što se tiče prošlonedjeljnog filma za koji ste morali glasati, doduše jest pobijedio onaj koji sam željela, ali pošto sam gledajući ga ustanovila da se radnja odvija na tajlandu, a tajlanđani su, kako je poznato, veći kinezi i japanci od samih kinezera i japanaca - na sljedećoj crnoj misi svi ćete biti prokleti. PSS: Ispričavam se svima koji su ovaj vikend došli u Močvaru da bi vidjeli ili upoznali Moju Malenkost i zatim ostali razočarani te suicidalnih tendencija kada su ustanovili da od Mene tamo nema niti M, ali ja sam čitav tjedan pohodila nešto mnogo brutalnije, važnije i mračnije, festival pravih iskonskih začetnika NSBMa te paganskog, folk i black metala, koji se održavao u Ksetu te u Pauku. Ovdje možete vidjeti djelić koncerta jednog melodičnog grind core banda sa elementima folka. I molim vas, konačno nabavite ADSL kako bi mogli pratiti moj blog kako spada, jer slijedi vam još mnoštvo kvalitetnih i velebnih filmića poput ovoga, te mnoštvo nagih slika, naravno, mene. SLAVA, SLAVA, SLAVA BOGU NAŠEMU! - LO! PSSs dodan naknadno, shvatit cete zasto kada procitate. Jednom riječju, fantazmagorično! Mislim da malu prednost ima ovo prelijepo djelo epskih razmjera nad kojim ćete dušu isplakati .... Moji vjerni čitatelj zasigurno će se uočiti iznimnu sličnost sa mojom ranijom pričom opskurnoga naziva - Mesija. Princip je isti, sve su ostalo nijanse. Drugo ingeniozno literarno ostvarenje djelo je, nećete vjerovati, muškarca, mladića, bez sumnje budućega velikog umjetnika i romantika. Dobit će puSSu od mene u Zvuku sljedeći puta kada ga vidim, krvavu, u gospodski bijeli vrat, jer ju je u potpunosti zaslužio. Moram li uoće spomenuti da je, kao i ja, veliki fan nažalost zauzete :'(((((( dellikatese, ellegantne, ellizejske belle - moje STelle. Takvi talenti rađaju se samo jednom. |
Dobro večer dragi ljudi, zli. Nisam vam mislila pričati o ovome, ali PRAVA istina mora izaći na vidjelo. Vjerojatno su neki od vas već pročitali zadnji post na blogu moje drage i veoma bliske kolegice Interred (http://interred.blog.hr/). Oni koji nisu, neka to učine prije čitanja ovoga teksta, jer on će biti napisan upravo u svrhu demantiranja ružnih stvari koje su na moj račun iznesene u tome postu. Ipak, ne mislim da je išta što je tamo rečeno o mojoj ličnosti i djelu ikako bilo učinjeno sa svrhom da me povrijedi, ocrni ili naruši moj ugled. Interred je moja dugogodišnja djevojka prijateljica, uostalom, kao i ja njoj, suputnica kroz životne nedaće i tragedije, utjeha i potpora u danima čemera, svjetlo na kraju tunela - te sve što je tamo rekla, a što me možda smanjilo u vašim očima, samo je plod kobne zabune, nesporazuma, te pogrešne interpretacije. Sada će vam vaša Eden reči što se stvarno dogodilo onoga dana kada sam pozvala Interred u svoju drvenu kolibu. Rekla sam joj kako ćemo zajedno izrađivati nakit od crnih i crvenih perlica, te pritom slušati Nokturnal Mortum. Kako je Interred tada zbunjeno izjavila da ona taj bend nikada nije slušala, predložila sam joj da puštamo Agathodaimon. Interred je tada, citiram, rekla: ''Oh, nisam nikada slušala niti to, ali ako moja najslađa true prijateljica kaže da je dobro, ja ti, draga, bezuvjetno vjerujem. Možemo ga pustiti na sav glas, da tvoji zadrti susjedi poo-pii-zde!''. Nažalost, u međuvremenu je do mene, sav zadihan i u suzama došao (da došao, dojurio) moj susjed gothičar i rekao da mu moram posuditi sve crne i crvene perlice koje imam, jer mu njegove nisu dosta, a ide se na trg naći sa zamamnom djevojkom s kojom već tjedan dana chata putem iskona i koja je dobra sa Tomijem pa će mu donijeti cd ''Twilight 05'' koji još nitko nema jer će ga tek ovaj vikend dijeliti na Twilightu u Močvari. Kako je to prilika koja se ne propušta, prepustila sam mu svoje perlice, zaključivši da ćemo Interred i ja već nekako pronaći neki drugi način zabave (uostalom, što bi dvije