– Joe!

Joe je bio okrenut leđima i nije se osvrtao. Sam sebi je rekao da ovoga puta neće. Imao je već punih šesnaest, previše toga iza sebe. Odrastao je.

– Hej Joe!

– Joe ne čuje… – tiho je rekao. I znao je da je pretiho čim je izustio. Znao je da će Glavni na to njegovo tiho mijaukanje reagirati. Ali povratka nije bilo.

– Molim? Ne čujem te dobro Joe! Nešto si rekao?!

– Joe ne čuje! – ponovio je glasno, bez drhtanja u glasu i to ga iznenadi. Da, vrijeme je u tih zadnjih četiri godine učinilo okret.

– Možda ti veza ne radi dobro?

– Radi! Veza je odlična! – lupnuo je Joe po mikrofonu i pokazao kažiprstima na slušalice. – Čujem kako se derete! – sad se derao i Joe. – Nema potrebe. Danas neću!

Ubrzano disanje Glavnog. Očekivao ga je iste sekunde pored sebe. Međutim nije došao. I disanje se smirilo.

– Joe… – rekao je neočekivano blago Glavni – Oprosti. Znam da je naporno, ali i sam znaš da to moramo napraviti.

– Znam, ali ja danas ne mogu. Ne znam zašto. Sutra ću moći. Danas ne mogu. Jednostavno, zar ne? – rekao je Joe spuštajući ton.

– Ali Gale nema, on je druga smjena, ovo moramo ti i ja. A znaš da ne smijemo zaostajati. O nama ovise mnogi.

– Sve to znam, u ovih četiri godine nisam zaostao ni jednom. Neki su zaostajali, pa smo mi spašavali. Neka oni malo spašavaju nas – za promjenu. – rekao je Joe.

– Tko? Gala? Pa on je jedva u stanju odraditi svoju smjenu. Jesi ga vidio kako se kreće zadnja dva? Pa… jedva. I ti bi da on spašava nas?

– Gala je pukao! – rekao je Joe otresitije. – Sve ovo oko nas nije život.

– Znam, ali tako je.

– Ne mogu. – rekao je Joe. – Jednostavno ne mogu. Pogledao je ruke kroz umrljan vizir. Sve je bilo preljepljivo za današnji dan. Za Joea. Sjeo je.

– Joe, znaš da ne smiješ sjediti. – rekao je Glavni.

– Boli me kurac.

– Nemoj tako Joe. Vidi, dat ću ti ekstra kredite za doma. OK?

– Jebe mi se i za kredite, da znaš.

– Kužim te, i meni je dosta. I hladno mi je. Svaki jebeni dan. Ali tako mora biti! Ustani!

– Tko je to rekao?...

– Pa tako je sigu…

– Ja bi radio negdje vani u prvoj, malo za promjenu, a ne uvijek isto. – prekinuo ga je Joe. – I vidio nebo. A ne prva smjena cijeli život u zatvorenom,… Ili bar da mi je druga. Barem malo. Samo noć je ono što vidim. Čujem da još ima sunca, ali ne za nas u prvoj, dolje. Dvanaest sati u ovoj usranoj reciklažnoj melasi, više se ne sjećam svog mirisa, ne osjećam miris kuće, hrane, majke. Samo taj smrad koji mi se sljubio s nosnicama, jezikom, grlom, zalijepio po koži…

– Mi smo određeni tu. Mi smo potrošna roba. Ne kažem da si ti kriv.

– Jebi se, G! Nisam ja, da, stari mi je bio vizionar s krivom vizijom.

– Tko ti je to rekao?

– Mama.

– Mama ima pravo. Stari ti je bio vizionar. I sad si tu gdje jesi. Začepi! – vidno se uzrujao Glavni i pri tom ga primio za ramena i dobro uzdrmao.

Joe se otresao stiska.

– Šta ti znaš? Pa ti si bio u zatvoru zbog ubojstva! – zaderao se Joe. Nemaš ti pojma što je vizija! Jebena vizija koja je majku i mene bacila u onu podrumsku straćaru bez izolacije i ventilacije s prozorčićem za ulazak topline. Super! Uživali smo i uživamo. Hvala stari! Vizija! Pa ti si imao bolje uvjete u zatvoru! – mladalački bunt izlazio je iz svake njegove pore, život koji je naslijedio nije bio bajka.

