nedjelja, 12.10.2025.
Tišina nakon smijeha
Čaroban osjećaj vidjeti je opet. Kad se pojavila, naravno da je prvo potrčala zagrliti tatu (očuha) — tko mene šiša. Gledam ih i u meni sve nešto treperi, ponos, ljubav, i ona stara, dobro poznata bol što mi se naseli negdje ispod rebara.
Bilo je prekratko. Uvijek jest. Toliko toga sam joj htjela reći, a na kraju samo gledam kako priča, smije se, i raste dok ne gledam. Svaka minuta s njom ima težinu zlata i traje premalo.
Smijale smo se, glupirale, mazile i pričale. I taman kad sam opet počela disati onako kako dišem samo kad je ona tu već je bilo vrijeme za rastanak.
Dio mog srca ostao je kod nje. A drugi dio, onaj tvrdoglavi, pokušava se uvjeriti da će vrijeme brzo proći i da ćemo uskoro opet biti zajedno. I sve dok ne dođe taj dan držat ću se njezinog smijeha kao podsjetnika da ljubav može sve pobijediti.
A onda kada legnem u krevet, opet će se javiti ona pitanja na koja ne mogu dobiti odgovor...
Koliko udaraca jedna osoba može primiti?
Postoji li broj — kao životi u igrici?
Kad znaš da je dosta?
Kad ti više nije važno…
Sutra neće biti bolje.
Samo ćeš znati kako primiti udarac
Bez da se srušiš.
Taj trenutak
Kad prestaneš očekivati išta.
Tada više ne boli.
Samo traje i postaje dio tebe
I tada shvatiš, preživjeti nije isto što i živjeti.
Jesam li sebična što želim da je sa mnom? Jesam li nerazumna zato što želim da je kraj mene iako joj ne mogu pružati pomoć koju trenutno dobiva?
Jesam li grozna jer me boli, trga i uništava razdvojenost...
- 17:23 -