djevojke mogle raditi kada se nađu same u polju pamuka - koji povremeno volim ubrati, tek toliko da vidim kako je svima onima tamo ispod koji liju krv i znoj da bih ja imala lijepe plahte i jastučnice, pošto mi je sva odjeća naravno od kože i čipke - dok u pozadini sviraju romantični, nježni taktovi Agathodaimona ). Tako je on otišao, a ja sam krenula promijeniti cd, jer je upravo završavala zadnja pjesma sa Retra - Tvoj gen. Da, ja slušam Urbana, jer se Urban, svojom karizmatičnom pojavom i dubokim, muževnim glasom, može, bez imalo srama, mjeriti sa najvećim svjetskim goth vokalistima, kao što su Peter Murphy, Ian Curtis ili Jyrki 69. Da li je uopće i potrebno spominjati, da bez imalo negodovanja nosi duge crne suknje, što se malo koji true goth kod nas usuđuje. Kako god, cd je upravo završio i baš sam pustila Agathodaimon, kada mi je Interred tolikom silinom nabila po vratima svojom metalnom kapicom od marte (uvijek bih prepoznala taj slatki zvuk, iako ga uglavnom slušam kako nabija po glavama berača pamuka) da ih je skoro razvalila. Pomislila sam u sebi, ''Ta što joj je?'', ali tad sam shvatila da je, kao i svaka prava gotičarka, vjerojatno samo nanjušila palačinke koje sam ispekla. Otvorila sam joj vrata, a ona je nahrupila prema kuhinji i skoro rastrgala crne zastore na koje sam pričvrstila tamnoljubičaste ruže od krep papira. Srećom, na stol u svojoj staromodnoj blagovaonici već sam prije bila stavila šlag od čokolade, koji Interred najviše voli sa palačinkama, a za koji sam se, uostalom zašto da ne priznam, nadala da će ga nešto i ostati poslije obroka, za ''samo našu malu intimnu zabavicu'', kako ih ona voli zvati. Glasno sam promučkala bočicu i, kako sam i vjerovala da će biti, taj ju je zvuk zaustavio. Posjela sam ju za stol, da se zabavlja sa šlagom, dok ja ne dovršim palačinke. Servirala sam ih - sebi izrezbarene u obliku pentagrama i svastike, a njoj 40 običnih, jer sam znala da joj je kvantiteta važnija od kvalitete. Razumijem zašto je mogla pomisliti da ju provociram, iz njezinog kuta to je odista izgledalo kao najobičnije blačenje i pljuvanje njezine religije, ali sa moje strane, taj pentagram je bio normalan, najobičniji, wicca pentagram sa običnim križem, a svastiku sam napravila u pozdrav suncu, jer proljetni solisticij samo što nije počeo. Istina je da je prezirem kršćane, ali samo one, kvazikršćane, koji su svake nedjelje u crkvi, a kada izađu, psuju boga i tuku žene i djecu. Protiv pravih, istinskih vijernika, kakva je i moja dragana, odista nemam ništa. (Žao mi je što sam te povrijedila, Interr, baš sam blesava i nepažljiva.) Kako sam se sva udimila dok sam pekla te palačinke, rekla sam joj da se idem na brzinu showerati (showerati od shower=tuširati), a ne srati, kako je ona to čula - jadna, malo je nagluha, to su joj učinile godine stajanja pred zvučnikom u Močvari u nadi da će ju primjetiti kakav naočit mladić kovrčave duge kose u Opeth majici. Skinula sam svoju crnu odjeću i prepustila se mašti i mlazovima ugodne, niti prevruće niti prehladne vode iz svoga tuša, kada me iz snatrenja o tome što ćemo raditi poslije prekinuo zastrašujuć, upravo neljudski zvuk. Brzo sam se zaogrnula u svoj čipkasto-prozirni ogrtač i istrčala iz kupaonice. Što sam vidjela, pitate se?! Interr je pojela svoje palačinke i bacila se na moje - svastiki je pojela krakove i upravo je proždirala prvi dio pentagrama. Kada me ugledala, pohitala je iz kuće, a ja i moj pas, Sotona, za njom. Sustigla bih ju da me nije rukom gurnula prema zidu. Srećom, draga, ne brini, nisam pobrala čvrgu, već samo sitnu porezotinu koju uvijek mogu prodati pod rezultat nesretne ljubavi i žileta. Tako mi je i pobjegla, i jedino što je od nje ostalo bio je strašan nered u blagovaonici, širok trag u pamuku, te gumene rukavice koje joj je Sotona strgnuo sa ruku (mora ih nositi jer je prije nekoliko mjeseci pokupila neku kožnu bolest zabavljajući se sa dečkom poluduge kose u muškom wc-u u Zvuku)..... Od tog dana, nismo se vidjele... Draga Interr, kada pročitaš ovo i shvatiš da je sve bio samo grozan nesporazum - ne moraš mi se ispričavati. Naše prijateljstvo je dovoljno duboko da prebrodi jednu takvu banalnu krizicu. Voli te tvoja, Eden.. Ma znaš to. Ps: Daj mi javi jesi li uspjela naći dovoljno velike umetke za grudnjak da možeš za Twilight obući onaj crveni korzetić koji sam ti posudila, jer ako nisi, ja bih ga nosila. |