Glavni mu nije osporio ni jednu stavku. Nije ni pokušao ući u taj razgovor oko težine odrastanja s bremenom prošlosti kojoj nije bio prisutan i za koju nije znao ni bio kriv. Samo je spustio ruke na njegova ramena. Blago. Joeu je i to bilo previše. Podigao je ruke, napravio kružni pokret tako da su ruke Glavnog popustile i na kratko se našle ispod njegovog pazuha. Odgurnuo ga je od sebe. Bio je to vraški snažan potisak. Glavni je pao. Uvaljao se u melasu na podu. Jedna od rukavica Glavnog zalijepila mu se ispod desne ruke. Melasa se u trenu uhvatila nezaštićenog tkiva ruke i počela ga nagrizati.

Glavni se nije javio. Ni jauknuo. Ni optužio.

Joe je brzo odlijepio rukavicu i pokušao je staviti na već oštećenu ruku. U tom jednom djeliću ionako kratkog vremena primijetio je zabranjeni znak na ruci.

Pogledao je kroz vizir, obrisao Glavin da mu vidi oči – To, ti si isto…?

Glavni mu je pokazao rukom da prekine komunikaciju.

Nijedan od njih nije znao znakovni jezik. Ali Joe je upijao i čitao svaki pokret Glavnog.

Prvo je kimnuo glavom, pokazao prstom na sebe i podigao palac kao potvrdu da je on to isto. To isto što je bio i njegov stari. Onda je zaokružio kažiprstom ruke s rukavicom i stavio obje ruke opisujući kuglu na širokom razmaku. Zatim je pokazao mali razmak palcem i kažiprstom i dlanom okrenutim prema njemu pokazao da uspori, pričeka. Dotaknuo je vizir s desne strane palcem i otvorenim dlanom pozvao ga na slušanje, pažnju. Onda je kažiprst prineo zalijepljenom viziru u visini usta i pomaknuo ga prema njemu, pa prema ustima, pa prema njemu nekoliko puta. Pretpostavio je da to znači kontakt, razgovor.

Nakon toga Glavni se počeo grčiti, sâm je skinuo rukavicu koju mu je Joe maloprije pokušao namjestiti, otrgnuo komad kože sa znakom i bacio ga u uskovitlanu melasu.

Vrlo brzo bilo je gotovo.

Joe je stisnuo crveni gumb i alarmirao cijeli sustav. Pokupili su Glavnog. Bio je gotov.

Nakon završene smjene sa nedostojnom zamjenom koju je odradio u stalnoj petlji proteklog događaja nije primjećivao posao koji je po navici odrađivao. Na povratku doma, u tunelu duboko ispod zemlje mislio je na zvijezde iznad – koje ne vidi. Dignuo je pogled prema njima, netko ga je samo lagano dotaknuo po ramenu. Šaptom mu je poručeno da je stari bio njihova zvijezda, a Glavni jedan od. I da ima još malo strpljenja. Tri komada bojom drugačije melase koja je mirisala na dim završili su mu u džepu radnih, jedinih hlača.

Tri obroka? – bilo je samo jedno od pitanja koja su mu orgijala u zbunjenoj glavi kad je došao u stan.

Majka, on…

Kucanje na vrata otkrilo mu je za koga je treći komad. Bila je visoka, plava i pružila mu ceduljicu. S onim znakom. Majci se to nije svidjelo. Joe je kratko rekao da nije otac. Majka se povukla. Prvo što mu je Plava rekla vidjevši na trošnom stolu tri komada „melase“ jest da dugo žvače i reže male, tanke komade kako mu je pokazala. I da ne pojede sve odjednom. Sušeno meso zna pasti na nenaviknuti želudac. A onda mu je odgovarala na pitanja do dugo, sve do smjene. Plakao je Joe nenavikao na sebe takvog, no Plava nije odavala zbunjenost ili nelagodu. Nemilosrdno je tresla činjenicama i koliko se god Joe opirao smišljenim pitanjima upućenim Plavoj cijela priča u koju je vjerovao na koncu je pala u vodu. Ne doslovno. Majka se pokušala opravdati, Joe se u jednom trenutku samo dignuo i zagrlio je. Voda se pazila. Majka je pazila. No s Plavom je došlo vrijeme odrastanja. Bio joj je zahvalan na tome.
____________

Da priča ne završi tu i na tome, reći ću da je Joe vidio i sunce i zvijezde, majku je smjestio u klimatizirani novi stan koji je bio novi standard stanovanja. Nije bilo popusta za voditelje, za to se pobrinuo – svatko je morao biti sit i u udobnom. Starom je, osmjehnuvši se ponosno, obnovio ime na skupnom spomeniku bez pompe. Glavnom je također otišao sâm na grob. OK, ne skroz sâm, Plava je bila tu.

Zapravo Sretna, tako joj je bilo ime.