srijeda, 29.10.2025.
Kako pokušavam biti normalna dok mi mozak ima afterparty
Ovako to objašnjavaju stručnjaci.
Granični poremećaj ličnosti (BPD), anksiozno-depresivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) često se preklapaju, što stvara složen psihološki profil. Osobe s BPD-om doživljavaju intenzivne, promjenjive emocije i strah od napuštanja, što može rezultirati impulzivnim ponašanjem i poteškoćama u međuljudskim odnosima.
Anksiozno-depresivni poremećaj dodatno pojačava emocionalnu nestabilnost: prisutna je stalna tjeskoba, niska motivacija, osjećaj bespomoćnosti i smanjeno zadovoljstvo životom.
PTSP aktivira traumatske uspomene i fiziološke reakcije na podsjetnike iz prošlosti, često neočekivano i neovisno o trenutnom kontekstu.
U kombinaciji, ove dijagnoze mogu dovesti do čestih emocionalnih “padova”, smanjenog funkcioniranja u svakodnevnom životu i stalnog osjećaja unutarnjeg konflikta. Iznimno je važno razumjeti da to nije pitanje “lenjosti” ili “slabosti volje”, već rezultat složenih neurobioloških i psiholoških mehanizama.
Ovako ću ja to objasniti.
Moj mozak ima tri radija.
Jedan pušta paniku (“Kasniš, sve će propasti!”), drugi tugu (“Ionako ništa nema smisla”), a treći BPD radio urla “Svi će te napustiti ako ne odgovoriš na poruku u roku od tri sekunde!”.
I tako ja pokušavam živjeti između ta tri kanala, bez gumba za stišavanje.
Ima dana kad pomislim: “Danas ću biti produktivna, imam planove, viziju, fokus!”
Izvana sve izgleda sasvim normalno.
Pijem kavu, imam planove, mobitel u rukama, čak i muziku u pozadini.
Malo panike, čisto da se pokrenem jer ako se ne brinem dovoljno, kako ću išta postići, zar ne?
Zapisujem ciljeve, pokušavam se organizirati, osjećam se skoro kao odrasla osoba.
A onda, niotkuda, mozak šapne:
“Sjećaš se onog trenutka iz 2014.?”
I odjednom kava više nema okus, to-do lista gubi smisao, a ja gledam u zid s onim praznim pogledom tipa “aha, evo nas opet”.
I onda se pojavi PTSP, nenajavljen i nepristojan:
Iznenada netko pozvoni na vrata, ili netko potrubi vani na ulici
I ja se ukipim, smrznuta u vremenu i prostoru,
Kao da moj mozak drži “pauzu” na meni bez mog dopuštenja.
Depresija uzme jastuk, anksioznost provjerava je li sve propalo, a BPD se duri jer se nitko ne trudi oko mene.
Izvana izgleda kao lijenost, promjena raspoloženja ili pms.
Iznutra kao da pokušavam trčati maraton s tri upaljena alarma i nogama od betona.
- 07:10 -