Danas sam pekla palacinke. |
Naočit mladić, ali sirot, veoma sirot, jer sam, i pored njegove mlade priležnice, kose crne kao ebanovina, kože bijele kao snijeg, lica rumena kao krv, mogla zamijetiti da još uvijek mašta kako će me jednom obljubiti. Ništa čudno, ta i on je samo muškarac. Ali, moje srce pripada jednom i jedinom Jonniju koji sluša Dimmu. I djevojci kojoj posvećujem pjesmu nekoliko redaka niže.... Mračni pozdravi Vama, o mladi Gusari.... ****** ****** ****** Ovi stihovi prvi put su mi se u glavi javili prošle srijede u večernjim satima, da bi sinoć u Močvari kulminirali i.... Nastala je ova predivna, tužna, ljubavna pjesma..... Ellegija Vesella Ružo Moja Bijella Tvome Slatkom Cvijetu Žellim Biti Pčella Tako Bih Te Htjella... Jabučice Zrella Cjellivati Posred Čella Ubode me Kupidova Strijella Kad Ugledah Tvoja Bedra Cijella Tako Glatka I Ellastična Ti Si, STella, Fantastična A Kad U Vlak Sam Sjella Sjetih Se Kako Tiho Si Klella Dok Si Čikove Mella Pa Sam Radila Što Ne Bih Smjella O STella, STella, STella... Cthulhua Ti Darovah Kog Sama Sam Splella Tekelelella Tekelelella Bez Tebe Opustješe Mi Duga Sella.... |
Dear fellow fiends and fellatives... Evo me u Zagrebu! Stigla sam nakon nekoliko dana slatko-slanih, crnih i blijedih, krvavih komplikacija. Ime mu je Jonni i upoznala sam ga u Finskoj. Ali da vam ispričam sve ispočetka, malo sam još uzbuđena, pa brzam... Zadnji put sam vam se javila sa svog crnog laptopa sa finskog aerodroma. Znam da ste me očekivali malo brže, ali život je još jednom pokazao da me mrzi. Sve je počelo na check-inu prtljage, kada me debela svinja od službenika (koja je jedva govorila engleski!) upozorila da ne mogu prenijeti čelično raspelo-bodež i još nekoliko slatkih metalnih uspomenica od Fenriza, bez posebnih papira i ne znam kakvih malograđanskih dozvola. Pokušala sam sve da bih ga uvjerila u čistoću svojih namjera sa bodežom da me pusti - šaputala mu na uho stihove sa Anatheminih ''Serenades-a'' svojim najumiljatijim, najputenijim glasom, diskretno zadigla minicu da vidi da ne nosim gaćice, predložila mu da odemo do wc-a na brzaka (a girl's gotH to do what girl's gotH to do), ali on očito, ne samo da je predebeo, neuk i nepismen, već je i slabovidan i gay. Pederčina prokleta, da bodež nije bio kod njega, probola bih mu srce! Konačno, nakon pet-šest sati pregovaranja s tim glupanom, koji je stalno tvrdio da ne razumije moj, sad već savršen engleski (stigli smo malo i pričati Fenriz i ja), uspjela sam, nakon nekoliko telefonskih poziva u Norvešku, srediti da mi stvari naknadno pošalju u Hrvatsku kroz par dana. I tako sam, već prilično tjeskobna i bijesna proslijedila prema avionu. Naravno, tu moje nevolje nisu završile. Na pregledu ručne prtljage, zamislite, htjeli su mi oduzeti paketić žileta, koji uvijek imam u torbici. Kako da im objasnim da je bol jedino što ovaj svijet nudi, a krv ponekad jedino što nije crno?... Opet su se sa mnom htjeli svađati, pa su pozvali istog službenika od maloprije (valjda jedini natuca engleski u Finskoj). Ovaj put nije se htio niti prepirati, nego me odmah otpratio nazad do terminala. Ne moram vam ni pričati u kakvom sam stanju bila kad sam saznala da sljedeći avion za Hrvatsku sa slobodnim mjestom, polijeće tek u četvrtak. Prokleti božićni i novogodišnji praznici, jedini Spasitelj kojeg treba slaviti