Marketing
Näkemiin.....
A Jonni...? Poslušajte.
Možda se neki od vas još sjećaju koncerta koji je 04. 03. 2006. održan u Osijeku, a na kojemu su nastupili Father, Phantasmagoria, Defiant, i kao zvijezde večeri, jedan od trenutno najpoznatijih finskih gothic metal bendova, Charon. Nisam bila jer ja sam black metalka i nisam znala ništa posebno o njima, Charonu, ali naravno, nije pravi razlog to, jer prava metalka ide gdje ju vide (mračna poezija), već činjenica da sam imala gadnu upalu jajnika, da su me bolili bubrezi i da sam bila prehlađena, jer tad još nisam vozila svoj novi auto te sam još uvijek morala u Močvaru, u bundici do prelijepog ispirsanog pupka, mrežastom topiću, tigrastoj minici i halterima, ići pješice. Kako god, prošlo je od toga neko vrijeme, kada sam se ja, nemajući pametnijeg posla, kao i svaka istinska metalka kada ju interesira neki bend, uputila u bespuća googlea, da pronađem pokoju informaciju o dotičnima. I tako, pronađem njihov site i uputim se ravno u galeriju, jer ništa ne govori o bendu koliko njihov izgled.. I što vidim??? Pogađate, ''Jonnija''. Da, ''Jonnija'', ''Jonnija'' u navodnicima, jer njegovo pravo ime uopće nije Jonni, već Juha. Preciznije, Juha-Pekka Leppaluoto, vokalist benda Charon. Mislim da pretpostavljate kako sam se osjećala.. Moja velika ljubav, moj princ, moja radost, moja bol.... Ostavio me da umrem sama i napuštena, bez broda, bez auta, bez cipela.
Da utvrdimo gradivo, on, taj gad i prevarant, bio je u Osijeku, meni, svojoj jedinoj djevojci i ljubavi to niti ne javivši.... Ah, ali znate mene, uvijek strpljiva, uvijek mirna, naivna i optimistična, nisam htjela išta zaključivati niti odlučivati dok ne čujem njegovu verziju. Nazvala sam ga, obznanila mu što sam saznala, a on, on, gotičarska drolja, nije se niti potrudio lagati. Samo je skrušeno odgovorio ''Kyllä''.... ''Ali, Jonni'', rekla sam mu, ''Minä rakastan Sinua''... I ništa. Kao da nema srca, kao da nema duše. Čini se da su godine guranja usisavača po finskom aerodromu učinile svoje.
Nakon toga, moje depresije su postajale sve gore i gore. Danima sam se dizala iz kreveta samo da odem do dućana po novu litru Ribara i napolitanke. Sjećate se posta and no more shall we part u kojem sam vam rekla da prestajem pisati blog jer nisam prikupila pedeset i dva komentara? Ah, kakva, oprostite mi, podla i gadna laž! Prava istina jest to da sam si tada, konačno, odlučila oduzeti život i jednom zauvijek prekinuti patnju i peh koji me prati otkada sam svojim divnim arijevskim očima prvi puta ugledala ovaj svijet. Kao da ''Jonnijeva'' izdaja nije bila dovoljno, neki profesori su otkrili moj blog. To je bila kap koja je prelila čašu. Zatvorila sam se u wc na faksu i pokušala si prerezati žile cd-om od Charona koji sam taj dan kupila u Planetu simbolike radi. Rastresena, blago pijana i jako nesretna kakva sam bila, zaboravila sam zaključati vrata. Jedan profesor je ušao, uzeo cd iz drhtavih mi, beskrvnih ruku i..... Sve što se dogodilo nakon toga je prebolno da bih o tome pisala.
No, kako kažu, svako zlo za neko dobro – tako i ja, da nisam spoznala ''Jonnijevu'' drsku prevaru, sada više ne bih bila u Hrvatskoj, već u Finskoj na novom vampire photosessionu na koji su me zvali a ja sam, budala, mislila prihvatiti samo da bih vidjela njega – a da nisam bila u Prelijepoj Našoj, ne bih nikada otišla na Der Blutharsch i ne bih upoznala mog Marcusa, koji me, evo javlja mi moj mobitel Det Som Engang Var ringtoneom, upravo zove da dođem kod njega na sladoled koji je sam pripremio od sojinog mlijeka, jer ne želi jesti kod Vinceka ili u Centru jer su prljavi šiptari, a on je SS.
''Jonni''. Juha. S tvojim zadahom na džin i tvojim glasom djevojčice dok ležiš kao bolesnik, i ne znaš koliko sam se zaljubljivala u ta sranja – netko tko je na mome licu bio više nego ja. Život. Eto što bih ja dala da te nikada nisam vidjela ili da te vidim samo još jednom....
A sada okrećem novu stranicu crne knjige svoga života....
Post je objavljen 20.04.2006. u 14:14 sati.