Marketing
Natascha Kambusch?
F podrum pem.
***
A gdje sam ja bila ovoga ljeta? Nastavak slijedi.
Prije svega, da odgovorim svima koji su mi se na mail tužili i prijetili što na svojoj famoznoj top ljestvici modnih savjeta nisam spomenula koncert od Deicidea koji će se održati u Močvari. E pa, razlog je jednostavan i prost poput ličke seljančice rumenih obraza i njezinih i mojih predaka, starih Slavena, čiji način života danas pjesmom slave veliki NSBM bendovi poput Stribora! A razlog je taj što većina vas kretena ne zna niti kako se pravilno izgovara nazivlje tog izvrsnog benda čija se žestoka glazba sa iznimno antikršćanski nastrojenim lirikama orila iz slušalica mnogog mladog metalca dok je kupovao svoje prve marte, svoj prvi Ribar, svoju prvu majicu od Maidena, svoju prvu gotičarku u wc-u Jabuke za jednu pivu. Dakle, tko mi u komentarima napiše kako se ispravno izgovara i što znači Deicide, moći će 22. 01. 2007. zajedno samnom piti Venus iz tetrapaka na nasipu, a zatim i ući u Močvaru; sve ostale dočekat će moji prijatelji, dečki iz jednog našeg super odličnog NS pagan benda, oboružani do zuba oklopima od 1000 kg, sabljama, noževima, mačevima i maksicama, dakle baš onakvi kakvi su i na svojim koncertima! Isti će svojom glazbom kazniti i sve koji još nisu promijenili link na moj blog na svojim blogovima. Pa vi vidite....
No, ljeto. Ovaj kratki opis mog alkoholiziranja i orgijanja s Marcusom po povratku u Domovinu nastojat ću popratiti sa što više fotografija pošto nemam baš volje za pisanje jer sam upravo pojela četiri komada sacher torte, tri šnenokle, kremšnitu, sedam čupavaca, osam palačinki prelivenih rastopljenom Lindt čokoladom sa 70% udjela kakaa, kutiju After Eighta (veliko pakiranje), princes-krafnu, janjeći but, dvije litre zelenog čaja, a potom sve i povratila, jer kao i sve djevojke, i ja želim biti vitka poput blizanki Olsen.
Whatever (moja najdraža riječ otkad slušam emo!), krenimo. Svoju hrabru pustolovinu Marcus i ja započeli smo jednim punk festivalom u Slavoniji, brdovitoj poput poprsja Ane iz Jabuke, ravnoj poput trbuha Kate Moss, zelenoj poput loga nekog paganskog NSBM benda, ispresjecanoj mnoštvom rijeka i kristalno bistrih potočića poput ženskog wc-a u Močvari po završetku Zlostavljanja. Ofarbali smo moju kosu čija dužina sada iznosi senzacionalnih 102 cm u crveno i zeleno i složili mi najtrue irokezu do neba, kupili poderane uske hlače sa zakovicama u Terra Novoj za njega i vilinsku ljubičastu suknjicu od tila, karirane hlače i mrežaste prugasto-točkaste čarape na Hreliću za mene, isfurali par cd-a crust bandova, nabili neke punkere na trgu i uzeli im majice od Pistolsa i Rancida, stavili Marciju jedan bijeli i jedan crveni žniranac u marte, za mene kupili starke na kojima je već tvornički otisnuta anarhija i peace (krasan čin Conversea, tako punkeri i hipiji ne moraju to raditi sami, pa im ostaje mnogo više vremena za aktivizam i brigu o životinjama u prihvatilištima), nabavili bedževe s aktivističkim, revolucionarnim i boemskim natpisima u Land of Magicu, opskrbili se desecima litara Vranca, uprtili svoje ruksake i putem koji su za vrijeme Velike Seobe Naroda ugazili naši preci, krenuli u Veliku na Dirty Old Fest.
Sad, što reći o DOF-u? Budući da sam, kao što sam rekla, bezvoljna i strašno gladna jer imam Miu, neću reći ništa, osim da je bilo puno ljudi u bijelim žnirancima (nisam znala da su punkeri nacisti?!), pa sam si i ja, da se uklopim, na tanku gospodsku nožicu bodežom Marcijeva pradjeda, Hitlerova bratića, urezala svastiku, što možete vidjeti na sljedećoj slici.