rođen je 20.4., a Sina Pravog Gospodara još čekamo. No, dobro, to sve znate. Tako sam, sa smrću u očima i razmazanom šminkom, tumarala hodnicima aerodroma, udarci mojih metalnih peta od 19 cm stravično su odzvanjali u praznom prostoru, dok sam tražila mračnije mjesto na kojem bih mogla potrošiti onaj paket žileta. Tada sam začula zvuke koji su zaigrali žicama moje tamne duše. Bila je to ''My Dark Desires'' sa ''Dark Funerala'' od Dark Funerala, i kad sam se okrenula vidjela sam - Njega! Imao je dugu crnu kosu, bio je blijed i odjeven u crni kombinezon. Gurao je usisavač hodnicima aerodroma u majici od Type O Negativa, sa slušalicama na glavi. Kako sam se okrenula, tako je i on digao svoj prodorni pogled (Sudbina?!), i naše su se izmučene, tragične, tamne oči srele... Osjetila sam ga na i u sebi kao nikada do sada. Bila sam dotaknuta mračnom poezijom njegovih crnih svjetala. Prišao mi je, kao lebdeći (nisam mu vidjela stopala od usisavača, ali činilo mi se da ne hoda), i obratio mi se. Na engleskom! Kako je samo znao da sam stranac? No nisam dugo bila... Nakon nekoliko sati već smo bili u njegovom stančiću blizu aerodroma (to je samo privremeno, dok se ne snađe) i uživali u uzajamnom davanju i primanju. Sad će me odmah ignorantne infantilne glupačice koje kvazislušaju Sodom a zapravo su čule samo obradu ''Sodomy and Lust'' na ''Witch Hearts-u'' od Gaydle Of Filtha napasti da sam jeftina drolja - ali Jonni nije bio običan darker iz Močvare na kakve su one navikle! On je čitao i pisao poeziju! Pokazao mi je svoju knjigu, zbirku pjesama Edgara Alana Poea u koju je krvlju pisao opažanja i dojmove, doduše na finskom - ali ja znam da su bila duboka. Čitao mi je svoja djela, koja nisam razumjela, ali sam ih osjetila. U toj idili prolazili su nam dani i noći, koji su Finskoj u ovo doba godine prilično slični, što nam je savršeno odgovaralo. On je javio na posao da je bolestan, i da nije bilo zvuka polijetanja aviona (stvarno je blizu stančić) bio bi to jedan beskonačni period tišine, uzdaha i Frugella. Oprostit ćete mi što se nisam javljala >;-).... Pozvao me da ga posjetim sljedeći put kad dođem, i obećao je posjetiti me u Hrvatskoj, a za oproštaj mi je poklonio CD svojega benda... Da, on JE savršen, a jako su poznati u Finskoj i svirali su kao predgrupa jednog benda kojeg svi znate, dosta je da vam kažem ''...Transilvanian Hunger...cold..soul...''. Tek sam kasnije našla nekoliko papira umetnutih u svoju torbu, na kojima me slikao dok sam spavala, možda vam ih jednom pokažem, ako mi se bude dalo skenirati, stvarno je dobar... I, misleći na Njega, sletjela sam u Zagreb. Inače obožavam snijeg i zimu, jer me bjelinom podsjeća ne mene i moju Rasu, a u zadnjem razgovoru sa TT88, rekao mi je da je napadalo dosta snijega, pa sam se malo razočarala kad sam vidjela da već kopni. Doduše, to me ne čudi, jer zašto bi bijela i čista bila zemlja u kojoj se slavi cigane? Prokleti Hamdija. Za kraj sam prljavim Fincima, na presjedanju u Hamburgu, na brzinu, dok stjuardese nisu gledale, krvlju nacrtala pentagram na avion, dao Sotona da im se svi avioni sruše na kuće i djecu. Inače ne vjerujem u takve kletve i mislim da se time bave samo glupe tinejđerice koje još nisu ni jedan križ na Mirogoju zapravo okrenule, ali vrijedilo je pokušati. Evo vam i fotke koju sam uspjela napraviti prije ukrcaja u sljedeći avion, malo sam povećala jer se nije baš vidjelo. *** Sad vam mogu objasniti što se dogodilo TT88. Da biste mogli sve shvatiti, potrebno je da vam kažem nekoliko stvari o TT-u. TT(88?...) je (bio) uzoran domoljub, ustaša i nacist, kakvog bi svaka prava Hrvatska majka poželjela za sina, a svaka Hrvatska djevojka za ljubavnika. Uostalom, TT kratko vrijeme i jest bio moj ljubavnik... I bio je dobar, malen - ali dobar. Svoje ime, Jonatan Glasnović, promijenio je na svoj osamnaesti rođendan u Tomislav True. Tomislav, po prvom Našem kralju, i True, kako bi istaknuo da on odista jest najveći patriot, ljubavnik, hrvatski sin i borac, nacist i ustaša (bio). Mein Kampf bio je njegova Biblija, i, da nije tragično preminuo, imao bi za pročitati još samo 40 stranica. U svojim martama od 14 rupica nosio je bijele žnirance koje je naručivao isključivo sa provjerenih arijskih siteova, da bi mogao biti siguran da njegov novac ne ide u nečiste ruke. Možda ćete sada pobjedonosno uzviknuti ''aha, ali marte su made-in-China!''