Nedruštvena?
Ima puno ljudi koji mi ne pašu u potpunosti.Naravno, to nije neka neobična i posebna činjenica, to je naprosto stvarnost većine ljudi pretpostavljam, to je tako gotovo svima i ne treba posebno objašnjavati. Ono što mene muči je slijedeće. Kako onda, ako je to tako, da budem u neposrednom kontaktu, da budem u istom raspoloženju, u istom "filmu" s ponekim ljudima, ako generalno i većinu vremena nisam. Kako da se družim s nekim kada to zahtjeva prilika, kada je nužno i kada se podrazumijeva, ako mi taj netko većinu vremena ne odgovara....kada mi taj netko smeta sa svojim načinom razmišljanja i života, kada mi nije stalo da budem pokraj njega, kada mi njegova blizina ništa ne znači....kako se zapravo družiti sa ljudima?
Ispadam sada nedruštvena osoba, puna zamjerki i kritike...i mislim da sam se i uhvatila u ponekim takvim razmišljanjima....ali generalno nije to baš tako, nego zapravo imam samo jako visoke kriterije i ne pristajem na ništa manje od toga pa čak i u neobaveznim druženju, pa čak i kad nema nikakvih ozbiljnih tema, kad je zabava u pitanju......ali trebam li spustiti ih malo?
Kako biti društven, otvoren i prijazan, ako imaš stav koji ne ide "niz dlaku", ako imaš potrebu ispravno djelovati, ako imaš potrebu misliti svojom glavom, ako ne odstupaš od svojih uvjerenja....? Kako biti "od raje" kad ti ta ista "raja" smeta u svojim bezglavim, nepromišljenim i često ne pretjerano moralnim ponašanjima, kad ti smetaju "glupi" razgovori u paketu sa nebrigom i generalnom nezainteresiranošću, kad ti svakodnevica sa tim ili takvim likovima zapravo oduzima energiju i mir?
Kako biti dio nečega, kada se sa većinom ne pronalaziš na "istoj valnoj", a istomišljenici su tako rijetki....
Moram priznati da će me moji kriteriji vjerojatno stajati još ponekog druženja, izlaska, kave, možda nekog poznanstva, nekog događaja, dakle mog društvenog života.....budem li nastavila sa svojim pogledom na svijet (a nemam baš izbora, to mi se nekeko dešava nekontrolirano..sa godinama valjda)...mislim da će mi ponekad praviti društvo lagani osjećaj razočaranja, neispunjenosti, nedoživljavanja....i mislim da mi se to ne sviđa....
Postajem svjesna da moram negdje postaviti granicu, da moram negdje popustiti, progutati, pregrmiti....ležernije nešto prihvatiti i generalno manje razbijati glavu sa sitnicama.....
Postajem svjesna da moja ljubav i pažnja koju osjećam i mogu dati, mora naći neki kanal...mora naći neki zaobilazni način (da zaobiđe svu glupost, nezainteresiranost i samodopadnost kod mnogih sa kojima se susrećem) , način kojim bih preskočila sve to i došla do tuđih srca...kako bih ja mogla izraziti sebe najbolje što mogu....kako bih mogla disati punim plućima i u isto vrijeme biti u harmoniji sa drugima...kako bih se zabavila u životu ...kako bih bila sretnija i opuštenija....ispunjenija....
Moram naći način kako ispod mulja vidjeti školjku, kako iza magle vidjeti cestu...kako iza svega što mi se ne sviđa kod ljudi (a ima toga, da ne nabrajam...ali već se iz prijašnjih tema da vidjeti što me sve muči...), zapravo u njima samima vidjeti ljubav, vidjeti njihovo pravo biće...kojeg možda oni nisu ni sami svjesni....želim vidjeti u ljudima dobro i samo dobro.....
Hoće li mi duh blagdana...Božića, kao simbola novog rađanja i nove nade...Nova godina, kao simbol novog početka i brisanja starih grešaka....pomoći u tome....hoće li me praznični duh napokon obuzeti?
Nadam se i to si želim, eto...kao mali poklon ispod bora kojeg je nemoguće motati i ukrašavati...to si želim i to mi je bitno....ovih blagdana...ali i u budućnosti.