Nakon DOF-a (punkeri su divni, senzibilni ljudi), proveli smo nekoliko dana u Požegi, gdje smo haračili pravoslavnim grobljem, opuštali se uz Žuju za devet kuna i zavoljeli Let 3. Kada smo zaključili da nam je dosta kopna i da smo se oboje zaželjeli (noćnog) kupanja, uputili smo se na kratak Tour de Dalmacija. Split je čaroban grad! Zrak je svjež, more čisto, plaže neodoljive, a ljudi... ljudi su tako ljubazni, tako dragi, tako simpatični, tako, tako, tako pametni i načitani, ma SVE SAMI INTELEKTUALCI! Zaista, kažem vam, premda smo tamo otišli prvenstveno zbog koncerta prvog hrvatskog javno deklariranog nacističkog umjetnika, Damira Urbana, od sada ću svake praznike provoditi tamo, jer tko jednom kuša splitskog galeba (oprosti, Marci), jednom zaigra picigin na Baćama, jednom zamezi Ba-ćevape i jednom prošeće tom krasnom rivom – uvijek će se vraćati. Suze mi se u slapovima slijevaju niz lice što i sada nisam tamo, i što smo ga tako brzo napustili da bismo otišli na Hvar, gdje je Marci morao obaviti svoj zadnji poslić za Martens. Ipak, isplatilo se, jer nam se, kada smo prvi dan po dolasku pošli u razgledavanje, u napuštenoj crkvici pored tvrđave kojoj nisam zapamtila ime (Dalmacija je nekad bila pod vlašću digića i ja još uvijek imam problema s tim da ju prihvatim kao punopravan dio Predivne Naše) ukazao Sotona, Bog svih metalaca i djevojaka crne kose. Svuda okolo bilo je puno ljudi pa u Njegovu čast nismo mogli zapaliti dotičnu crkvicu, ali smo zato izradili identičnu takvu od tetrapaka Venusa, Vranca i Velog Jože u omjeru 88:666 i zapalili ju u podnožju panja posječenog hrasta čiji su godovi ukazivali na to da je stajao na istom mjestu još u doba kada su Veliki Stari također poganskim Bogovima žrtvovali također kršćane i također palili njihove bijedne spomenike i građevine. Slika koja slijedi nije fotomontaža i onima slabijih živaca preporučujem da zatvore oči i nabrzinu skrolaju preko nje.
Još dvije noći smo ostali na Hvaru, a zatim otplovili na Korčulu, na neki reggae fest, gdje smo, krvi još uvijek uzburkane zbog palidbe replike crkve, zapalili i jednog hipija.
Hipiji nam naravno, dobroćudni, obrazovani studenti Filozofskog fakulteta i dragi kakvi jesu, nisu zamjerili ovaj čin, ali smo se mi ipak sljedeći dan uputili na Lastovo, na još jedan koncert Urbana koji nosi bijele žnirance jer je skins (Marci je, znate, groupie).
Lastovom je ujedno i završio naš obilazak Dalmacije. Sljedeća postaja i naše konačno odredište bila je Pula, gdje imam vikendicu s čijih se prozora pruža čaroban pogled na Arenu, na kojima sam provela mnoge noći slušajući Astarte i maštajući da sam rimski gladijator koji, dok publika u iščekivanju zadržava dah, svojom močnom sjekirom odrubljuje glave prljavih kršćana, ili slušajući Behemoth, da sam lav koji im proždire nečista tjelesa. Kad smo već bili u Puli, nismo mogli da ne odemo i na Viva La Pola, najžešći punk-metal-goth event u ovom djelu Domovine. S obzirom na to da je uglavnom svirala punk muzika, morala sam se rezati. Za sve vas koji još ne znate da se, kada slušate punk morate rezati, ja vam sada kažem da morate, jer se uz punk počeo rezati i najveći gothic/electro/industrial/dark/punk/metal dj i frontman najvećeg goth/punk benda u Hrvata, neka njegov identitet ostane anoniman. Aah, kako sam samo razuzdano i senzualno plesala te druge večeri kada je svirao njegov bend. Aahhh, kako sam se samo divlje, seksi i vruće uvijala prve večeri uz rajsku glazbu Shanti Nilaye, dok sam istovremeno prodornim pogledom kroz crne leće sa crvenim gorućim invertiranim križevima motrila i zavodila ljepuškastog vokala u odjelcetu od crnog skaja. Neka se zna, Fetisha im nije ni do koljena! Usput, ovom prilikom pozdravljam svog premedenog prijatelja, Severinu i Jelenu Veljaču punk scene, koji mi je pravio društvo kako na DOF-u tako i ovdje, uz poruku – Nema pice do punkerice!
I eto, ostatak našeg ljetovanja, kao i sva goth elita, proveli smo u Puli, točnije jednom malom mjestašcu u blizini. O tome se ima slabo što za reći, budući da nije bilo nikakvih metal koncerata niti metalaca općenito. Dane smo - da ne nagrdimo našu put bijelu poput natpisa Urban & 4 na plakatu za nastup ustaške zvijezde Urbana & 4 u Boogaloou 17. 12. '05. koji krasi crni zid moje sobe - provodili spavajući, a noći kupajući se, obilazeći slastičarnice, loveći ribu (riba kao Ribnjak, tako nam je neeeedostajaooo) i vodeći ljubav pod svjetlom mjeseca. Sad ću vam pokazati nekoliko divnih jarkoplavih razglednica.
Emo Whatever. Poslije Pule, više nismo išli nigdje konkretno, osim u Varaždin, jer je to krasan barokni grad, a i bio je koncert od fašista Urbana. U Osijek na Nokturnal Mortum nismo išli, jer ih je Marcie vidio osamdeset i osam puta i više ne želi da ne pokvari taj jubilarni broj, a ja nisam imala neke potrebe, jer sam svog Seksi Skinsa već zbarila. Na koncu, još jedna blago impresionistička umjetnička fotografija iz Splita, koju sam namjerno sačuvala za kraj, tako da sa smiješkom na punim purpurnim usnama utonete u sladak san. Zovem ju jednostavno Gotičarka u pekarni. Laku noć želi vam vaša ˘eDeNBeAST˘eD.
Post je objavljen 14.09.2006. u 00:20 sati.