... Bijedne budale... TT je znao bolje od vas.. Marte je nosio jer je tako posredno i sam sudjelovao u izrabljivanju prljave, žute, kosooke rase. ''Nema osjećaja do onog kada sa svojih sedam prijatelja skinheadsa nabiješ devetogodišnjeg kineza dok se vraca iz škole martama za koje u Kini znoj i suze prolijevaju njegove bake i djedovi'' znao je reci. Broj 88 u njegovu nadimku, osim godine njegova rođenja označava i, kao što svi koji držite do svoje zemlje i nacije znate, Veliki Pozdrav Velikom Vođi. Heil Hitler! Heil Hitler!... Heil Hitler.. Heil Hitler.. Heil.......... Hamdija?!?!?!??!?!?! Moj TT, bio bi sretniji da nisi naučio abecedu u četvrtom razredu... Teško mi je dalje pisati što se dogodilo kada je Tomislav shvatio bolnu istinu. Kuhinjskim nožem (jer kako da više ikada u ruku primi bodež sa svastikom koji je kupio na sajmu antikviteta) odmah si je iz kože izrezao bijelo istetovirano 88 u srcu, spalio je njemačku i hrvatsku zastavu, poderao sve postere i Mein Kampf, ostavio svoju djevojku AdRIANU... Da li vam se ikada dogodilo da vam svi ideali i sve u što ste vjerovali padne u vodu? Da ustanovite da je čitav vaš život laž, obmana, prevara, trik?! Meni jest, bezbroj puta, a i vi, ako ste to doživjeli samo jednom, ili ako ikada doživite, vjerujte mi, više nikada nećete izvaditi mp3 od Bauhausa iz svog kompjutera... Danas, TT, mučenik, pribijen na križ vlastite zablude, razočaran životom i ljudima, hodočasti - u svojim martama sada bez žniranaca, samo sa komadom bijelog sukna omotanog oko struka – u Svetu Zemlju, Njemačku, gdje će, nada se, jednom za svagda, na grobu Velikog Fuhrera, saznati pravu i jedinstvenu istinu, svoj put, Veliki Odgovor na Veliko Pitanje. Sve što sam gore napisala mene je pogodilo gotovo kao i Tomislava. Jer ja sam sve što je i on (bio?). S razlikom da je moje srce već odavno smrskano na tisuću komadića, te me više ništa ne može odista taknuti. Žao mi je TT, što si bio samo skinheads, a ne i gotičar...:((((((( Sretno ti bilo, prijatelju moj, nadam se da ćeš ti naći svoju sreću, kada ja već ne mogu. Poslije svega, samo se pitam što mi je činiti... Proklet bio, 8amdija! *** A sad.... Moje upoznavanje srodne duše, mog Jonnija, nije jedini razlog zašto više nisam tako potištena zbog gubitka prijatelja. Naime, među blogovima sam konačno našla poeziju koja me, unatoč hladnoći mojeg, od života ranjenog srca, uspjela dodirnuti. Koju sam osjetila i tamom i toplinom koja je u meni. Ne samo tematikom koja je jedinstveno mračna, već i neviđenim stilom, zadivljujućim baratanjem pjesničkim figurama, a opet jednostavnošću i pitkošću. Ne znam tko je ta samozatajna pjesnikinja, ali vrijeme je da se za nju čuje, a kako znam da mene čita većina pametnog, umjetnički nastrojenog svijeta (tu ne mislim na vas, prljavi fejkeri/ce, koji ne bi znali prepoznati genija ni da vam se zaplete u masnu kosu ili dlake koje vire iz mrežastih čarapa), odlučila sam joj pomoći... Da ne lutate kao guske u magli, tu je link na njen blog http://gleamsofdeath.blog.hr/ a evo i copy-pasteane jedne njezine pjesme koja me osobito dirnula i koju bih jednom, kada ponovno oformim bend koji se nakon Tomislavova odlaska raspao (kako ćemo bez koreografa), rado uglazbila u obliku nježne skladbe za female (moj) vokal uz tihu pratnju akustične gitare u pozadini. Dapače, bila bih spremna razmisliti o