utorak, 28.10.2025.
Dijagnoza je tu. Što sad?
Od kako sam adolescent sam shvatila da sam drugačija, samo nikako to nisam mogla objasnit. Dijagnozu sam dobila tek sada, na početku svojih tridesetih.
Borderline personality disorder(BPD)
Na hrvatskom: emocionalno nestabilna ličnosti.
Na mom jeziku: osjećam previše i ne znam što da radim s tim.
Zvuči jednostavno, ali nije. Zamisli da ti je svaki osjećaj na maksimumu, kao da ti netko pojača glasnoću do kraja i onda baci daljinski kroz prozor. To je to.
U teoriji, sad kad imam dijagnozu, trebala bih znati što mi je. U praksi, ništa se zapravo nije promijenilo. I dalje me pogodi sve. I dalje previše volim, previše mislim, previše sumnjam. Samo što sada barem znam da to nije “drama” ili “pretjerivanje”, nego obrazac.
Imam dijagnozu, ali instrukcije su još uvijek na kineskom. Čitam, klimam glavom i mislim: super, ovo zvuči korisno, ali što da radim s tim? Kako se ovo implementira u život s djecom i prepunim rasporedom? Nema pojma.
Što to znači za dalje?
Znači da moram naučiti živjeti s tim, a ne protiv toga.
Da ne mogu ugasiti emocije, ali mogu naučiti da me ne preplave.
Da granice nisu zidovi, nego pojasevi za spašavanje.
Da kad mi mozak viče “ostavit će te svi!”, mogu reći: “znam da ti se tako čini, ali neće.” A onda kada me ipak netko ostavi, napredak mogu baciti u vjetar.
Ali, iskreno, za sada se čini da sam sa dijagnozom dobila još jednu stvar: ekstra problem za rješavati. Super, hvala, baš ono što sam tražila. Samo naprijed, novo poglavlje mog kaotičnog života: sada s dijagnozom u ruci, upute na kineskom, koja nije “rješenje”, nego samo još jedna stvar koja me podsjeća koliko je moj mozak talentiran za dramatiku.
- 08:05 -