primanju ove prekrasne umjetnice u svoj bend kao pomoćne tekstopisateljice, ali to ćemo još vidjeti, ovisi o tome kako joj stoji corpse paint. A pjesma glasi: ....Tebi.... Bijaše to jednog tmurnog jutra kad ugledah lice tvoje po prvi puta Već tad bijah svjesna da uskoro postat ću bijesna Mišljah da radi ljepote tvoje mnoge djeve se bore Tad ne znah da bih u krivu. Mišljah da dostojna tebe ne bijah ja al`to bijaše samo iluzija, Eto, za kraj priložila sam i komad vlastite poezije inspirirane njenom, jer tako smo slične... Za tebe, draga Morrigan... Jedinom...mojem...Jonniju Leti, leti, leti, avion moj I nosi, nosi, nosi, Me daleko od tebe koji voliš mene, I samo mene. Pisah I napisah, svršeno I nesvršeno bješe, Moja se pjesma mojom ljubavlju teše. Rima, rima, rima, Jel’ je uopće ima? Bez tebe, tebe, tebe… … mi sviće sad novi dan, bez sreće, bez smisla, bez boje, oblika. Od tvoga lika ostaše sjene, Sjene na srcu, sjene na duši, Ova me tuga težinom guši. Guši, guši… Hladno,hladno,hladno, tebi je hladno, U Finskoj si, rođen I živiš, A bez moje topline, život ne šljiviš. Ali, čekaj, čekaj, čekaj, zagrijat će te opet ljubav moja iako dotad vremena puno će proći ponovno ljubit ćeš me u noći. Krik, krik, krik, moj krik nadglasaše krik Što ispusti avion pod prozorom tvojim, Da ga čuti nećeš, ja se ne bojim, jer postojiš ti, I ja postojim. |
Prijatelji... Nakon mnogo molbi, zahtjeva, pisama, e-mailova i sms-ova, vaših razodjevenih fotografija i plavih kuverti sa svotama o kojima se samo šapuće - vratila sam se. No, osmijeh sa svoga lica sačuvajte za neku drugu priliku, možda da se nasmijete djevojci u majici od Burzuma i plavim trapericama ili skinheadsu (ooh :(((() bez bijelih žniranaca - jer razlog mog povratka nije za smijeh. Ovdje sam samo i isključivo da vam saopćim bolnu i strašnu vijest koja me je slomila, a koja će, uvjerena sam, potresti i sve ostale koji drže do Svoje Djedovine i do Svoga Naroda. Uostalom, to i jest razlog što sada sjedim na aerodromu i tipkam ovo na svoj laptop dok čekam da dođe avion i da (Jednom zauvijek? O tome drugom prilikom.) napustim fjordove hladne i mračne Finske i vratim se... doma... Ali, da li je to uistinu moj dom? Oprostite na predugom uvodu, samo odgađam svrhu radi koje tipkam ove riječi.... Ruke mi se tresu, a krupne slane suze bi mi razmazale šminku da me život već odavno nije slomio i ostavio potpuno hladnom, bezosjećajnom, rezigniranom i potpuno flegmatičnom za nedaće svijeta. TT88.... JE MRTAV. Onal lsa čla a c-as odaslčklččččsrbiččččččččččččččččččččččččččč fjdkkkkkkkkkkkhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhkddddddddddg hhhhhhhhhhhhhdddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddłŁ dlsalddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddd dddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddd dddddddddddddddddgfgggggggghf888887++++++++ s s s s Glava mi je klonula na tastaturu. Tako je teška. Sad ću prekinuti. Postati ovo. Nemam snage. Nemam snage za objašnjenja. Nemam snage pogledati što sam napisala. Sa laptopom na koljenima u mrežastim ljubičastim najlonkama, jednom rukom na tastaturi i Frügellom, skandinavskom verzijom Ribara u drugoj.. Proklet bio, Hamdija! Proklet bio! |
... |
............. So I Summon The Old Warriors. That We Shall Begin. To Kill The False And Hate One To Satisfy Our Hate. Because My Soul Is Possessed By Black Fucking Metal My Soul Is Possessed By Black Fucking Metal My Soul Is Possessed By Black Fucking Metal My Soul Is Possessed By Black Fucking Metal My Soul Is Possessed By Our Pure Aryaaaan Laaaaaand!!!!!!!! |
iliti ˘eDeNBeAST˘ is baaaacKKK!!!!!!! ....Ali samo na kratko jer ja sam, ne biste vjerovali, U KAZNI! Ne samo da ne smijem van nego mi je onemogućena mogućnost daljnjeg glazbenog obrazovanja putem googlea i metal archivesa i umjetničkog izražavanja putem ovog bloga. Sad sam prvi put otkad sam u kazni sama doma, tu je samo moj mali braco ali njega sam zatvorila u kupaonu i uspjela sam se dočepati žice ali očito samo na kratko jer mi je stari otišao samo do dućana da mi kupi bijelu Milku od jagode i Bobi pikant sa okusom Kulena. Sad ću vam napisati samo ukratko što se dogodilo, ne biste vjerovali, neću ići u detalje jer nemam previše vremena, nadam se da ću uspjeti svršiti. Dakle, ima tome već ohoho, jedan dan sjedim ja pred kompjuterom i gledam u Čmar net galeriji slike od nekih dragih djevojaka u majicama sa nekim metal natpisima koje nisam uspjela pročitati jer su bili dosta komplicirani, može biti da se radilo o Behemothu... I tako, dok sam to gledala, spopadne me neodoljiva želja da si žiletom urezujem pentagame i invertirane šestice po ruci..I uzmem žilet, skinem se u tangice od Dimmu Borgira i korzet, jer me bol, osim što mi pomaže da pobjegnem od strahotne stvarnosti koja me okružuje, također uzbuđuje i seksualno. I tako, pustim si Sireniu, prigušim svjetlo i počnem se lagano rezati iznad dojki, držeći žilet u jednoj ruci, a drugom si lagano mazeći klitoris.. Mislim, sada možete prestati otkopčavati šliceve jer ova prekrasna i nadasve uzbudljiva scena OVDJE PRESTAJE jer se ja, glupača, u tom silnom mračnom zanosu koji me je obuzeo, NISAM SJETILA ZAKLJUČATI VRATA OD SOBE!!!! Evo, opet sam popizdila, dođe mi da se ubijem, da ja a još više i vi moramo sada ispaštati zbog moje neopreznosti i zaboravljivosti.. Mislim....aaarggghhhh!!1 Da, ono, očito pretpostavljate što dalje slijedi, ono, stara mi je upala u sobu, i neznam kaj da vam kažem – P O P I ZD I LA! Više nego što ja sada pizdim! Mogu ju shvatiti, ona je priglupa malograđanska kršćanka i normalno da ju je šokiralo što njezina kčerkica nije uzorna djevojčica u crvenim cipelicama sa plavim kovrčicama koja izlazi u Papaju i vraća se doma u dvanaest, već luda darkerica okrenuta prema svojoj mračnoj unutrašnjosti koja misli svojom glavom i ne želi biti još jedna u nizu ovaca! Joj kako sam ljuta, glupi priglupi ljudi nikad neće shvatiti nas darkere i darkerice, joj, mislim moram s e malo smiriti, popizdit ću, a moram vam ovo napisati do kraja, joj tako mi treba jebena cigareta a UZELI SU MI I JEBENO TO! >Da, ok, sad je ok, uglavnom, žena je popizdila i počela urlati nešto, za divno čudo nije zvala egzorcista, samo em uzela za ruku i otjerala u kupaonu da operem rane, i kad sam se vratila u sobu trpala je svu moju robu i accesoriese u veliku vreću. ne biste vjerovali ali ja sam bila potpuno mirna, samo sam stajala tamo naslonjena na vrata, prekriženih ruku, i gledala ju hladnim praznim pogledom. Samo to sam osjećala, prazninu i bezosjećajnost. Kao da se nije radilo o meni, kao da gledam kako se to događa nekom drugom... A onda, kada mi je, uz sve ostalo, uzela i puder i crni tuš i rekla da se jednoj petnaestogodišnjakinji ne pristoji hodati svijetom kao nakarada – pukla sam! Počela sam se derati na nju da ja nisam nikakva nakarada nego blackerica u kožnoj suknji sa majicom od Limonic Arta i da je ona glupa i ograničena šminkerica koja nezna što su pravi životni problemi i nedaće i da nemam petnaest godina već tri i pol mjeseca....Ona je vrištala da nisam normalna i da me obuzeo Sotona i da hitno trebam pomoć da tko je vidio sebi radit tako nešto i nosit takve majice sa golim redovnicama na križevima i da nikad nije vidjela nikog da se oblači kao ja (što stoji, činjenica je da ja imam više dark accesoriesa i robice i cd-a nego bilo tko koga poznam i viđam na koncertima i u Jabuci) i da me se srami i da nisam normalna i neznam kaj.......Jooooj ja vam to jebeno ne mogu opisati, popizdit ću.. Ne, mislim, ne mogu više pisati, čini mi se da se stari vraća, mislim nema se više što reći, uslijedili su mjeseci posjeta psihijatru i moje samovanje u ovoj depresivnoj sobici lišenoj gotovo svega što bi me moglo podsjećati na život koji sam vodila, al neka, sve je u mojoj glavi, oduzeli su mi i kemijske i olovke da se nebi pokušala samoozljeđivati time ali i ja sam pametna jer sam već odavno sakrila jedan žilet iza plakata od Mizar partyja u Jabuci iako me svaki dan pregledavaju neznaju da sam ja pametnija od njih i da se svakodnevno režem po stidnici i sisama i krvlju pišem mračnu poeziju po zidovima iza postera i članaka..A kada jednom izađem iz kazne sve ću vam to prepisati i objaviti ovdje, ne bojte se.. Da, evo mi starog, moram ići i glumiti uzornu kčerkicu, dajte molim vas napišite mi kako je u Jabuci i Močvari i na Ribnjaku, jel ima šta novoga, ja bi se nekad možda i iskrala iz kuće ali uzela mi je svu šminku i većinu robe, ostalo mi je samo par majica kaj sam nosila nekad davno, prije dve godine, sa Mansonom i Slipknotom, a u tome nema teorije da me vidite, to nosim samo po doma i ono, da mi je bar ostavila puder jer nema teorije da izađem iz njega iz kuće, najgore mi je vidjet neku žensku bez pudera ono, odvratno, nismo u kamenom, dobu, puder i crno oko očiju su obavezan dio svake metalke, ne volim tipizirati-darkerice, gotičarke, deatherice, bla, koja drži do sebe...Evo, ga, moram sakriti žicu, eh da, šaljite i dalje kometare na slike na moj mail, kad sam se konektala na net otvorila sam ga i vidjela da ih ima na stotine, ne mogu ih sad čitati ali budem, čim mi opet bude omogućen pristup, evo budem vam namjestila da vam posta malo kasnije ovo jer je sad 14: 05 h a znam da većina mojih obožavatelja baš i ne podnosi svjetlo, if ya know what I mean hihihi..bloody kiSSeSS od vaše i naše ˘eDeNBeAST˘ |
HEIL SATAN! Ja sam ˘eDeNBeAST˘in frend i novi drugi vokal u bendu i,imam nešto veoma bitno saopćiti nekolicini,a posebno jednoj osobi,a pošto nemam internet a u školi nikad ne stignem napisat do kraja,˘eDeNBeAST˘ mi je velikodušno ponudila njen blog da putem njega saopćim ono što imam za reč :svi vi jebeni metalci koji brijete na nacizam i furate bijele žnirance,čuvajte se mene i moje ekipe,jer black metal je SOTONIZAM i tu nema politike,tu nema pedera,tu nema preseravanja, zna se što je pravi black metal i kakav je tematski i glazbeno bio u samim svojim početcima.Ja vas znam nekolicini,i ovim putem vam dajem jedinu i zadnju priliku da uklonite te žnirance iz marti i spalite sve nazi simbole,bilo u obliku privjesaka,kopči za kosu,majica .. Još imate vremena,preporučavam vam da me poslušate,jer sljedeći put kada budem s ekipom a kada vidim nekog od vas nazi balavaca,loše mu se piše.Jeste slušali Cannibal Corpse ? E pa još gore ! Ovo se kao što sam rekao osobito odnosi na nekolicinu osoba,da,da, baš na tebe ti nosata pičko,i na tebe pederčino balava,metar i žilet,zblajhana kosa kosa,i još neke, a ne bojim se ja da se oni neče ovdije prepoznati, dobro oni znaju da se na njih odonosi,isto kao što vjerovatno neki dobro znaju i tko sam ja. A svi ostali kaj niste jebene pičketine nego pravi metalci čitajte i dalje ˘eDeNBeAST˘ blog jer je to najbolji blackmetalski sadržaj na internetu!A svi koji pljujete i prijetite se po njoj rađe odjebite odavde jer če vas dostići ista sudbnina kao i ove spomenute izrode! J666 Evo ljudi, to vam je poruka od mog frenda i bivšeg, ja neću ništa komentirat, doduše ja i J. se u nekim stvarima baš i ne slažemo al bitno je da nas veže ono bitno a to je istinska ljubav prema žestokoj glazbi, tak da sam mu dopustila da preko moga bloga kaže što već želi reči, i samo da vam velim, ja i on se znamo od malih nogu i fakat (mu hihihi) je velik i kad nešto kaže onda on to ozbiljno i misli. VOKALISTICA SE VIŠE NE TRAŽI! |
12/06 (1)
10/06 (1)
09/06 (1)
08/06 (2)
06/06 (1)
05/06 (2)
04/06 (4)
03/06 (6)
02/06 (2)
01/06 (3)
12/05 (2)
08/05 (1)
07/05 (1)
06/05 (2)
05/05 (1)
04/05 (5)
03/05 (9)
02/05 (13)
01/05 (7)
12/04 (18)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv